Obrana kulture protiv primitivizma na vlasti
Nekoliko je motiva za nepogrešiv refleks autokrata, diktatora, tirana, totalitarista, despota – jednom riječju primitivaca – da kulturi idu ravno za vrat. Glavni motiv jest njihovo nastojanje da promijene svijet na takav način da u njemu njihova vlastita primitivnost prestane biti vidljiva. A budući da to čine na primitivan način, rezultat je upravo suprotan onome čemu su se nadali. Njima to, doduše, ne smeta. Gotovo fizička žudnja da se zagrizu u umjetnikovo grlo neodoljiva je, a užitak u zadovoljenju te žudnje očito stvara ovisnost. Oni jednostavno ne mogu drukčije. U hrvatskom kontekstu to se godinama očituje kroz periodične hajke na pojedine umjetnike, predstave ili kulturne programe koji odstupaju od poželjnih ideoloških okvira – od napada na kazališne predstave i ravnatelje do medijskih kampanja protiv „nepoćudnih“ autora, zbog čega obrana kulture postaje ne samo pitanje umjetnosti, nego i temeljno pitanje društvene slobode.
Uništavanje kulture, međutim, ne mora biti samo rezultat primitivnih nagona. Naime, riječ je o posve racionalnom postupku, čak i kada nije rezultat racionalnog promišljanja, već intuitivne odluke. Kulturnu zajednicu, naime, vrlo je teško kontrolirati. Ne možete učinkovito kontrolirati nešto što se sastoji od toliko izraženih individualaca, koji su k tomu vrlo raznoliki. Uništavanje je mnogo učinkovitije, a ujedno i jednostavnije. Za razliku od stvaranja, ono ne zahtijeva kompetenciju ni strpljenje, već samo moć i volju da se ona upotrijebi. U Hrvatskoj se to često vidi kroz suptilnije mehanizme – smanjivanje financiranja, politička kadroviranja u kulturnim institucijama ili administrativne pritiske koji postupno guše autonomiju kulturne scene.
Zašto primitivci žele uništiti kulturu?
Tu postoji više razloga. Prvo, diktator koji ne kontrolira sve očito je nekompetentan diktator. Zato mora ovladati kulturom ili je uništiti. No ni to nije onaj najbitniji razlog. Ključno je nešto drugo. Kultura je po prirodi stvari neprijatelj jednoumlja. Temelj te činjenice leži u tome što čovjek treba spoznati – ili barem pokušati spoznati – smisao svijeta i sebe u njemu. To nije sporedna potreba. Naprotiv, ona je u samoj srži našeg bića, možda odmah uz hranu i piće. To je uvjet preživljavanja.
Kultura nam pomaže tražiti smisao svijeta i smisao nas samih u njemu. Pritom nam nudi odgovore koji nisu konačni, ali su istiniti. Ta istina ima i emocionalnu i racionalnu stranu te raspolaže dragocjenom cjelovitošću. Kultura se obraća na način koji obuhvaća i emocije i razum. Ne suprotstavlja emocije razumu, već njihovim pokretanjem olakšava put do racionalnih sudova. Istodobno može baciti racionalno svjetlo na naše vlastite emocije, dotad nama samima nerazumljive.
Kultura daje okvir što je dobro, a što loše, što je vrijedno, a što bezvrijedno, kako razumjeti život, smrt, odnose, društvo. Bez kulture, čovjek je prepušten čistom instinktu ili propagandi. Kroz umjetnost, jezik i simboliku izražavamo emocije koje ne možemo drugačije artikulirati, dijelimo iskustva s drugima, stvaramo zajedničko razumijevanje. Zato jedan film, knjiga ili pjesma može “reći više” od racionalnog objašnjenja. Kultura odgovara na pitanje tko smo mi kao pojedinci, a tko smo kao zajednica. To uključuje tradiciju, jezik, običaje, kolektivno pamćenje. Kultura ima sposobnost propitivati autoritet, razotkrivati laži.
U svakom slučaju, kultura i umjetnost pomažu ljudima tražiti i nalaziti smisao svijeta i sebe u njemu. A to primitivci ne žele dopustiti, jer tu našu potrebu oni žele u potpunosti ispuniti. Žele nam nametnuti vlastiti smisao svijeta, kako bi nas potom mogli po volji lagati i kontrolirati. Njihove šanse da nametnu svoj smisao i da nas kontroliraju dramatično se smanjuju ako na raspolaganju imamo kulturu koja nam taj smisao može pružiti prirodno – a ne silom. Zato se primitivci opetovano vraćaju istim metodama – cenzuri, zastrašivanju i diskreditaciji umjetnika. U Hrvatskoj su takvi obrasci vidljivi u pokušajima političkog discipliniranja kulturnih institucija ili u pritiscima na medije i festivale koji daju prostor kritičkim glasovima.
No neki umjetnici kao da se čude. Možda imaju osjećaj da ih trenutačna vlast pritišće na način koji je neadekvatan njihovu potencijalu da toj vlasti naštete. Ali to je duboki nesporazum. Prava umjetnost ima sposobnost na bezbroj načina reći caru da je gol. U stvarnom životu to vrlo često čine upravo umjetnici.
Uvjeravati sebe da smo „mi zapravo samo umjetnici“ znači zatvarati oči. Primitivci instinktivno znaju da umjetnici i njima slični nisu „samo umjetnici“. Za njih oni predstavljaju vrlo ozbiljnu prijetnju, jer će prije ili kasnije izreći istinu na način koji će svi razumjeti. I izricat će je iznova i iznova. Pa kako to onda ne uništiti? Pritom ne mora biti riječi ni o otvorenom otporu. Već sama egzistencija autentičnog prostora u kojem se misli i osjeća slobodno predstavlja im prijetnju.
Primitivci mogu nanijeti strašne štete, mogu nanositi bol na užasne načine, ali u konačnici gube. Nacisti, komunisti, nacionalisti – svi su se oni okomili na znanost, napali kulturu, pokušali čak eliminirati one koji su odbili surađivati. Disidenti su bili utišavani, ponekad čak zatvarani ili ubijani – a ipak je na kraju pala laž, a ne istina.
Dobra umjetnost uvijek je na neki način istinita. Svaka diktatura, autokracija uvijek je na mnogo načina lažna. Istina na kraju pobjeđuje laž. To nije nada, to je činjenica. I to zato što istina ima saveznika – umjetnost je njezin moćni saveznik. Obrana kulture stoga je u stvarnosti obrana temeljne ljudske sposobnosti – misliti i osjećati bez prisile. Tako je bilo jučer, tako je danas i tako će biti sutra. Glavu gore, ne gubimo mi. Oni gube.
