Suša otkriva krizu vode od Europe do Irana

Znanstvenici već nekoliko godina upozoravaju da bi globalno zatopljenje i sve izraženiji klimatski ekstremi, među kojima se sve češće ističe suša, mogli dovesti do ozbiljne nestašice vode u pojedinim regijama. Najnovija analiza pokazuje da se zalihe vode u Europi smanjuju. Stručnjaci ističu da je došlo vrijeme za štednju vode te da se kao društvo trebamo više usredotočiti na njezino recikliranje i primjenu modernih rješenja. Analiza, koja se temelji na satelitskim podacima prikupljenima od 2002. do 2024. godine, pokazala je da se rezerve slatke vode smanjuju u južnoj i središnjoj Europi – od Španjolske i Italije do Poljske, Rumunjske i Ukrajine, kao i u dijelovima Ujedinjenog Kraljevstva. Jedino Skandinavija te pojedini dijelovi Ujedinjenog Kraljevstva i Portugala postaju vlažniji.

Iako se ukupna količina oborina može neznatno povećati, njihov se obrazac mijenja. Bujične kiše sve su češće i intenzivnije, a sušna razdoblja sve dulja, osobito ljeti. Iako je ukupna uporaba površinskih i podzemnih voda u Europskoj uniji pala između 2000. i 2022. godine, zahvaćanje podzemnih voda povećalo se za šest posto, ponajprije zbog opskrbe kućanstava i poljoprivrede.

Mnoge zemlje pogođene su dugotrajnim sušama. One nisu samo rezultat male količine oborina, već i visokih temperatura te, prije svega, iznimno blagih zima bez snijega. U Poljskoj je, nakon višemjesečnog razdoblja oskudnih oborina, suša prije dolaska vlažnijeg razdoblja u ranu jesen poprimila epske razmjere. Gotovo 70 upozorenja na sušu bilo je na snazi prije početka kišnog razdoblja.

Suša iscrpljuje tlo i uništava šumske ekosustave

Nakon dolaska kiša broj upozorenja na sušu se smanjio, no to nije dovoljno. Vlažnost u površinskom sloju tla povećala se, međutim u slojevima na dubini od 7 do 100 centimetara, kao i u još dubljim slojevima, dodatno se smanjila. Nizak sadržaj vlage u dubljim slojevima tla upućuje na to da se vodni resursi ne samo da nisu obnovili, već se stanje zapravo pogoršava. Dugotrajan nedostatak vode u tlu uništava mikorize, koje povećavaju upijajuću površinu korijenja drveća i time pomažu crpljenje vode iz tla. Zbog toga se brojna crnogorična stabla suše i odumiru. U Hrvatskoj se, prema dostupnim saznanjima, ne provode svakodnevna mjerenja vlage u tlu, pa nemamo jasan uvid u stvarno stanje. Vjerojatno se i ovdje situacija pogoršava.

Grčka je proglasila izvanredno stanje zbog nestašice vode u atenskoj regiji. Grčka vlada stoga je najavila plan dodatnih ulaganja od 2,5 milijardi eura u projekte vodne infrastrukture tijekom sljedećeg desetljeća. Plan uključuje preusmjeravanje dvaju pritoka rijeke Acheloos u zapadnoj Grčkoj, kao i projekte bušenja i desalinizacije. U područjima gdje potrošnja vode znatno raste zbog turizma bit će potrebno posvetiti dodatnu pažnju planiranju kako bi se ljeti izbjegle situacije kojima je teško upravljati.

Turska se suočava s najgorom sušom u više od pola stoljeća, uz pad količine oborina od čak 27 posto, a u nekim regijama i više. Količina oborina pala je na najnižu razinu u posljednje 52 godine. Čak 88 posto turskog kopnenog područja nalazi se u opasnosti od dezertifikacije. Tursko nacionalno vijeće za žitarice projiciralo je pad proizvodnje žitarica s 39 milijuna tona na 34 milijuna tona, dok je proizvodnja agruma smanjena za 36 posto.

Uzbekistanski muslimani u više od 2.000 džamija u zemlji s 35 milijuna stanovnika održali su posebne molitve za kišu, dok se država bori s teškom sušom. U Taškentu, najvećem gradu Srednje Azije, ovogodišnja suša bila je jedna od najgorih u posljednjih 170 godina otkako se provode mjerenja.

Iran na rubu kolapsa

Najgora situacija trenutačno je u Iranu. Kiša je, doduše, nakon nekoliko mjeseci konačno pala u Teheranu, no količina oborina iznosi tek oko pet posto onoga što se smatra uobičajenom jesenskom količinom. Čak i ako bi tijekom zime i proljeća oborine bile prosječne, to ne bi bilo dovoljno da se napune vodni rezervoari i u dovoljnoj mjeri obnovi vlaga u tlu.

Kriza je toliko ozbiljna da je Iran bio prisiljen pokrenuti operacije zasijavanja oblaka kako bi pokušao izazvati kišu. Istodobno su se stanovnici nekoliko gradova molili za kišu. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian upozorio je da bi stanovnici glavnog grada možda morali biti evakuirani ako vlada ne uspije osigurati dovoljne količine vode.

Nedostatak vode nije uzrokovan isključivo toplinskim valom. Prije svega, riječ je o posljedici desetljeća lošeg upravljanja, uključujući prekomjernu izgradnju brana i neučinkovite poljoprivredne prakse. Glavni vladin cilj već je dugo postizanje samodostatnosti u opskrbi hranom, djelomično kao odgovor na zapadne sankcije. Ta je politika desetljećima poticala širenje navodnjavane poljoprivrede u sušnim područjima. Navodnjavano poljoprivredno zemljište udvostručilo se od 1979. godine, iako vodno izrazito zahtjevni usjevi, osobito riža, troše najveći dio raspoložive vode.

Iran nije u mogućnosti proširiti mogućnosti zapošljavanja u ruralnim područjima, gdje se većina stanovništva bavi poljoprivredom koja intenzivno troši vodu. Zbog sankcija kojima je država izložena, vlada nastavlja dodjeljivati velike količine vode tom sektoru iz straha da bi ugrožavanje tih radnih mjesta moglo potaknuti prosvjede.

Ulozi su visoki za iranske klerikalne vladare. Nestašica vode izazvala je 2021. godine nasilne prosvjede u južnoj pokrajini Huzestan. Sporadični prosvjedi izbili su i 2018. godine, kada su poljoprivrednici posebno optuživali vladu za loše upravljanje vodnim resursima.

Međutim, to nije jedini razlog nestašice vode u Teheranu. U manje od četrdeset godina stanovništvo iranskog glavnog grada gotovo se udvostručilo – s 4,9 milijuna 1979. godine na 9,7 milijuna danas. Potrošnja vode rasla je još brže, potaknuta rastućim životnim standardom. Godine 1976. potrošeno je 346 milijuna kubičnih metara vode, dok današnja potrošnja iznosi oko 1,2 milijarde kubičnih metara. U srpnju i kolovozu bila su proglašena dva državna praznika kako bi se smanjila potrošnja vode i energije. Hidroelektrane su prestale s radom, što je dodatno opteretilo elektroenergetsku mrežu. Hidroenergija osigurava do 20 posto električne energije Irana. No brane bez vode ne mogu pokretati turbine. Milijarde namijenjene modernizaciji zastarjele iranske električne mreže nestale su u privatnim džepovima. Infrastruktura je i dalje desetljećima zastarjela.

Gradovi Ahvaz, Isfahan, Shiraz, Mashhad i drugi sada se suočavaju s dnevnim nestancima struje koji traju šest do deset sati. Čak se i Teheran, dugo zaštićen od najgorih nestašica, suočava s kontinuiranim nestancima struje. Kada nestane struje, postrojenja za pročišćavanje vode se gase. Pumpe prestaju raditi. Sustavi za desalinizaciju prestaju s radom. Zemlja ulazi u začarani krug. Bolnice se bore da održe generatore u radu. Tvornice zaustavljaju proizvodnju. Cijene hrane rastu zbog otkazivanja sustava za navodnjavanje. Poljoprivrednicima se usjevi pretvaraju u prah.

Desetljećima su se iranski prirodni resursi tretirali kao privatni bankomat za moćne elite. Korpus islamske revolucionarne garde, ministarstva i tvrtke povezane s režimom gradili su brane, bušili ilegalne bušotine i pokretali destruktivne megaprojekte ne zato što su ih zemlja trebala, već zato što su insajderi profitirali od njih. Prije revolucije 1979. u Iranu je bilo samo 36.000 bušotina. No službeni izvještaji iz 2015. pokazuju da postoji najmanje 794.000 bušotina diljem zemlje, a broj od tada je samo narastao. Dozvole za isušivanje vodonosnika izdavane su politički povezanim zemljoposjednicima, čak i u regijama koje su već bile na rubu kolapsa.

Iran je izgradio više od 600 brana, što ga svrstava među vodeće graditelje brana na svijetu. Mnoge su bile nepotrebne i štetne za okoliš. Tvrtke povezane s Republikanskom gardom su dominirale građevinskim ugovorima. Rijeke su preusmjerene ili blokirane. Močvare su isušivane. Istraživači okoliša su uhićeni. Studije su cenzurirane. Godine 2018. nekoliko stručnjaka je zatvoreno pod neutemeljenim optužbama za špijunažu samo zato što su dokumentirali ekološki kolaps.

Kriza s električnom energijom slijedi isti obrazac. Milijarde namijenjene modernizaciji zastarjele iranske električne mreže nestale su u privatnim džepovima. Infrastruktura je i dalje desetljećima zastarjela. Kada dođe do nestanka struje, elitne četvrti rijetko pate. Obični građani pate. Ilegalno rudarenje kriptovaluta povezano s Gardom troši ogromne količine električne energije, čak i dok bolnice i kućanstva sjede u mraku.

Iscrpljivanje podzemnih voda je toliko ekstremno da veliki dijelovi zemlje fizički tonu. U gradovima poput Teherana, Varamina, Qazvina i Mašhada, slijeganje tla doseglo je ponegdje katastrofalne razine – do 30 do 40 centimetara godišnje. Znanstvenici to opisuju kao nepovratnu geološku štetu. Nakon što se zemljište uruši, nikada se ne može oporaviti. Iran je jedna od zemalja s najvećim slijeganjem tla, za koje se vjeruje da je devedeset puta veće od razvijenih zemalja i po tome četvrto najveće slijeganje tla na svijetu. Situacija je dosegla točku u kojoj iranski državni mediji i dužnosnici režima priznaju potresne činjenice.

Da je Iran miroljubiva zemlja i da nije pod sankcijama brojnih država, stanje vezano uz sušu zasigurno bi bilo blaže. Najveći iranski neprijatelj, Izrael, zahvaljujući strateškim ulaganjima i razvoju naprednih tehnologija transformirao je svoju vodnu sigurnost, prelazeći iz zemlje koja se borila sa sušom u globalnog lidera te, u mnogim aspektima, vodno neovisnu naciju. To je postignuto zahvaljujući desalinizaciji, recikliranju vode, naprednim tehnologijama navodnjavanja i sustavima za detekciju gubitaka.

Izrael: kako tehnologija pobjeđuje sušu

Desalinizacija morske vode u Izraelu temelji se na naprednoj tehnologiji reverzne osmoze, koja učinkovito uklanja sol i minerale iz morske vode. Zahvaljujući tome, danas više od 50 % (a u pojedinim razdobljima i do 70–80 %) pitke vode za kućanstva potječe iz pet velikih desalinizacijskih postrojenja (primjerice Soreq, Hadera i Ashkelon). To je omogućilo oporavak prirodnih izvora poput Galilejskog jezera, na koje se više ne mora oslanjati kao na primarni izvor pitke vode.

Izrael je svjetski predvodnik u recikliranju otpadnih voda, daleko ispred bilo koje druge zemlje. Oko 90 % pročišćene komunalne otpadne vode (za usporedbu, SAD reciklira manje od 1 %) vraća se u upotrebu. Pročišćena voda obrađuje se prema visokim standardima te se koristi za navodnjavanje poljoprivrednih kultura, osobito u pustinjskom području Negeva. Time se smanjuje pritisak na zalihe slatke vode i omogućuje uspješna poljoprivreda u sušnim područjima.

Izrael je izumitelj i pionir u tehnikama koje drastično smanjuju rasipanje vode. Sustav „kap po kap“ isporučuje vodu i gnojiva (poznato kao fertirigacija) izravno do korijena biljke, čime se eliminira rasipanje uzrokovano isparavanjem ili otjecanjem. U usporedbi s tradicionalnim navodnjavanjem prskalicama, ušteda vode iznosi od 30 % do 70 %. Korištenjem senzora, satelitskih podataka i analitičkih alata precizno se određuje kada i kolika je količina vode potrebna biljkama, čime se optimiziraju prinosi uz minimalnu potrošnju.

Sofisticirani senzorski sustavi i analitički alati koriste se za mapiranje i praćenje cjelokupne vodovodne mreže te za brzo i precizno lociranje curenja, čime se smanjuju gubici u distribuciji. Svim tim sustavima upravlja Nacionalni vodovod (National Water Carrier).

Zahvaljujući ovim tehnologijama, Izrael može osigurati stabilnu opskrbu pitkom vodom za rastuću populaciju, neovisno o sušnim godinama, održati profitabilnu i naprednu poljoprivredu unatoč činjenici da je velik dio zemlje pustinja te postati značajan globalni izvoznik znanja, tehnologije i opreme za upravljanje vodnim resursima.

Nažalost, režimu u Teheranu važnije je razvijati nuklearnu i raketnu tehnologiju te podupirati međunarodni terorizam nego njegovati mir.