Glasanje poštom – 160 godina iskustva

Glasanje poštom oblik je glasanja na izborima koji biračima omogućuje da svoj glasački listić ispune kod kuće i pošalju ga izbornoj komisiji putem poštanske službe, umjesto da osobno dolaze na biračko mjesto na dan izbora. Ovaj sustav spada pod širi pojam glasanja u odsutnosti ili prijevremenog glasanja, a osmišljen je kako bi se povećala izlaznost i olakšao pristup demokratskom procesu.

Zemlje različito pristupaju ovom pravu pa tako razlikujemo tri glavna modela. Univerzalno glasanje poštom, gdje se izbori provode primarno putem pošte. Primjeri su američke savezne države Oregon, Washington i Colorado, gdje se glasačka mjesta gotovo uopće ne otvaraju, već svi glasaju od kuće, ali i dalje postoje službeni centri za pomoć biračima, registraciju i osobnu predaju listića.

Bez navođenja razloga (No-excuse / On demand), kada svaki građanin može izabrati želi li glasati na biralištu ili poštom, bez potrebe da ikome objašnjava zašto želi listić kod kuće. Ovaj model koriste Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska, Švicarska i Njemačka.

S opravdanim razlogom, kada birač može glasati poštom samo ako dokaže da je spriječen doći na biračko mjesto (npr. zbog teške bolesti, invaliditeta, služenja u vojsci ili boravka u inozemstvu).

Malo ljudi zna da su Sjedinjene Američke Države (točnije unionistički dio) prvi put uvele glasanje poštom 1864. godine, tijekom Građanskog rata između Sjevera i Juga. Budući da su stotine tisuća punoljetnih muškaraca (koji su činili golem postotak biračkog tijela) bili stacionirani u vojnim logorima diljem bojišnice, države na Sjeveru morale su prilagoditi svoje zakone. Dvadeset i pet saveznih država izmijenilo je svoje zakone ili ustave kako bi omogućile vojnicima da glasaju izvan svog mjesta prebivališta.

To se provodilo na dva načina. Vojnici bi u taboru ispunili listić, ovjerili ga kod vojnog časnika i poslali poštom natrag u svoju matičnu općinu na brojanje ili bi savezne države poslale izborne povjerenike u vojne logore izravno na bojišnicu. U logorima bi se postavile improvizirane glasačke kutije, a vojnici su glasali u prisutnosti svojih suboraca.

Od Kentuckyja do Vermonta pravo glasa prvi put prošireno je na muškarce daleko od biračkih mjesta. Ali naravno, to nije prošlo bez značajnih pravnih problema i javnih sumnji.

Štoviše, pitanje glasanja poštom već je prije 160 godina bilo žestoko osporavano pitanje. Demokrati su se bojali da će republikanski vojni čelnici manipulirati rezultatima glasanja. Žalili su se na uplitanje republikanaca u izborni proces, optužujući ih da pokušavaju krasti glasove.

Vrhovni sudovi u devet država saslušali su prigovore na zakone o glasanju poštom. Četiri od ovih zakona poništena su s obrazloženjem da je glasanje na daljinu neustavno. Kako su argumentirali zagovornici glasanja poštom? Tvrdili su da zakonodavno tijelo ima odgovornost podrediti vrijednost izborne „čistoće“ važnijem imperativu rata i dopustiti vojnicima u odsutnosti da glasaju, bez obzira na mnogo veći rizik od prijevare. Radi objektivnosti, treba napomenuti da se glasanje nije provodilo samo poštom jer poštanska komunikacija nije dobro funkcionirala zbog ratnog stanja. Na nekim mjestima ispunjene glasačke listiće vojnika dostavljale su ovlaštene osobe. Bez obzira na to, princip „glasanja u odsutnosti“ stvoren je tijekom rata između Sjevera i Juga.

Na kraju je na izborima sudjelovalo preko 150.000 vojnika iz 19 država Unije, a velika većina njih (78 %) glasala je za Lincolna. Iako je glasanje poštom i na terenu imalo golem povijesni i simbolički značaj, povijesne analize i stvarni brojevi pokazuju da bi Lincoln pobijedio Georgea McClellana čak i da glasovi vojnika uopće nisu bili prikupljeni. Čak i bez ijednog vojničkog glasa, Lincoln bi pobijedio.

Nakon Građanskog rata neke države (Kalifornija, Kansas) dopustile su glasanje poštom civilima već krajem 19. stoljeća, ali samo na zahtjev birača i nakon odobrenja nadležnih tijela. Neke druge države usvojile su ovaj sustav između 1910. i 1940. Zakon iz 1986. također je dao Amerikancima u inozemstvu pravo glasa na daljinu. Međutim, SAD nikada nisu uvele glasanje poštom saveznim zakonom.

Australija, kolijevka moderne demokracije

Ono što malo tko zna jest da je Australija rodno mjesto moderne demokracije kakvu poznajemo zahvaljujući brojnim inovacijama koje je osmislila. Australci su osmislili standardizirani glasački listić koji tiska isključivo država, na kojem se nalaze svi kandidati, a koji se ispunjava u potpunoj privatnosti glasačke kabine. Australci su osmislili da se listić ne može nabaviti nigdje drugdje osim na samom biralištu, gdje ga službenik predaje biraču nakon provjere identiteta. Australci su osmislili da se glas daje stavljanjem znaka „X“ (ili broja) pokraj imena željenog kandidata, umjesto dotadašnjeg križanja imena onih koje birač ne želi. Australija je stvorila potpuno neovisnu i nestranačku Izbornu komisiju u kojoj stručnjaci i matematičari crtaju granice izbornih jedinica isključivo na temelju demografskih podataka i broja stanovnika, potpuno izolirani od utjecaja premijera ili političkih stranaka. Australija je kao prva uvela pravo ženama da se kandidiraju na izborima za parlament. Australci su kao prvi uveli obvezno glasanje kojim svi registrirani punoljetni građani zakonski moraju pristupiti glasanju; u protivnom se suočavaju s novčanom kaznom.

Zapadna Australija (1877.) i Južna Australija (1890.) bile su pioniri uvođenja glasanja poštom. Južna Australija najprije je uvela glasanje poštom za pomorce, a već 1896. proširila to pravo na sve birače koji su na dan izbora bili udaljeni više od 24 kilometra od svog biračkog mjesta. Razlog je bio jednostavan. U unutrašnjosti kontinenta ljudi su živjeli na golemim farmama. Putovanje konjem ili kočijom do najbližeg grada s biralištem moglo je trajati danima, što je mnoge sprječavalo da glasaju. Nakon prvih australskih saveznih izbora 1901. godine prvi premijer Australske federacije, Edmund Barton, uveo je glasanje poštom na teritoriju cijele federacije.

Glasanje poštom u Europi

U Europi je Britanija prva uvela glasanje poštom (i glasanje putem opunomoćenika) za vojnike na općim izborima za Donji dom u prosincu 1918. godine. Britanska vlada uvela je glasanje poštom iz prijeke potrebe da riješi ustavnu i političku krizu izazvanu Prvim svjetskim ratom.

Prema izbornom zakonu koji je vrijedio prije 1918. godine, da bi muškarac uopće imao pravo glasa, morao je dokazati da je neprekinuto živio na istoj adresi u Velikoj Britaniji najmanje 12 mjeseci prije izbora. Budući da su milijuni britanskih vojnika godinama bili stacionirani na bojištima u Francuskoj, Belgiji, na Bliskom istoku ili na moru, oni su pravno izgubili status stanara kod kuće. Bez promjene zakona i uvođenja glasanja poštom ljudi koji su podnijeli najveći teret za domovinu bili bi zakonski izbrisani iz izbornih registara.

Politička elita u Londonu bila je svjesna da bi održavanje izbora na kojima vojnici ne mogu sudjelovati izazvalo golemi skandal i duboki društveni raskol. U kontekstu svježe Ruske revolucije (1917.) i općeg rasta socijalističkih pokreta u Europi uskratiti pravo glasa milijunima naoružanih vojnika koji se vraćaju s fronte bio je ogroman sigurnosni rizik. Vlada je morala pokazati da cijeni njihovu žrtvu i dati im politički glas.

Kako bi se ovi problemi riješili, u veljači 1918. donesen je epohalni zakon (Representation of the People Act 1918) koji je iz temelja promijenio britansku demokraciju. Ukinuti su imovinski cenzusi za muškarce (svi iznad 21 godine dobili su pravo glasa). Žene starije od 30 godina (koje su ispunjavale imovinske uvjete) prvi su put dobile pravo glasa. Vojnicima je dobna granica spuštena na 19 godina te im je službeno omogućeno da glasaju poštom izravno s terena ili da ovlaste člana obitelji kod kuće da glasa u njihovo ime.

Prema realnim procjenama, na izborima je sudjelovalo ukupno oko pet milijuna vojnika i mornara, od čega 1,5 do 2 milijuna u inozemstvu. Upravo su oni glasali dopisno poštom ili putem opunomoćenika. Stoga povijesna literatura piše o „izborima u kaki uniformama“.

Većina britanskih vojnika stacioniranih na kontinentu podržala je koalicijsku vladu konzervativca Davida Lloyda Georgea. Psihološki faktor odigrao je odlučujuću ulogu. Kampanja u vojsci provedena je pod sloganom „Dobili smo rat – ne mijenjamo vodstvo“. Štoviše, vojnici su također glasali za svoju budućnost. Postojeća vlada u otvorenom pismu koje je potpisao premijer obećala im je mogućnosti zaposlenja i „smještaj dostojan heroja“ po povratku u civilni život.

Iako je namjera bila plemenita, organizacija glasanja poštom za milijune vojnika raštrkanih po Europi odmah nakon završetka rata bila je logistička noćna mora. Kako bi se poštanskim vrećama s bojišnice dalo dovoljno vremena da stignu u Britaniju, prebrojavanje glasova na izborima 1918. odgođeno je za čak dva tjedna nakon što su civilna birališta zatvorena.

Nakon Britanije glasanje poštom uvela je Danska za mornare, ljude u pokretu i stanovnike malih otoka. Island je slijedio Dansku 1921. godine. Vlada tamo bila je uglavnom inspirirana zakonodavstvom Danske, od koje se Island odvojio tri godine ranije i postao neovisan u okviru personalne unije (nastavili su imati zajedničkog monarha do 1944.).

Druge europske zemlje uvele su glasanje poštom tek sredinom 20. stoljeća: Francuska 1946., Britanija u širem opsegu 1948., Njemačka 1957., Švicarska 1970-ih (postupno po pojedinačnim kantonima), Španjolska 1985. i Austrija 2007.

Francuska je uvela glasanje poštom 1946. godine. Cilj je bio olakšati glasanje osobama koje su na dan izbora bile spriječene fizički doći na birališta iz opravdanih razloga (npr. bolesne osobe, teški invalidi, vojnici, sezonski vijećnici ili osobe koje su bile daleko od svog prebivališta zbog profesionalnih obveza). No ona je postala prva zemlja koja ga je i ukinula.

Prijevare s glasanjem poštom u Francuskoj nisu se dogodile preko noći, već su se razvijale, širile i usavršavale tijekom gotovo tri desetljeća. Kada je sustav uveden nakon Drugog svjetskog rata, pravila su bila postavljena prilično naivno i s povjerenjem u građane. Da biste dobili glasački listić poštom, trebala vam je liječnička potvrda (ako ste bolesni) ili potvrda poslodavca (ako putujete).

Ubrzo su lokalni stranački aktivisti shvatili da je te potvrde iznimno lako lažirati. Liječnici koji su simpatizirali određene stranke masovno su potpisivali opravdanja zdravim ljudima, a lokalni poduzetnici svojim radnicima. Prijevara je počela kao „usluga za uslugu“ na lokalnoj razini.

Tijekom 1960-ih, s jačanjem političkih napetosti (osobito nakon Alžirskog rata i u eri predsjednika Charlesa de Gaullea), prijevare su se s pojedinačnih slučajeva preselile na organiziranu, masovnu razinu.

Političke stranke počele su mapirati tko su bolesni i stariji građani u općinama. Aktivisti bi dolazili u staračke domove i privatne kuće „pomoći“ ljudima da ispune papire za glasanje poštom. U tom je razdoblju sustav postao duboko kompromitiran jer se shvatilo da onaj tko kontrolira poštanske sandučiće i administraciju u malim mjestima kontrolira i konačni ishod.

Konkretna kap koja je prelila čašu i natjerala francusku vladu na radikalan rez bili su općinski izbori u gradu Bastiji na Korzici u ožujku 1971. godine te dugotrajni sudski i politički skandal koji je uslijedio nakon njih i trajao sve do sredine 1970-ih. Na tim je izborima dugogodišnji gradonačelnik Bastije, Jean Zuccarelli, proglasio pobjedu. Međutim, oporba je odmah ukazala na nevjerojatne anomalije u broju glasova pristiglih poštom. Otkriveno je da su na popisima birača koji su „glasali poštom“ bile stotine davno preminulih osoba, od kojih su neke umrle još u 19. stoljeću. Na stotine glasačkih listića poštom stiglo je s adresa napuštenih i polurazrušenih kuća u kojima nitko nije živio desetljećima. Lokalna politička mašinerija vladajućeg klana krivotvorila je potpise tisuća stvarnih građana Bastije koji uopće nisu znali da je netko u njihovo ime zatražio i poslao glasački listić poštom. Ljudi koji su desetljećima živjeli u Marseilleu ili Parizu i dalje su masovno glasali poštom u svojim rodnim selima na Korzici. Korzikanski klanovi imali su svoje ljude u lokalnim poštanskim uredima koji bi jednostavno presretali vreće s glasačkim listićima, otvarali ih, prepravljali glasove ili bacali listiće suprotne strane.

Oporba je uložila žalbu, a slučaj je završio pred najvišim upravnim sudom u Francuskoj. Nakon dugotrajne i detaljne istrage sud je poništio izbore u Bastiji. Kada je vlada 1975. donijela odluku o ukidanju, to nije bila reakcija na neki novi, iznenadni trik, već priznanje kapitulacije pred sustavom koji je s godinama postao toliko truo i duboko infiltriran lokalnom korupcijom da ga se više nije moglo popraviti kozmetičkim izmjenama zakona.

Od 1975. godine Francuzi koji žive u inozemstvu mogu glasati iz veleposlanstava i konzulata ili putem opunomoćenika. Međutim, ova se mogućnost ne odnosi na francuske građane koji su privremeno u inozemstvu u vrijeme izbora, primjerice turiste.

Ako Francuz ima stalno prebivalište u Parizu i otputovao je u Zagreb na tjedan dana, ne može tamo glasati iz francuskog veleposlanstva. Prvo mora službeno ovlastiti drugu osobu (rođaka, prijatelja) koja je registrirana u istom biračkom popisu u Parizu da fizički ubaci njegov glas u glasačku kutiju u njegovu matičnom okrugu. To se zove „glasanje putem punomoći“.

Francuska država ima duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema digitalnim sustavima zbog straha od kibernetičkih napada i hakiranja pa se opće glasanje na izborima i dalje obavlja na tradicionalan način – papirnatim listićem. Zato je razvila naprednu digitalnu alternativu za građane unutar zemlje koji su odsutni na izborni dan. Kroz državnu aplikaciju France Identité i sustav visoke biometrijske sigurnosti Francuzi danas mogu potpuno elektronički ovlastiti drugu osobu (dati punomoć) da glasa umjesto njih na biračkom mjestu, bez potrebe da ikada fizički odu u policijsku postaju radi ovjere dokumenata, što je ranije bila zakonska obveza.

Glasanje poštom jedino je preostalo za francusku dijasporu i to isključivo za parlamentarne izbore (kada biraju 11 zastupnika koji u francuskom parlamentu predstavljaju državljane u inozemstvu).

Danska?

U Danskoj je sustav glasanja poštom organiziran na specifičan način. Iako se doslovno zove „glasanje poštom“, u praksi se taj izraz koristi kao službeni naziv za glasanje unaprijed (prijevremeno glasanje). To znači da listiće ne šaljete sami od kuće u običnom poštanskom sandučiću, već glasate prije izbornog dana u kontroliranom okruženju, a državne službe potom vaše glasove poštom šalju u vašu matičnu općinu.

U Danskoj pravo na ovaj oblik glasanja ima apsolutno svaki birač s pravom glasa. Ako iz bilo kojeg razloga (bilo da radite, putujete ili jednostavno ne želite gužvu) ne možete ili ne želite izaći na biralište na sam izborni dan, imate pravo glasati unaprijed.

Proces je maksimalno pojednostavljen i prilagođen građanima. Možete prošetati u bilo koji centar za građanske usluge (Borgerservice) ili knjižnicu u bilo kojoj općini u državi, neovisno o tome gdje imate prijavljeno prebivalište.

Ne morate čekati da vam poštom stigne službeni glasački karton. Dovoljno je ponijeti važeći osobni dokument s fotografijom. Na licu mjesta dobivate listić, ispunjavate ga u kabini, stavljate u mali plavi ili obojeni omot, ispunjavate popratno pismo sa svojim podacima te sve zajedno zatvarate u veću kuvertu. Službenik ovjerava da je sve učinjeno po zakonu, a općina osigurava da vaša kuverta poštom stigne na vaše stvarno biračko mjesto prije prebrojavanja. Glasanje se otvara otprilike tri do šest tjedana prije izbora, a traje najkasnije do trećeg dana prije samog izbornog dana (obično do petka prije izborne nedjelje).

Ako se Danci na dan izbora nalaze izvan zemlje (bilo privremeno na godišnjem odmoru/studiju ili trajno s pravom glasa), mogu glasati u bilo kojem danskom veleposlanstvu ili konzulatu u svijetu čak tri mjeseca prije izbornog dana kako bi se osiguralo da diplomatska pošta stigne u Dansku na vrijeme za prebrojavanje.

Danski zakon dopušta da glasate „poštom“ (unaprijed) više puta ako se u međuvremenu predomislite oko izbora kandidata. Sustav je postavljen tako da će se u konačnici brojati isključivo onaj listić koji nosi najnoviji datum predaje, dok se stari automatski poništavaju. Međutim, onog trenutka kada predate prijevremeni glas, gubite pravo fizičkog izlaska na biralište na sam izborni dan.

Za razliku od Hrvatske, Italije ili Francuske, Danska nema zastupnike za dijasporu niti dopušta iseljenicima koji desetljećima ne žive u zemlji i ne plaćaju porez da suodlučuju. Pravo glasa ponovno mogu dobiti tek onog trenutka kada se službeno presele natrag u Dansku i prijave stalno prebivalište.

Ono što nas zanima jest koliko je glasanje poštom utjecalo na rezultate izbora i promijenilo pobjednika. Takvih primjera nema mnogo, ali postoje.

U Minnesoti 2008. godine u utrci za američki Senat natjecali su se aktualni republikanski senator Norm Coleman i poznati komičar i satiričar Al Franken (demokrat). U izbornoj noći, nakon prebrojavanja glasova uživo, Coleman je slavio pobjedu s prednošću od 215 glasova. Kako Minnesota ima vrlo strogu i detaljnu proceduru provjere privremenih i poštanskih listića u odsutnosti, mnogi listići bili su proglašeni nevažećima zbog sitnih administrativnih grešaka (poput neusklađenih potpisa). Sudovi su naložili da se ti glasovi moraju uvažiti. Kako su se ti „izgubljeni“ poštanski glasovi pribrajali, Colemanova prednost je nestala. Nakon višemjesečne pravne bitke Al Franken proglašen je pobjednikom s razlikom od 312 glasova.

Italija je 2001. uvela glasanje poštom isključivo za svoju golemu dijasporu u svijetu. Prvi pravi test ovog sustava na općim izborima dogodio se 2006. godine i odmah je srušio vladu. Vodila se ogorčena bitka između koalicije desnog centra koju je predvodio tadašnji premijer Silvio Berlusconi i koalicije lijevog centra pod vodstvom Romana Prodija. Nakon prebrojavanja glasova unutar same Italije rezultat u Senatu bio je u potpunom pat-poziciji, a Berlusconijev blok slavio je blagu prednost i vjerovao da ostaje na vlasti.

Zadnji su se brojali glasovi talijanske dijaspore koji su iz cijelog svijeta stizali poštom u poseban centar u Rimu. Ti su glasovi uvjerljivo pripali Prodijevoj koaliciji lijevog centra. Donijeli su joj četiri ključna mandata u Senatu, što je potpuno preokrenulo omjer snaga, gurnulo Berlusconija u oporbu i omogućilo Romanu Prodiju da postane novi talijanski premijer.

U svibnju 2016. godine Austrija je održala drugi krug predsjedničkih izbora. Kandidat desničarske Slobodarske stranke (FPÖ) Norbert Hofer vodio je u izbornoj noći nakon prebrojavanja glasova s biračkih mjesta s 51,9 % naspram nezavisnog kandidata (uz potporu Zelenih) Alexandera Van der Bellena, koji je imao 48,1 %. Razlika je bila čak 144.000 glasova u korist desnice.

Idući dan prebrojano je rekordnih 750.000 glasova pristiglih poštom. Ti su glasovi u omjeru od gotovo dva prema jedan otišli u korist Van der Bellena. Kada su pribrojeni ukupnom zbroju, Van der Bellen pretekao je Hofera za 31.026 glasova i postao predsjednik.

Nakon izbornog poraza FPÖ je uložio žalbu na rezultate izbora zbog proceduralnih pogrešaka pri otvaranju kuverti pa je sud poništio izbore. U ponovljenim izborima Van der Bellen pobijedio je s još većom razlikom.

U gotovo svim demokratskim sustavima postoji sociološka razlika u tome tko glasa poštom. Stariji građani, vojnici, poslovni ljudi koji često putuju i visokoobrazovana dijaspora češće koriste poštu, zbog čega njihovi glasovi rijetko prate točan postotak onih građana koji glasaju uživo na biračkom mjestu.

Glasanje putem interneta (tzv. I-voting) u teoriji i tehnološkom smislu apsolutno može zamijeniti glasanje poštom i u nekim dijelovima svijeta to se već događa. Međutim, iako internet rješava sve logističke mane pošte, on otvara potpuno nove, znatno veće sigurnosne izazove. Zbog toga se u svijetu vodi velika rasprava o ovoj tranziciji. U tom kontekstu internetsko glasanje odličan je izbor za lokalne izbore, a za parlamentarne je još uvijek sigurnija pošta. No to je tema za neku drugu kavu.