Tajna uspjeha turskih serija

Kada sam za Uskrs ove godine posjetio Istanbul, glavni razlog odabira tog grada na dva kontinenta je bilo obići neko od mjesta gdje se snimala „Kara Sevda“, kod nas prevedena pod nazivom „Beskrajna ljubav“. Serija koja je dobila 2017. godine američku televizijsku nagradu Emmy za najbolju međunarodnu sapunicu/telenovelu i bila emitirana u 110 zemalja. Dok smo sjedili u „Otantik cafe“ 50 metara od poznate Galata kule za stolom gdje su likovi iz serije Kemal i Nihan pili čaj, došli su turisti iz Gruzije željni isto vidjeti to mjesto. Poslije smo otišli pogledati harem u palači Topkapi gdje je živjela sultanije Hurrem i gdje su se odvijale spletke prikazane u seriji „Sulejman Veličanstveni“.

Popularnost nekih turskih sapunica proizlazi iz tema koje se fokusiraju na obiteljske odnose, prijateljstvo i ljubav, obično u pozadini luksuznog stila života u Istanbulu ili bogate turske povijesti. Povijesne serije se veličaju tursku otomansku carsku prošlost, pri čemu je tursko carstvo bilo osvajačko poput svih drugih svjetskih imperija. Snimaju se i akcijske serije poput „Doline vukova“ u kojima se Turska brendira kao zemlja koja se suprotstavlja zapadnom imperijalizmu, premda je sama članica zapadne vojno-obrambene organizacije.

Serije nude sadržaj za svakog, bez obzira odakle dolazi i koje su mu osobne preferencije. Gledajući turske serije, vidimo odraz svojih obitelji, sebe i naših najmilijih. Nema veze ako jedna serija sliči drugoj. U serijama nije moguće vidjeti golotinju, čuti psovke i nepristojne riječi, vidjeti krv, doznati da je neko homoseksualac. Rađene su tako da ih mogu gledati cijele obitelji bile one liberalne ili konzervativne. Ne smije se ukazivati na određene nedostatke političkog sustava i društva, pa je tako serija „Kizil Goncalar“ koji ističe podjelu između fundamentalističkih vjerskih skupina i sekularnih elemenata društva bila privremeno zabranjena zbog oštrih reakcija pojedinih vjerskih skupina.

Turski serijali su danas prepoznati po visokoj kvaliteti produkcije. To uključuje pažljivo odabrane lokacije, kvalitetnu  scenografiju i kinematografiju, dobre vizualne efekte, što ih čini privlačnim za gledaoce. Mnogi serijali adresiraju važne društvene teme kao što su jednakost spolova, prava žena, obiteljsko nasilje, dogovoreni brakovi, migracija stanovništva iz sela u gradove, život srednje i više klase, korupcija i druge, što rezonira sa publikom koja se može identificirati sa ovim problemima.

U mnogim regijama svijeta, kao što su Balkan, Istočna Europa, Bliski Istok, Latinska Ameriku, te Južna i Jugoistočna Aziju, postoji kulturna sličnost sa Turskom koja olakšava povezivanje sa pričama i likovima. Istovremeno, za zapadnu publiku, turski serijali nude egzotičnu i drugačiju kulturnu perspektivu.

Jedno od najbrže rastućih tržišta je ono Latinske Amerike gdje su gledatelji desetljećima naviknuti na sapunice. Za to tržište su turski producenti osmislili ljubavnu reality seriju. “ Moć ljubavi: Latinska Amerika ” temeljenoj na turskoj seriji “Kısmetse Olur” u kojoj su kandidati iz cijele Latinske Amerike dovedeni su da žive zajedno u kući u Turskoj. Cilj im je bio pronaći ljubav. Natjecatelji u studiju u Istanbulu su provodili 8 sati dnevno, a ostatak dana bili su slobodni učiniti bilo što. Kada su bili izvan studija morali su samo paziti da se ne sretnu. Natjecatelje je nadzirala i pratila produkcijska ekipa svih 24 sata. Ovakav format je pomogao da ljudi putem malih ekrana više upoznaju i zavole Tursku.

Svi ovi čimbenici u kombinaciji su stvorili globalni fenomen koji privlači milione gledatelja širom svijeta svaki dan, čineći turske serijale jednim od najvažnijih kulturnih izvoznih proizvoda Turske, a zemlju jednom od vodećih izvoznika televizijskih programa u svijetu. To je uvelike poboljšalo međunarodnu sliku zemlje i privuklo brojne gledatelje iz cijelog svijeta da ju posjete i razgledaju lokacije na kojima su se one snimale. Nije to ništa čudno. Koliko ljudi je došlo u Dubrovnik samo zbog Games of Thrones ili Star Warsa. Turistička zajednica Zagreba mogla bi izdati turističku brošuru u kojoj bi bile popisane lokacije na kojima su se snimali brojni strani filmovi. Od „Procesa“ i „Guslača na krovovima“, pa do „Canary Black“.

Neki muslimanski svećenici su te sapunice osudili kao neislamske i pozvali vjernike neka gledaju druge sadržaje. Turska je muslimanska zemlja, likovi u sapunici slave ramazan, a brakovi u njima su često dogovoreni. No protagonisti povremeno toče alkohol uz večeru, ljube se u javnosti, čest je i seks izvan braka, a neke žene i naprave pobačaj. Serije pokazuje da postoje muslimani koji žive drugačije i da nisu svi muslimani konzervativni.

Prosječna sezona turskih serija sadrži 30-40 epizoda u trajanju od 90 do 140 minuta, poput nekog dugometražnog filma, a jedna epizoda se snimi za tjedan dana. Cijena jedne epizode ovisi o seriji, a penje se i do 500.000 eura ako zahtjeva posebne scenografske i vizualne efekte. Te troškove je moguće s obzirom na veliku konkurenciju na domaćem tržištu jedino nadoknaditi plasmanom u inozemstvo, a da pri tome i zarade. U tome im pomaže vlada koja pokriva dio tih troškova. Koliko je turska uprihodila u 2023. od prodaje svih tih serija na međunarodnim tržištima još se ne zna, no procjenjuje se da bi to moglo biti oko 1 milijardu dolara.

Produkcija programa u Turskoj je jeftinija nego u Sjedinjenim Američkim Državama zbog nekoliko ključnih razloga. Najvažniji su niži troškovi rada što uključuje plaće za glumaca, režisera, tehničara i ostalih filmskih radnika, honorara za statiste, scenariste, montažere i druge članove produkcijskog tima. Plaće turskih televizijskih zvijezda kao svugdje variraju ovisno o njihovoj popularnosti, uspjehu serije i njihovom iskustvu u industriji. Općenito, vodeći glumci u uspješnim turskim serijama mogu zaraditi između 10.000 i 30.000 dolara po epizodi, što je višestruko niže od američkih.

Najbolje plaćene američke TV zvijezde, Jennifer Aniston i Reese Witherspoon su glumile u “The Morning Show” na Apple TV+, navodno za 2 milijuna dolara po epizodi. Svaki član glumačke postava “Prijatelja” tijekom posljednje sezona “Prijatelja”, zaradio je milijun dolara po epizodi. Također ključni članovi glumačke postave “Teorije velikog praska“ poput Jima Parsonsa, Johnnyja Galeckog i Kaley Cuoco zarađivali su oko milijun dolara po epizodi. Kevin Spacey prije odlaska iz “Kuće od karata” zarađivao je oko 500.000 dolara po epizodi. Elisabeth Moss za svoju ulogu u “Sluškinjinoj priči” je navodno zarađivala milijun dolara po epizodi u kasnijim sezonama.

U Turskoj su niži i produkcijski troškovi vezani za najam opreme, izgradnju scenografije i specijalne efekte. Također i troškovi života. To znači da produkcijske ekipe mogu uštedjeti na smještaju, hrani i drugim potrebama tokom snimanja. Sindikati u filmskoj industriji manje utjecajni nego u SAD-u. To znači da ima manje restrikcija vezanih za radne sate, honorare i druge radne uvjete, što može utjecati na ukupne troškove produkcije. Zahvaljujući svemu tome mogu biti konkurentniji zapadnoj produkciji kada nude svoje sadržaje na međunarodnom tržištu.

Za razliku od turskih serija, njihova kinematografija se nije uspjela značajnije probiti na strana tržišta. Premda turska kinematografija ima dugu tradiciju kvalitetnih umjetničkih filmova koji osvajaju nagrade na međunarodnim festivalima, ti filmovi često nemaju široku komercijalnu privlačnost. Televizijske serije za razliku od filmova često se bave temama koje su bliže svakodnevnom životu i kulturi gledatelja, što povećava njihovu privlačnost.

Za kraj – Budućnost turske televizijske produkcije izgleda vrlo obećavajuće iz nekoliko razloga. Turske serije (dizije) postale su izuzetno popularne ne samo u Turskoj već i širom svijeta. Ovo povećava potražnju za novim sadržajem i motivira produkcijske kuće da ulažu u kvalitetnu produkciju. Širenjem na druge žanrove poput dokumentarnih, triler ili komedija, imaju šansu privući daljnju publiku koje povijesne ili obiteljske drame nisu previše interesirale.

Rast digitalnih platformi kao što su Netflix ili Disney+  omogućava veću distribuciju turskih serija i filmova globalno. Ove platforme također omogućavaju veću kreativnu slobodu za producente i scenariste. Zato turske produkcijske kuće sve više ulaze u koprodukcije s međunarodnim partnerima, što dodatno pomaže u širenju turskog sadržaja i uvođenju novih standarda kvalitete.

Sve ovo ukazuje na to da će turska televizijska produkcija nastaviti da raste i evoluira, donoseći sve više sadržaja koji će privlačiti publiku širom svijeta.