Na sudu se ne smije lagati, ali je dopušteno u Saboru, u predizbornim kampanjama, u medijima ili na društvenim mrežama

Mnogi ljudi kažu da mišljenje i izražavanje trebaju biti slobodni, čak i kada iznose laži, poluistine, te da je sloboda najviši i najsvetiji aspekt života. Trebaju li?

Sloboda mišljenja i izražavanja jedno je od temeljnih ljudskih prava, ali svako pravo nosi i odgovornost. Kada smo na sudu, svi trebamo govoriti istinu. Ako lažemo, možemo u zatvor strpati nevinog ili osloboditi krivog. U slučaju da nas uhvate u laži, za to možemo snositi kaznu. To pokazuje da istina nije samo moralna vrijednost već i pravna obveza koja osigurava pravednost i sigurnost društva.

S druge strane, u javnim nastupima ili na društvenim mrežama često se iznose laži ili poluistine, a odgovornost za to rijetko postoji osim ako nečije riječi izravno uzrokuju nekome ozbiljnu štetu. U današnjem digitalnom dobu, laži i dezinformacije mogu imati jednako razorne posljedice pa i teže od laži na sudu. One mogu uništiti nečiji ugled, potaknuti nasilje, utjecati na izbore ili pa čak i na zdravlje ljudi.

Kako onda zaustaviti širenje laži u medijima i na društvenim mrežama?

Još u antičko doba grčki filozofia su raspravljali o lažima u javnom prostoru. Platon je u svojoj “Državi” raspravljao o “plemenitim lažima” i ideji da vladari mogu koristiti laži za dobrobit države. Aristotel je u svojoj “Retorici” analizirao kako se koriste argumenti i uvjeravanje u javnom govoru. Iako nije eksplicitno zagovarao laži, njegovo djelo pruža uvid u to kako se laži mogu koristiti za manipulaciju javnim mnijenjem. Sofisti su se bavili retorikom, te su smatrali da je uvjerljivost govora bitnija od same istine. Zbog toga su bili kritizirani, jer su manipulirali javnim mijenjem. Ovi filozofi su postavili temelje za rasprave o ulozi istine i laži u javnom prostoru, koje su i danas relevantne.

Lažima u digitalnom svijetu moramo pristupiti jednako ozbiljno kao i lažima na sudu. Sloboda izražavanja ne smije biti izgovor za obmanu i manipulaciju – ona podrazumijeva i odgovornost prema istini. Zakoni bi trebali preciznije definirati što se smatra dezinformacijom te uvesti odgovornost za njezino širenje, posebno kada dolazi od utjecajnih osoba, političara ili medijskih kuća. Platforme društvenih mreža i raznih internet portala trebale bi aktivno uklanjati lažne vijesti i sankcionirati korisnike koji ih namjerno šire.

Nažalost, nitko to uistinu ne želi. Ravnozemljaši ne žele čuti kritiku svojih mišljenja kada su i kriva. Facebook ne želi izbrisati profile osoba pod lažnim pseudonimima. Slobodna Dalmacija ne želi prestati pisati krivokletstva protiv splitskog gradonačelnika. Novinarsko društvo ne želi istinski kazniti svoje neprofesionalne članove. Medijske kuće ne žele izgubiti kupce reklamnih prostora. Političari ne žele izgubiti vlast.

Ljudi ne žele biti iz manipulirani, ali nažalost nisu svi sposobni ne podleći manipulacija ili poluistinama. Ponavljanje laži ne čini je istinitom, ali može učiniti da je ljudi počnu smatrati istinom. Ovaj fenomen poznat je kao “iluzorna istinitost” (eng. illusory truth effect), gdje se laž, ponovljena dovoljno puta, počinje činiti vjerodostojnom jednostavno zato što ju je mozak više puta obradio. Ovo načelo su koristili propagandisti kroz povijest, a često se pripisuje Goebbelsu, ministru nacističke propagande, iako ne postoji dokaz da je točno on rekao frazu: “Dovoljno ponovljena laž postaje istina.”

Fraza “opće je poznato” često se koristi kako bi se naglasilo da je određena informacija široko prihvaćena ili da ju mnogi ljudi smatraju istinitom. Kada netko kaže “opće je poznato”, često izostavlja konkretan dokaz ili izvor koji potvrđuje tvrdnju. To može dovesti do širenja netočnih informacija. No to ne smeta da političari, mediji i propagandisti često koriste ovu frazu kako bi sugestivno uvjerili ljude da prihvate neku tvrdnju bez preispitivanja.
Jednako tako, samo zato što mnogi ljudi vjeruju u nešto, ne znači da je to istina. Povijest je puna primjera u kojima su općeprihvaćena uvjerenja bila pogrešna (npr. vjerovanje da je Zemlja ravna ili da su nas truju avionima).

Zato je važno kritički razmišljati, provjeravati izvore i ne prihvaćati informacije samo zato što ih često čujemo. Istina ostaje istina, bez obzira koliko se puta izrekla, a laž ostaje laž, bez obzira koliko se puta ponovila.

No trebaju li baš sva mišljenja ili djelovanja biti slobodna?

Svaka osoba ima pravo misliti što želi. U konačnici nitko ne može kontrolirati nečije misli, niti bi trebao. Međutim, izražavanje mišljenja, posebno ako uključuje govor mržnje, lažne informacije ili poticanje nasilja bi trebalo na neki način sankcionirati. Ali kako i što da pri tome ne napravimo još veću štetu? Da li kažnjavati samo one koji time stječu određenu koristi ili i nekog Slobodana Zidarevića koji je eto samo glup i recimo vjeruje da među nama žive ljudi gušteri, a iza svega stoji „duboka država“, a koji svojim objavama utječe na sebi slične i time produbljuje njihovu zabludu. Trebaju li Slobodan Zidarević i takvi njegovi prijatelji zbog svoje intelektualne pod kapacitiranosti uopće imati pravo glasanja na izborima, jer svojim odabirom utječu na živote drugih odabirom likova u Sabor poput Dabre?

Daljnje pitanje koje nam se javlja je trebaju li mediji uopće prenositi izjave pojedinih osoba bile one i američki predsjednik, kada u njima iznose notorne gluposti i laži poput tvrdnje Trumpa da je Europska Unija osnovana da bi se prevarilo SAD?

Kada bi prenosili samo istinite vijesti, a cenzurirali neistinite, javnost bi pomislila da je recimo Trump super razumna osoba i predsjednik kakvog bi svi željeli imati. Podržali bi uvođenje američkih carina, a svoje bi ukinuli jer bi smo se osjećali krivima za njihove probleme. Ovako građani sami mogu procijeniti tko je luđak, a tko je recimo normalan (ili barem svoje ludilo dobro skriva). Ono što bi mediji trebali napraviti je da kada prenose takvu neku objavu bi odmah iza nje iznijeli činjenice kakve jesu, a to je na primjer da je Europska Unija nastala iz potrebe za mirom, gospodarskom suradnjom i političkom stabilnošću nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu.

Treba li nam onda „Ministarstvo istine“?

“Ministarstvo istine” odmah asocira na distopijski koncept iz Orwellove 1984., gdje je istina bila kontrolirana i prilagođena interesima vlasti. No, što kada bi ministarstvo funkcioniralo na potpuno drugačijim principima? Kada ne bi bilo pod kontrolom vlasti ili političkih stranaka, a provjeru bi radilo u suradnji s neovisnim stručnjacima iz raznih područja ili pomoću umjetne inteligencije? Kada bi imalo moć regulirati transparentnost algoritama društvenih mreža, kako bi se smanjilo širenje dezinformacija? Bi li nam bilo prihvatljivo da objave Slobodana Zidarevića ili Donalda Trumpa imaju nikakav doseg?

Jedno od rješenja do pojave takvog utopijskog ministarstva mogla bi biti zabrana nekih društvenih mreža. Da sada zabrane mrežu X ili Facebook, ništa bitno za naciju se ne bi dogodilo. Dva dana bi se o tome pričalo, ali bi život nastavio ići dalje. Oni koji od toga žive bi se morali snaći i prilagoditi novoj stvarnosti i drugačijim rješenjima, neki bi i profitirali na tome, ali društvo bi sigurno bilo zdravije. Hoće li se to dogoditi, nije nemoguće u trenutačnoj konstelaciji političkih odnosa između SAD i Europe. Ne moraju se niti zabraniti, već samo opaliti kazne zbog toga što ne sprečavaju širenje laži i govora mržnji na društvenim mrežama. Na primjer Meti 16 milijardi dolara, pa neka izaberu: odlazak sa Europskog tržišta ili ostanak i drugačiji pristup problematici. Da određene zabrane djeluju, pokazuje primjer iz Indonezije koja je zabranila prodaju iPhone 16 na njihovom tržištu sve dok Apple nije pristao izgraditi pogone i razvojne centre u toj zemlji za milijardu dolara ili uvođenje USB-C punjača na uređaje nakon naredbe Europske Unije.