Međunarodno pravo, Izrael i Iran: Tko krši pravila igre?

Nakon izraelskih napada na Iran, društvenim mrežama ponovno se počeo dijeliti poznati citat iz jednog od najvažnijih antičkih djela: „Jaki čine što mogu, a slabi pate što moraju.“
Ova rečenica iz Tukididove Povijesti Peloponeskog rata često se koristi kao sažetak surove realnosti međunarodnih odnosa — pogotovo u trenucima kada se međunarodno pravo zanemaruje ili gubi svoju primjenu.

Tukidid nije bio uspješan vojskovođa. Njegovo jedino zabilježeno vojno sudjelovanje završilo je neuspjehom i političkom kaznom – progonstvom. Međutim, upravo mu je to izgnanstvo omogućilo da slobodno putuje i istražuje sve strane sukoba, što je izravno pridonijelo dubini i objektivnosti njegova povijesnog djela „Povijest Peloponeskog rata“. Time je postao jedan od najvećih i najpoznatijih analitičara rata, uz bok Sun Tzua, Ksenofonta, Polibija i Clausewitza.

Pravilo da „jaki čine što mogu“ u načelu su primjenjivali svi osvajači kroz povijest – još od Jebel Sahabe, najstarijeg poznatog vojnog sukoba koji seže 10.000 godina prije nove ere. Nikakvi zakoni ni prava nisu mogli spriječiti nekoga da krene u rat, osim velike mogućnosti da ga izgubi. I Hitler je imao šanse pobijediti u Drugom svjetskom ratu da nije počinio toliko pogrešaka koje su ga na kraju stajale poraza.

Tko je i kako prekršio međunarodno pravo

Izraelci su, kada su pokrenuli napad na Iran, računali na pobjedu. Ne u smislu okupacije Irana ili rušenja vlasti, nego s ciljem da zaustave iranski nuklearni program. Pozvali su se na ius ad bellum (uvjeti i razlozi zbog kojih je dopušteno započinjanje rata), premda nije bilo stvarnog ni neposrednog oružanog napada od strane Irana. No, kako ratovi rijetko započinju najavljeno, a Iran desetljećima upućuje prijetnje Izraelu i poziva na njegovo uništenje, njihov se napad može opravdati.

Međutim, tamo gdje su Izraelci doista prekršili međunarodno pravo jest Gaza. Prekomjernim granatiranjem civilnih ciljeva – čak i kada ih je Hamas koristio u vojne svrhe – prekršili su ius in bello (etička pravila vođenja rata, bez obzira na njegovu opravdanost). Prema međunarodnom ratnom pravu, civili uživaju zaštitu bez obzira na svoje političke stavove, pa čak i ako podržavaju agresorsku vlast.

Mnogi će čitatelji primijetiti da su i Saveznici u Drugom svjetskom ratu prekomjerno bombardirali Njemačku, Japan, pa i Hrvatsku, te na taj način također kršili međunarodno pravo. Po današnjim standardima to je točno, no tada je zaštita civila bila slabo regulirana i nalazila se u svojevrsnoj sivoj zoni. Također, ni partizani ni pobunjenici nisu imali nikakvu pravnu zaštitu, pa je, prema tadašnjim normama, Tito doista bio „bandit“. Od tada se međunarodno pravo značajno razvilo, osobito donošenjem Četvrte ženevske konvencije iz 1949. godine i njezinih kasnijih protokola.

Iranci su imali pravo na samoobranu, no, poput Izraelaca, i oni su prekršili su ius in bello ne samo neselektivnim ispaljivanjem raketa, nego i posrednim djelovanjem preko savezničkih milicija i oružanih skupina (Hezbolah, Huti). Prema običajnom pravu, država može snositi odgovornost i za posredne akcije ako ih podržava, usmjerava ili kontrolira.

Ono što također ne znaju ljudi u svezi ovog sukoba je status države

Konvencija iz Montevidea definira pravne kriterije za postojanje države. Država, kao subjekt međunarodnog prava, mora imati stalno stanovništvo, definirani teritorij, vlast (vladu) i sposobnost ulaska u odnose s drugim državama. Država postoji ako ispunjava ove uvjete, bez obzira na priznanje ili nepriznanje od strane drugih država. Iran time ne krši Konvenciju iz Montevidea jer ona ne obvezuje nijednu državu da prizna drugu, niti sadrži klauzulu o „pravu na priznanje“.

Konvencija iz Montevidea ne dopušta napad na entitet koji ne ispunjava jedan od uvjeta te ne predstavlja oružje za osporavanje teritorijalnog integriteta. Čak i entiteti koji ne ispunjavaju sve kriterije, poput Somalilanda, uživaju zaštitu prema drugim granama međunarodnog prava. Zbog toga Kina nema pravo napasti Tajvan, niti Iran osporavati pravo na postojanje Izraela.

Osnivanje države u skladu s međunarodnim pravom nije precizno propisano i ne postoji strogo formaliziran postupak, ali postoje okvirni uvjeti koji moraju biti ispunjeni, uz političku i pravnu dinamiku procesa priznavanja. Taj se proces temelji na deklarativnim kriterijima postojanja države, načelu prava naroda na samoopredjeljenje, poštivanju zabrane upotrebe sile te priznavanju od strane drugih država.

Dodatni pravni uvjeti za valjanost osnivanja države uključuju da ona nije nastala kao rezultat ilegalne upotrebe sile ili okupacije (npr. Donjecka Narodna Republika) te da ne krši pravo na teritorijalni integritet matične države, osim ako postoji opravdano pravo na secesiju. Osnivanje države također se smatra pravno upitnim ako ju priznaje samo nekolicina zemalja, a u stvarnosti nema stvarnu kontrolu nad teritorijem ni suverenitet (npr. Transnistrija, Abhazija).

Kosovo i Palestina

Da bi neka država bila osnovana, potrebno je proglasiti neovisnost (deklaracijom), uspostaviti efektivnu upravu nad teritorijem, uspostaviti kontakte s drugim državama i međunarodnim organizacijama, zatražiti priznanje te na kraju podnijeti zahtjev za članstvo u Ujedinjenim narodima (za što je potrebna preporuka Vijeća sigurnosti i dvotrećinska većina Generalne skupštine).

Međunarodno pravo ne propisuje automatsko pravo na secesiju, osim u posebnim slučajevima (npr. dekolonizacija, represija, okupacija). Kosovo je 2008. godine jednostrano proglasilo neovisnost od Srbije, nakon čega je Generalna skupština UN-a zatražila savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde. Sud je presudio da proglašenje neovisnosti Kosova 2008. nije prekršilo međunarodno pravo, ali nije utvrdio da je Kosovo država niti da su druge države dužne priznati njegovu neovisnost.

Do danas je Kosovo priznalo više od 100 država, no osim Srbije, njegovo priznanje uskraćuju i Rusija, Kina, Indija, Brazil, Španjolska, Grčka i Slovačka. Neke zemlje nisu ga priznale zbog prijateljskih odnosa sa Srbijom, dok su druge zabrinute zbog mogućnosti poticanja secesionističkih pokreta u vlastitim državama (npr. Španjolska zbog Katalonije i Baskije). Zbog nepriznavanja od strane Rusije i Kine, koje imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a, Kosovo ne može postati član Ujedinjenih naroda, što predstavlja najveći pravni nedostatak njegova međunarodnog statusa.

Srbija tvrdi da je Kosovo neotuđivi dio njezina teritorija, pozivajući se na Povelju UN-a i zabranu narušavanja teritorijalnog integriteta, kao i na Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti UN-a iz 1999. godine, koja formalno priznaje suverenitet Srbije nad Kosovom, iako istodobno uvodi međunarodnu upravu. To je temelj na kojem Srbija i neke druge države odbijaju priznati neovisnost Kosova.

Palestinska država, slično Kosovu, ima ograničen suverenitet jer nije postala punopravna članica Ujedinjenih naroda, nema jedinstvenu vlast nad cijelim teritorijem (Hamas i Fatah), a jedna od vlasti (Hamas) proglašena je terorističkom organizacijom i od strane nekih država koje su priznale Palestinu. Uz to, njezin je teritorij teritorijalno fragmentiran.

Međunarodno pravo je bezubo jer ga nitko ne može provesti.

U funkcionalnom međunarodnom sustavu problem iranskog nuklearnog programa pravno bi riješilo Vijeće sigurnosti UN-a. Nažalost, UN već dugi niz godina nije sustavno sposoban rješavati međunarodne probleme, pa ne treba se čuditi što je Izrael napao Iran.
Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi izjavio je nakon američkih zračnih napada: „Sjedinjene Američke Države, stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, počinile su ozbiljno kršenje Povelje UN-a, međunarodnog prava i Ugovora o neširenju nuklearnog oružja napadom na iranska miroljubiva nuklearna postrojenja.“ Tvrdnje da obogaćuju uran za mirnodopske svrhe nitko ne uzima ozbiljno.

Šteta je, međutim, što Araqchi (i očito nitko drugi u Teheranu) nije spominjao postojanje međunarodnog prava prije nego što je Iran počeo podržavati rusku invaziju na Ukrajinu dronovima i balističkim raketama. Ili kada je Iran 2019. dronovima napao saudijsku naftnu industriju, ili kada je financirao terorističke pokrete u Gazi, Libanonu i Jemenu. U tim trenucima kršenje međunarodnog prava od strane Irana nije pretjerano smetalo gospodinu Araqchiju i njegovim prethodnicima.

Da su Iranci na kraju blokirali Hormuški prolaz, tko zna koje bi sve daljnje međunarodne zakone prekršili. Posljedica bi vjerojatno bila ta da bi Amerikanci, i bez suglasnosti UN-a, potopili cijelu iransku flotu (sedam fregata, pet korveta itd.), što zasigurno ne bi dobro odjeknulo u iranskoj javnosti. Jedino bi vjerojatno neko vrijeme preživjele iranske podmornice, koje bi zasigurno pokušale napasti američku flotu, a možda i trgovačke brodove u Perzijskom zaljevu. Ako bi potopile neki trgovački brod, lista neprijatelja Irana sigurno bi se proširila. No puno je manja vjerojatnost da bi se uspjele približiti Amerikancima, čak i u samoubilačkoj akciji.

Teheran je tako osjetio načelo koje je i sam pomogao oblikovati: „Jaki čine što mogu, a slabi pate što moraju.“