Alexis de Tocqueville i demokracija

Čim se osoba rodi, nalazi se u određenom odnosu s drugom osobom. To je odnos ovisnosti, i iako se danas u našem individualističkom dobu možda ne čini tako, ta ovisnost o drugoj osobi ne nestaje ni u kasnijoj životnoj dobi. Naprotiv, ona se mijenja i poprima suptilnije oblike društvene i institucionalne međuovisnosti. Upravo će Alexis de Tocqueville kasnije pokazati kako takvi odnosi međuovisnosti oblikuju i političke i društvene strukture modernih demokracija.

Platon to već imenuje: „Zajednica nastaje jer nitko od nas nije samodostatan“ (Ustav, 369b). Aristotel čak kaže da muškarac i žena „ne mogu živjeti jedno bez drugoga“ i stoga „neizbježno čine par“ (Politika, 1252a30). Drugim riječima, osoba je u biti društveno biće. Treba drugu osobu i širu zajednicu. I ne samo da bi jedno drugome osigurali osnovne životne potrebe, već i da bi živjeli ispunjenim životom. Bez tih odnosa, ljudska sloboda ostaje apstraktna i lišena konkretnog sadržaja.

Pitanje je, međutim, kako najbolje organizirati naš međusobni suživot. Očito je da koordinacija ljudi zahtijeva neki sustav organiziranja međusobnih odnosa. Povijest civilizacije puna je teorijskih i praktičnih odgovora na ovo pitanje. Danas se, međutim, čini da smo konačno stigli do tog savršenog uređenja: demokracije. Takav zaključak, međutim, često prikriva sklonost da se postojeće stanje proglasi konačnim rješenjem.

Međutim, ovaj je svijet krhak i stoga savršenstvo nije izgleda dostižno u ovakvom svijetu. Sveti Toma kaže da se savršena sreća niti ne može postići u ovom svijetu (Summa Theologica, I-II, q.3, a.2). Njegov ključni argument je da savršena sreća podrazumijeva potpuno i trajno ispunjenje ljudske težnje za dobrom. Time podsjeća da nijedan politički poredak ne može u potpunosti ukloniti nesavršenosti ljudskog djelovanja.

Papa Benedikt XVI. u svojim tekstovima više puta je istaknuo da se isti realizam mora imati na umu i u političkoj sferi. Uvjereni propovjednici utopijskih prijedloga za bolje sutra ignoriraju složenost i raznolikost ljudskog društva, a posebno ograničenja ljudske prirode. Štoviše, povijest pokazuje da upravo utopijski ideali često vode do totalitarizma i ugnjetavanja. Demokracija, nije iznimka, iako se može činiti da je to najbolji sustav koji je čovječanstvo ikada imalo. Njezina vrijednost stoga nije u savršenstvu, nego u sposobnosti ograničavanja zlouporabe moći.

Korijeni demokracije sežu u antičku Grčku. Oba velika grčka mislioca, Platon i Aristotel, zauzimaju kritički stav o „vladavini naroda“, kako nazivamo demokracijom. To je dijelom zato što njihov koncept demokracije nije u potpunosti identičan našem današnjem. Međutim, jednu od najpronicljivijih i još uvijek vrlo relevantnih analiza demokracije ponudio je u prvoj polovici 19. stoljeća francuski politički filozof Alexis de Tocqueville. Tocqueville je 1831. putovao u Ameriku kako bi promatrao i proučavao snage i slabosti demokratskog sustava u Americi, nudeći lekcije za zemlje koje su također razvijale demokratske sustave, uključujući i njegovu rodnu Francusku. Njegova analiza ne ostaje na institucijama, nego zahvaća i mentalitet građana.

Alexis de Tocqueville i fenomen jednakosti uvjeta

Ono što ga je najviše pogodilo bila je jednakost uvjeta. Alexis de Tocqueville do zaključka o „jednakosti uvjeta“ nije došao apstraktnim filozofiranjem, nego kombinacijom empirijskog promatranja i povijesne analize. Tijekom svog putovanja u Ameriku 1831., izravno je promatrao svakodnevni život. Nije ga toliko impresionirao politički sustav koliko društvene navike. Uočio je da u Sjedinjene Američke Države nema duboko ukorijenjene aristokracije poput one u Europi. Ljudi su se međusobno doživljavali kao približno jednaki, barem u društvenom smislu. Ta se jednakost očitovala u načinu ophođenja (manje hijerarhije i formalnosti), većoj društvenoj pokretljivosti i slabijem utjecaju naslijeđenih privilegija.

Zaključio je da jednakost uvjeta nije samo američka posebnost, nego dugoročni trend zapadnih društava. Još od slabljenja feudalizma i aristokracije u Europi, društva se postupno kreću prema većoj jednakosti. Kroz ukidanje staleških privilegija, razvoj tržišta i građanskog društva te jačanje ideje pravne jednakosti. Alexis de Tocqueville „jednakost uvjeta“ nije shvatio kao potpunu ekonomsku jednakost, nego kao opći društveni osjećaj da nitko nije trajno iznad drugih. To je, za njega, bila nova „temeljna činjenica“ modernog doba – nešto što oblikuje sve ostalo: politiku, kulturu, pa čak i način razmišljanja ljudi.

Međutim, njegova su zapažanja su otkrila da naglasak na jednakosti u demokraciji može dovesti do dviju nepovoljnih tendencija: anarhije i ropstva. Tendencija demokracije prema anarhiji je očita i stoga joj se može bolje oduprijeti. Naglasak na jednakosti vodi do neovisnosti i raznolikosti, koje državna vlast mora ukrotiti. Ako država propadne, u neovisnom i raznolikom društvu nastat će velika zbrka – veća nego u društvu koje je međusobno povezano i homogeno. Međutim, prema Alexis de Tocqueville, druga tendencija, ona koja vodi prema ropstvu, još je opasnija zato što djeluje prikriveno, pa joj se ljudi u demokraciji prepuštaju gotovo neprimjetno, često i bez svijesti o tome.

Kako to Alexis de Tocqueville objašnjava?

On polazi od pojave koju naziva individualizmom – ne kao sebičnošću, nego kao povlačenjem pojedinca u uski krug obitelji i privatnog života, uz istodobno zanemarivanje šire zajednice. To potvrđuje sto godina kasnije Hannah Arendt, koda upozorava da gubitak aktivnog političkog djelovanja i povlačenje u privatnost otvaraju prostor za oblike dominacije koji ne djeluju otvoreno represivno.

Neovisnost ljudi dovodi do međusobne ravnodušnosti jednih prema drugima – izvan obitelji i najbližih prijatelja. To dovodi do sve veće ovisnosti izoliranog građanina o državnoj vlasti. Iako građanin u demokraciji ima slobodu birati svog “gospodara”, potonji ima – više nego feudalni gospodar, kralj ili drugi apsolutni monarh u prošlosti – neviđene mogućnosti miješanja u svakodnevne detalje života građana. Takav neupadljivi “meki” despotizam ne dovodi do značajnih zlouporaba moći koje poznajemo iz apsolutističkih režima, ali može iscrpiti i ugušiti duhovnu snagu i kreativnost građanina, koje su bitne za napredak društva.

Drugi filozof, Michel Foucault pokazuje kako se moć u modernim društvima ne očituje samo kroz zabrane, nego kroz suptilne mehanizme nadzora i discipliniranja koji oblikuju svakodnevno ponašanje. Građanin u demokraciji tako se nalazi u svojevrsnom paradoksu: ima ogromnu moć mijenjati „vladin aparat“, koji ima temeljni utjecaj na funkcioniranje cijele države, ali istovremeno sve više odustaje od mogućnosti upravljanja svojim životom prema vlastitom nahođenju. Sloboda tako ostaje formalno zajamčena, ali egzistencijalno oslabljena.

Ako se čini nejasnim prijeti li ovaj „meki“ despotizam i našem društvu, pokušajmo samo razmisliti imamo li slobodu utjecati na tako temeljnu stvar kao što je sadržaj i oblik obrazovanja naše djece, koja većinu svog aktivnog vremena moraju provoditi u školama od šeste godine. U tom pitanju otkriva se granica između deklarativne demokracije i stvarne autonomije građana.