Kako funkcionira senzacionalizam u medijima

U svijetu preplavljenom informacijama, pažnja publike postaje najvrijednija valuta. Kako bi je privukli, mnogi mediji sve češće posežu za senzacionalizmom – stilom izvještavanja koji stavlja naglasak na emocije, dramatičnost i šokantne tvrdnje, često nauštrb točnosti i konteksta. Umjesto objektivne analize, čitateljima se nude priče oblikovane kroz ekspresivan jezik, neprovjerene izvore i manipulativne slike, s ciljem izazivanja straha, bijesa ili uzbuđenja. U ovom tekstu analiziramo devet ključnih tehnika koje se koriste kako bi se stvorio privid ozbiljnosti, a zapravo se publici servira upravo – senzacionalizam.

(1) Navodno

Riječ navodno ima gotovo magičan učinak – sugerira da nešto možda nije istina, ali ipak ostavlja prostor da bi moglo biti. Ova formulacija ima dvije velike prednosti za autore sadržaja. Prvo, pruža prividnu poštenost u izvještavanju: autor se ograđuje od tvrdnje, pa kada se kasnije ispostavi da je bila netočna, može se pozvati na to da je sve bilo “samo navodno”. Drugo, učinak na publiku je često već ostvaren – jer demanti obično prati manja pažnja i slabiji doseg od originalne tvrdnje. Mediji, političari, širitelji lažnih vijesti, tako mogu izbacivati jedno navodno za drugim.

Primjer:

Plenković je navodno rekao „kako Hrvatska treba dati sve Ukrajini – uključujući vojsku“, te je taj video, navode, „izazvao brojne reakcije jer otvara ozbiljna pitanja o suverenitetu, vanjskoj politici i vojnim obvezama Hrvatske”.

Tko stoji iza takvih opskurnih objava, policija bi lako našla, samo što se političarima zbog svojeg putra na glavi ne da zamarati takvim opskurnim autorima i gasiti po internetu njihove kanale. No zanimljivo je da ima 6,3 tisuće pretplatnika i lako moguće da je to netko koga poznajete.

Druga prednost izraza navodno jest njegova fleksibilnost – može se koristiti i za stvaranje pozitivnog dojma, iako je to rjeđe. Tu pomažu i izrazi poput “znanstvenici vjeruju…” ili “prema pisanju New York Timesa”. Citiranje drugih medija ima isti učinak kao i „navodno“ jer se prenosi odgovornost, a istovremeno ostaje emocionalni učinak izjave. Dovoljno je da jedan ugledni medij objavi neutemeljenu tvrdnju i vrlo brzo će je preuzeti cijeli informacijski ekosustav.

(2) Anonimni ili „upućeni“ izvori

Anonimni izvori mogu služiti i pozitivnom i negativnom oblikovanju percepcije, ali njihova upotreba nosi rizike. Kada se koriste promišljeno, mogu djelovati iskreno – primjerice, bivši suradnik koji anonimno pohvali radnu etiku neke osobe može ostaviti snažan dojam jer ne izgleda kao direktna marketinška poruka.

Također, anonimnost omogućava iznošenje informacija koje bi inače bile zadržane zbog internih pravila ili straha od posljedica. Međutim, anonimnost se često zloupotrebljava. Skrivajući identitet, izvori mogu širiti propagandu, lažne informacije ili vršiti političke manipulacije bez posljedica.

Anonimne izjave često su temelj senzacionalističkih članaka koji izazivaju jake reakcije, ali nemaju čvrst sadržaj. Posebno se to odnosi na skandale, tračeve i “ekskluzive”. Ponekad se anonimnost koristi za prikrivanje neetičnog ili nezakonitog ponašanja – primjerice, kada dužnosnici nezakonito odaju povjerljive informacije.

Almera Properties 50 posto popusta na agencijsku naknadu

Pretjerana upotreba anonimnih izvora smanjuje povjerenje publike. Kada čitatelj uoči da se cijela priča temelji isključivo na anonimnim tvrdnjama, raste sumnja u vjerodostojnost. U tom slučaju anonimnost više ne djeluje kao zaštita, već kao signal manipulacije.

U konačnici, anonimni izvori mogu biti korisni, ali samo ako su uravnoteženi s drugim provjerljivim podacima i ako nisu osnova, već dodatna nijansa u već jasnom i provjerenom narativu.

(3) Ekspresivni jezik

Ekspresivan, snažno emotivan i dramatičan način izražavanja često privlači pažnju, ali istovremeno nosi određene negativne posljedice. Prije svega, takav stil može dovesti do dezinformacija jer emocije često nadvladaju činjenice, a publika teže kritički procjenjuje iznesene informacije.

Pretjerano ekspresivan izričaj može pojačati osjećaje straha, ljutnje ili tjeskobe, potičući iracionalne reakcije i doprinoseći društvenoj polarizaciji. Efekt senzacionalizma nerijetko zasjeni bitne i korisne informacije, dok se kompleksne teme pojednostavljuju ili iskrivljuju kako bi izazvale snažniji emocionalni dojam.

Time se narušava kvaliteta javne rasprave, jer se umjesto argumentirane analize nameće pojednostavljena, emotivno nabijena retorika. Dugoročno, prekomjerna ekspresivnost može dovesti do zamora publike — ljudi postaju neosjetljivi na stvarne probleme jer stalna dramatizacija gubi na snazi i značaju.

Smeće je i na našim TV ekranima u šund produkciji

Takav pristup slabi sposobnost javnosti da prepozna i adekvatno odgovori na istinske izazove, budući da se granica između senzacionalizma i relevantne informacije sve više briše.

Primjeri:

„Alarmi su upaljeni, Americi prijeti katastrofa biblijskih razmjera“ umjesto „Ameriku će pogoditi velika oluja koja bi mogla izazvati ponegdje ozbiljne posljedice“

„Smeće se gomila, a građani očajavaju“ umjesto „Smeće se gomila, što izaziva zabrinutost građana“

„Strani radnici će uskoro preplaviti zemlju“ umjesto „Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku“

(4) Širenje straha

Metoda širenja straha u medijima predstavlja komunikacijsku taktiku kojom se namjerno izaziva snažna emocionalna reakcija publike s ciljem utjecaja na njezino ponašanje. Temelji se na isticanju prijetnji, opasnosti i negativnih scenarija koji potiču zabrinutost, nelagodu, pa čak i paniku. Mediji, ali i političari, ovom metodom često nastoje povećati gledanost, čitanost i praćenost, jer strah snažno zaokuplja pažnju te potiče korisnike na praćenje, dijeljenje i komentiranje sadržaja.

Ova se metoda obično oslanja na naglašavanje opasnosti poput pandemija, kriminala, ekonomske nestabilnosti ili klimatskih promjena. Prijetnje se pritom nerijetko prikazuju bez šireg konteksta, uz nedostatak konkretnih podataka ili uravnoteženih, pozitivnijih informacija. Kontinuiranim ponavljanjem istih tema i korištenjem dramatičnih naslova, strah s vremenom postaje dominantan u percepciji publike, stvarajući osjećaj neizvjesnosti i potrebe za hitnom reakcijom.

Širenje straha često je praćeno alarmantnim, senzacionalističkim tonom koji stvara dojam da “opasnost vreba iza ugla”. Cilj je mobilizirati publiku, utjecati na njezine odluke ili jednostavno povećati interes za određeni sadržaj. Takav pristup često zanemaruje ravnotežu u izvještavanju, pri čemu se pozitivni ili neutralni aspekti namjerno izostavljaju kako ne bi umanjili emocionalni učinak poruke.

Opasnost nas nije dohvatila. Wall Street u 10 godina od ove objave je samo narastao. Važno da se autor hvali da je stručnjak za Risk Management.

Prepoznavanje ove metode ključno je za razvoj kritičkog odnosa prema medijima. Time možemo lakše uočiti pokušaje manipulacije strahom, očuvati vlastitu objektivnost i zaštititi mentalnu stabilnost.

Primjer:

„Strani radnici preplavljuju tržište!“ – izraz „preplavljuju“ izazivaju strah i nelagodu. Publika dobiva dojam gubitka kontrole i prijetnje koja dolazi „izvana“. Cilj takvog naslova je povećati klikabilnost i emocionalni angažman, često bez dubinskog konteksta ili točnih podataka.

(5) Poluprazno ili polupuno

Jedan od načina kako stvoriti pozitivnu ili negativnu sliku je upotreba izraza „Poluprazno“ ili „Polupuno“. „Poluprazno“ asocira na nedostatak, neuspjeh ili negativnost (npr. „Poluprazni stadioni“) dok „polupuno“ zvuči optimistično, iako opisuje istu situaciju (npr. „Polupune tribine“). Izbor između njih često ovisi o stavu osobe, čime se narušava neutralnost.

Izrazi „poluprazno“ ili „polupuno“ ne daju jasan, mjerljiv podatak (npr. 50%, 60%), pa čitatelji ili slušatelji ostaju u sivoj zoni. Nedostatak preciznosti može dovesti do pogrešnih zaključaka ili preuveličavanja. Umjesto „poluprazno“ ili „polupuno“ bolje je navesti konkretne brojke ili postotke (npr. „Stadion je bio ispunjen 52%“) jer takav pristup daje čitatelju jasnu sliku bez emotivnog „bojanja“.

U polupunom lokalu naglašavaju da su stol dobili odmah! Normalni klijent bi se okrenuo na petama da u polupunom lokalu ne dobije mjesto.

Što je bolje: „Bio je to jedan od najpopularnijih restorana u Zagrebu, a danas je poluprazan i jasno je zašto.“ ili „Posjetili smo ga u subotu oko 15 sati, natkrivena terasa bila je polupuna, dok je unutrašnjost bila donekle tiha.“ Rezultirajući dojam vijesti je drugačiji.

(6) Emocionalno uvjerljive fotografije

Korištenje emocionalno uvjerljivih fotografija uz neku objavu može manipulirati percepcijom publike. Neke fotografije izazivaju snažne emocije poput straha, tuge ili bijesa, pa čitatelji ponekad reagiraju instinktivno, bez kritičkog promišljanja o samom sadržaju. Na taj način često u prvi plan dolazi emotivni dojam.

Ni Sutrašnji nije imun na tu tehniku, ali se uvijek trudimo da fotografija odgovara sadržaju teksta te svakako preporučamo svojim čitateljima da pročitaju članak do kraja.

(7) Buduće vrijeme

Korištenje budućeg vremena često sa sobom nosi nedostatak jer uvodi element neizvjesnosti i spekulacije. Takve izjave ili objave govore o događajima koji se “tek trebaju dogoditi” ili se “očekuju”, što čitatelju ne nudi jasne i provjerene informacije, već pretpostavke i najave. Time se umanjuje preciznost i pouzdanost sadržaja, jer se ne opisuje ono što će se sigurno dogoditi, već ono što bi se moglo dogoditi — a ishod često ostaje neizvjestan.

Osim toga, pretjerano oslanjanje na buduće vrijeme može narušiti vjerodostojnost. Publika tada ne dobiva čvrste činjenice, već nagađanja koja lako mogu biti netočna ili neostvariva. Takav pristup stvara dojam senzacionalizma ili nepotpunosti, smanjuje povjerenje u informacije te umanjuje vrijednost samog sadržaja.

Senzacionilazam u predviđanju budućnosti — Kada se kopiraju objave sa drugih izvora, samo zato jer ih je objavio neki “respektabilni” medij. Više ne postoji niti poveznica na originalnu objavu.

Novinari i političari često posežu za budućim vremenom upravo zato što ih ono štiti od konkretnih optužbi za neistinitost. Nitko ne može sa sigurnošću opovrgnuti izjave poput: „Znanstvenici: Ovako bi svijet mogao izgledati 2050. godine“ ili „’ZBOGOM, ČOVJEČANSTVO’ – Ovo je naša budućnost: Kolaps društva, glad, bolesti i prirodne katastrofe, upozoravaju znanstvenici.“ Ishod je neizvjestan, a tvrdnje ostaju nedokazive. Takvi naslovi često koriste ekspresivne izraze i autoritativne fraze poput „znanstvenici upozoravaju“, što sugerira vjerodostojnost i hitnost, iako je riječ o nagađanjima. Dovoljno je da se takve poruke redovito ponavljaju kako bi ostavile snažan dojam.

(8) Statistički trikovi

Postoji nekoliko statističkih trikova, ali dva se najčešće koriste – osobito kada je riječ o klimatskim promjenama.

Prvi trik odnosi se na odabir vremenskog intervala u dugoročnim nizovima podataka, poput temperature. Željeni trend – primjerice, rastući – može se lako prikazati jednostavnim izborom odgovarajućeg vremenskog razdoblja. Nakon toga slijedi ekstrapolacija: rastuća krivulja se produžuje i projicira daleko u budućnost, često bez čvrstog temelja.

Drugi trik leži u pretjeranom oslanjanju na prosjeke – bilo da je riječ o prosječnoj temperaturi ili prosječnoj plaći. U stvarnosti, gotovo svaki drugi dan trenutačna temperatura odstupa od nekog prosjeka, koji može biti izračunat za sezonu, mjesec ili neko drugo razdoblje. Kada temperatura određenog dana značajno odstupa od prosjeka, taj podatak može se dodatno pojačati emocionalno snažnim slikama – poput poplava ili suša – te ekspresivnim jezikom.

Ako se želi dodatno vizualno naglasiti poruka, često se koristi infografika s jakim kontrastima boja – primjerice, crno na žutom ili crveno na bijelom – kako bi se pojedini elementi istaknuli i izazvali snažniji dojam

(9) Prividna objektivnost

Prividna objektivnost je loša jer stvara iluziju nepristranosti i neutralnosti, dok zapravo prikriva subjektivne stavove, ideološke pristranosti ili selektivno predstavljene informacije. Ovo može imati ozbiljne posljedice, posebno u medijima, nauci, politici i obrazovanju.

U jednoj verziji prividne objektivnosti, mediji prenose bez daljnjeg ispitivanja stavova samo jedne strane. U tome se krije ogroman sukob interesa, jer ako se vijest objavi bez ikakve kontrole, najčešće pobjeđuje strana koja ima početnu prednost. Kada druga strana kao i kod slučaja korištenja izraza „navodno“ demantira nečiju izjavu, to je obično kasno jer su se emocije uzburkale, a ratovi na društvenim mreže su započeli. Po tome je kod nas poznata Slobodna Dalmacija koja je uporno napadala Ivicu Puljka zato jer je on odbio sponzorirati gradskim novcima njihove aktivnosti.

Primjer kako mainstream medij napada nekoga samo zato jer nije želio platiti medijski reket — Jedna od brojnih lažnih naslovnica Slobodne Dalmacije koju jasno nije osudilo Hrvatsko novinarsko društvo

Demant optužbe iznesene u Slobodnoj Dalmaciji — I aktivisti, volonteri, bili oni iz kakve udruge, izviđača, zelene gerile i bilo koji pojedinci, gradonačelnici, dogradonačelnici mogu saditi kad je to pod stručnim nadzorom licenciranog obrta ili tvrtke koja će odrediti što, gdje i kako. Nažalost Sandiju Viduliću iz Slobodne je bilo teško provjeriti sve činjenice, jer nije bitna istina.

Drugi način manipuliranja je tretiranje “oba stajališta” kao jednako legitimna (tzv. lažna ravnoteža) može prikriti stvarne nejednakosti, npr. između ravnozemljaša i „normalnih“ koji govore da je zemlja okrugla. Namjerno sam rekao ovdje „normalnih“, premda je pitanje tko je u današnjem svijetu normalan. Da li je normalan onaj koji zna da je zemlja okrugla, ali podržava Rusku agresiju na Ukrajinu ili je jednostavno pedofil?

Zaključak

Iako senzacionalistički pristupi mogu donijeti klikove, lajkove i trenutnu pozornost, dugoročno narušavaju povjerenje publike i zamagljuju granicu između činjenica i manipulacije. Razumijevanje taktika poput anonimnih izvora, emotivnih fotografija, statističkih trikova i prividne objektivnosti ključno je za razvijanje medijske pismenosti. Prepoznajući kako funkcionira senzacionalizam, možemo postati otporniji na manipulacije, kritičniji prema izvorima informacija i svjesniji načina na koji se oblikuje naše mišljenje – često ne kroz ono što je rečeno, već kako je rečeno.