Američki šamar poniznoj Europi – Viktorov poučak br. 437

“Ako se upitamo treba li na ljudski rod gledati kao na dobar ili loš soj, ja moram priznati: nemamo se čime pohvaliti.” (Immanuel Kant)

Američki šamar Europi, bez reakcije

U desetini poučaka sam upozoravao na štetu koju nam, uz velebni doprinos naših političkih elita, rade oni iz Bruxellesa. Potvrda je došla u vidu nevjerojatnog debakla i žestokog šamara, kada je na Munchenskoj sigurnosnoj konferenciji podpredsjednik SAD Vance izjavio kako će se SAD i Rusija dogovoriti o prestanku rata u Ukrajini, bez Ukrajine i bez EU. Izvrijeđao je EU zbog svega i svačega, s razlogom i bez njega. Izvrijeđao, a oni koji već godinama umanjuju vrijednost EU, kolektivno su šutjeli. Šutjeli, jer znaju da su dobrim dijelom krivi za umanjenu vrijednost ugleda europske politike u međunarodnim razmjerima, u padu konkurentnosti EU, u ……, a dobrim dijelom i jer nisu učinili sve da do rata u Ukrajini ne dođe. 

Kako se postaje ministar u Bruxellesu

Nije ni čudo da se EU politička elita pokrila po ušima, kada se EU ministre (povjerenike, komesare) bira na način kako lovci dijele plijen. Prvi puta sam o tome pisao 2015. godine, kada smo dobili priliku imenovati našeg povjerenika (ministra). Čini se, sve same filozofe jer su svi, baš svi, sposobni za sve i svašta. Iz te gomile sveznadara, onako kako to lovci raspoređuju plijen, izvučeni su povjerenici za pojedine sektore.

Zašto sam spomenuo lovce? Kada lovci ubiju neku veću životinju, onda ju podijele na onoliko dijelova koliko ih je bilo u lovu. Jedan se okrene leđima od grupe na jednu, a drugi na drugu stranu. Jedan uzima vrećicu, a drugi, okrenut njemu leđima, kaže ime jednog od lovaca. Čije ime je izrečeno dobiva vrećicu s tim komadom. Zar nije tako i u EU vladi, samo manje ozbiljno i manje pravedno. Države su poslale kandidate, koji nemaju svi isti afinitet, niti kompetencije, osim onaj iskonski nagon lovca na sinekure. Kompetencije, osim onih da su se kandidati uspjeli probiti na ljestvici političkih nacionalnih elita, nisu potrebne. Da netko dobije sektor, a da baš to u njenoj ili njegovoj državi ne funkcionira, nije prepreka.

I sada šefica EU, ali ne sama, pod budnim okom lovočuvara, onih koji su i kod izbora nove predsjednice komisije prekršili izborna obećanja, izvlači resore. Podsjećam, dobili smo predsjednicu EU komisije, ne po volji nas koji smo izašli na izbore, jer ona nije sudjelovala kao kandidatkinja za prvu osobu EU na izborima, već po volji nekoga iz sjene: Poučak „Politička gumilastika“ u prilogu.

Dubravka Šuica kao primjer

Najbolji primjer kako postati nešto bez ičega je Dubravka Šuica. Bila je ministrica za demokraciju i demografiju, a sada je postala ministrica za Mediteran i Bliski istok. Pri tome nije važno što smo po korupciji blizu dna u EU, a ni po natalitetnoj politici nismo uzorni. Iz mog iskustva u radu s EU znam da naša Šuica, nije jedina „šuica“ u vrhu EU. Sjetio sam se, kako se zbog napuhivanja aktivnosti EU parlamentarke, na zadnjoj sjednici u toj funkciji, u sablasno praznoj dvorani dok su svi drugi europarlamentarci bili na ručku, za riječ javila 14 puta i govorila o 14 različitih tema.

Za vrijeme zadnjeg mandata, postala je poznata po službenim putovanjima. Od 148 putovanja, 60 ih je bilo u Zagreb, a 23 u Dubrovnik. Troškovi putovanja su bili doduše u skladu su s važećim pravilima i u skladu s pravilima Europske komisije. Pravila su napisana za moralno ispravne, pa je upitno, da li je iako je po pravilima, njeno ponašanje bilo moralno? Vjerujem da se ne snalaze ni u EU, u kojoj uz sve kritike, nema mjesta za „male šibicare“. Vjerojatno je Dubravka Šuica prva (sumnjam da je jedina) shvatila što znači igrati na povjerenje, u društvo gdje vlada povjerenje i u kojem je strano imati „male šibicare“.

Njena službene putovanja u Dubrovnik i Zagreb me podsjećaju na onaj vic, kada se naš čovjek vratio bogat iz Londona. Pitali ga kako? Odgovorio je da je zaradio na pokeru u Domu lordova. Objasnio je, da je nakon prvog dijeljenja on zatražio protivnika da mu pokaže karte. Ovaj je odgovorio da se u Domu lordova ne pokazuju karte jer se igra na povjerenje. I onda kaže, da ga je „’ko ludog“ krenula karta….. Svaka slučajnost s „šuicama“ je namjerna.

Kada smo prvi puta mogli imati povjerenika – ministra, za povjerenika za međunarodnu suradnju i razvoj EU izabran je Neven Mimica, s respektabilnim diplomatskim iskustvom. No, vjerojatno nije izabran na to mjesto samo zbog diplomatskog iskustva. Imam dojam da je to mjesto dobio jer se taj resor smatra(o) manje važnim. Iz tog sektora se izravno može usmjeriti manje sredstava domicilnoj državi, iako se može indirektno, onako ispod stola, pomoći gospodarstvu otvaranjem vrata privredi u nekoj Africi, Aziji,…. No, tako nešto je sigurno misaona imenica za kompetencije naše političke ekipe.  Ali gospodin Mimica je lako mogao biti izabran za recimo ministra energetike ili poljoprivrede. Što onda? Poznajem ga. Kada može Dubravka o Mediteranu, siguran sam da bi Neven znao, za potrebe EU sasvim dovoljno i o nuklearkama i o mrkvi. 

EU političarima ne vjerujem s razlogom

EU političarima sam davno prestao vjerovati, shvativši da u Bruxellesu sjede rijetki političari od (moralnog?) formata, oni s kičmom i ponosom. Naučio sam o njima jako puno, kada su me zavlačili s odgovorima, kako je krivnja za upitne centre za gospodarenje otpadom na Hrvatskoj, a ovi iz Hrvatske tvrdili da je krivnja na EU.  Javno sam ih prozivao i pitao tko među njima laže. U prilogu pod nazivom “Tko to tamo laže” je samo jedan od poučaka, naravno dostavljen u obliku prikladnog maila u Bruxelles, s pitanjem tko laže, tadašnja povjerenica Elisa Fereira ili tadašnji državni tajnik Milan Horvat. Očekivao sam, kada nisam dobio suvisli odgovor, da me barem tuže, za nekakvu povredu časti. Moš’ misliti časti. Rezultat svega je u stilu „uzalud vam trud svirači“.

U jednoj slobodnomislećoj grupi na FB, objavljen je provokativan post, kako je sve što trebamo znati o europskim političarima i onima koji su bivši ili sadašnji europski premijeri i ministri, sadržano u ovim izjavama bivšeg premijera Nizozemske, a sada šefa NATO-a:

– 17. listopada 2024., Mark Rutte: “Put Ukrajine prema članstvu je nepovratan […] Doći će dan kada će Ukrajina postati punopravna članica NATO-a”

– 25. veljače 2025., Trump: “Mislim da nije praktično” da se Ukrajina pridruži NATO-u”

– 25. veljače 2025. (isti dan), Mark Rutte: “Ukrajini nikada nije obećano članstvo u NATO-u”

Koliko istine i laži, i potvrde zašto s lakoćom EU političari primaju šamare, u jednostavne tri izjave.

Tko je kriv Ukrajini kada je vjerovala „rutteima i šuicama“

Rat u Ukrajini traje i trajati će još podosta. Ukrajina je praktički uništena. Ostati će na kraju vjerojatno i bez dijela zemlje i bez svega što ta zemlja nosi. Kakvi jesmo, Ukrajinu smo napola zaboravili već divljanjem u Gazi, a Gazu ćemo kada negdje drugdje, opet proradi, ono najgore u nama. Ono s čime se kao vrsta baš ne možemo pohvaliti. Ukrajinci, kada bi samo znali koliko mi je žao vas i vaše naivnosti. Niste jedini, ni prvi ni zadnji. Koliko još ima naivnih koji samo čekaju neko skupo obećanje …….

Ne slažem s načinom vođenja politike s položaja sile, ali ima nešto i u sili. Trump je ponovno uveo plastične slamke. Mali, ali ne baš zanemariv doprinos u borbi protiv klimatskih promjena, kada je već izašao iz Pariškog sporazuma.