Novi svjetski poredak: Što nas uči pad Britanskog Carstva

Povijest ima čudnu tendenciju ponavljanja baš kad se čini da su njezine lekcije naučene. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Britansko i Francusko Carstvo, na vrhuncu svoje moći, uplelo se u niz beskrajnih lokalnih sukoba. Danas se Washington nalazi u sumnjivo sličnoj spirali. Dok se geopolitičke karte ponovno miješaju, postaje jasno da svaki novi svjetski poredak nastaje upravo u trenucima kada stare velesile iscrpe svoju snagu na periferijama, prepuštajući vodstvo onima koji su ulagali u budućnost, a ne u prošlost.

Američki čelnici nominalno već dugo izjavljuju svoju namjeru da postupno preusmjere stratešku pozornost s Bliskog istoka, Tajvana i drugih kriznih žarišta u korist domaće obnove. Međutim, stvarnost pokazuje suprotan trend. Sjedinjene Američke Države (SAD) stalno ulažu politički i vojni kapital u napore reorganizacije društava koja su desetljećima odolijevala vanjskim diktatima (Kuba, Venezuela, Iran). Ovo više nisu vremena u kojima sa 100.000 vojnika možeš osvojiti neku državu. Washington sve više nalikuje Londonu i Parizu od prije. Pobjeđuje u taktičkim bitkama na periferiji, dok tehnološka i ekonomska dominacija u jezgri polako nestaje.

Nekada je London bio financijsko središte svijeta, slično kao što je Wall Street danas. Britanska funta služila je kao glavna valuta, a britanska diplomacija određivala je tempo međunarodne politike. Britansko Carstvo imalo je mogućnost vojno intervenirati gotovo bilo gdje na planetu. Krimski rat, na primjer, učinkovito je obuzdao ruske ambicije prema Crnom moru i potvrdio dominantnu poziciju Londona u europskoj ravnoteži snaga.

No, između 1880. i 1930. godine, Velika Britanija je postupno počela reagirati na gotovo svaki vakuum moći u Aziji i Africi. Slala je ogromne vojne ekspedicije, pokušavajući stabilizirati regije koje su bile u previranjima. Iako se svaka od ovih operacija u to vrijeme činila neizbježnom, rezultat je bio ekstremno odvraćanje strateške pažnje na bitnije stvari. Osim toga nisu sve intervencije završile uspjehom. Tako se tada stvarao novi svjetski poredak.

Irački ustanak 1920., na primjer, prisilio je London da rasporedi više od sto tisuća vojnika. Trošak ove pojedinačne operacije bio je usporediv s cijelim britanskim proračunom za obrazovanje u to vrijeme.

Povijesno gledano, Britansko Carstvo se često percipira kao stroj za stvaranje profita, ali stvarnost je bila znatno kompliciranija. Mnoge kolonije zapravo su bile neto ekonomski gubitak za London, održavane prvenstveno zbog strateških razloga, prestiža ili straha da će ih zauzeti suparničke sile (poput Francuske ili Njemačke).

Falklandski otoci koji su danas simbol britanske odlučnosti su povijesno bili golem trošak. Osim uzgoja ovaca, otoci nisu imali prirodnih resursa koji bi opravdali troškove stalne vojne prisutnosti i administracije. Njihova vrijednost bila je isključivo strateška — kontrola prolaza između Atlantskog i Tihog oceana prije izgradnje Panamskog kanala.

Britanski Somaliland (današnji Somaliland) bio je poznat kao jedna od “najsiromašnijih” kolonija. Britanci su ga zauzeli uglavnom kako bi osigurali opskrbu mesom (stokom) za svoju bazu u Adenu, koja je bila ključna postaja na putu prema Indiji nakon izgradnje Sueskog kanala. Sam Somaliland nije imao dragocjenosti, rudnike ni plodne zemlje za plantaže, pa je London godinama subvencionirao njegovu upravu.

Gambija je bila dugačka, uska enklava uz istoimenu rijeku, potpuno okružena francuskim Senegalom. Zbog svog geografskog položaja, bila je ekonomski neodrživa kao zasebna cjelina. Britanci su je više puta pokušali “zamijeniti” s Francuzima za neke druge teritorije u Africi, ali do toga nikada nije došlo. Ostala je britanska kolonija koja je trošila više nego što je zarađivala.

Otoci poput Svete Helene u Južnom Atlantiku bili su ključni u eri jedrenjaka kao postaje za vodu i hranu. Međutim, otvaranjem Sueskog kanala 1869. godine, ovi su otoci preko noći postali irelevantni. Postali su “imperijalni teret” koji je London morao financirati izravnim potporama jer lokalno gospodarstvo nije moglo opstati samo.

Belize je u početku bio izvor drvne građe (mahagonija), ali resursi su se brzo iscrpili. Zbog stalnih teritorijalnih sporova s Gvatemalom i čestih razornih uragana, troškovi obrane i obnove redovito su premašivali prihode od preostale trgovine.

Tijekom takozvane “Utrke za Afriku”, Britanija je zauzela golema prostranstva u unutrašnjosti kontinenta. Mnogi od tih teritorija (poput dijelova današnje Ugande, Malavija ili Zambije) nisu imali razvijenu infrastrukturu niti lako dostupne resurse. Troškovi izgradnje željeznica kroz prašume i pustinje te održavanje vojne uprave bili su astronomski. Prihodi su često bili minimalni sve dok se desetljećima kasnije nisu otkrili specifični minerali.

Nakon pada Osmanskog Carstva, Britanija je dobila mandate nad Irakom i Palestinom. To su bili prostori stalnih pobuna i nestabilnosti. Većina povjesničara slaže se da su ovi mandati iscrpili britansku blagajnu više nego što su donijeli koristi (barem do masovne eksploatacije nafte mnogo kasnije).

Francuska kolonijalna povijest dijeli sličnu sudbinu s britanskom: dok su određeni teritoriji donosili ogromno bogatstvo eliti, održavanje carstva kao cjeline često je bio golem trošak za francusku državu. Francuska je, čak i više od Britanije, forsirala ideju “civilizacijske misije” (mission civilisatrice), što je značilo ogromna ulaganja u administraciju i kulturu na mjestima gdje nije bilo jasne ekonomske računice.

Dok je susjedni belgijski Kongo bio stroj za izvlačenje resursa, francuski posjedi u centralnoj Africi (današnji Čad, Gabon, Republika Kongo i Srednjoafrička Republika) bili su noćna mora za Pariz. Golema prostranstva, nedostatak cesta i željeznica, te vrlo rijetka naseljenost bili su najveća prepreka. Troškovi pokušaja uspostave osnovne infrastrukture i suzbijanja tropskih bolesti redovito su nadmašivali prihode od prodaje gume ili drveta. Čad je, primjerice, desetljećima bio gotovo isključivo trošak bez ikakvog povrata.

Francuska Zapadna Afrika obuhvaćala je današnji Senegal, Obalu Bjelokosti, Mali i druge zemlje. Glavni proizvodi bili su kikiriki, kakao i kava, palmino ulje, plemeniti metali. Obala Bjelokosti postala je jedan od vodećih svjetskih proizvođača kakaa, što je i danas ostavština kolonijalnog razdoblja.

Iako je Vijetnam bio bogat rižom i gumom, Indokina je postala “rupa bez dna” za francuski proračun. Otpor lokalnog stanovništva bio je stalan. Francuska je trošila milijarde franaka na održavanje reda.

Indokineski rat (1946.–1954.) doveo je do bankrota poslijeratne Francuske. Troškovi rata bili su toliko visoki da je Francuska morala moliti SAD za financijsku pomoć kako bi uopće mogla nastaviti borbu.

Alžir je bio specifičan jer se smatrao sastavnim dijelom Francuske, a ne običnom kolonijom. Bio je ključni opskrbljivač hranom i vinom, a otkriće energenata u Sahari 1950-ih drastično je povećalo njegovu vrijednost. Pariz je ulagao golema sredstva u modernizaciju Alžira kako bi ga “izjednačio” s europskom Francuskom.

No to nije bilo dovoljno. Tijekom 1950-ih, dok se vodio rat za nezavisnost, održavanje vojske od preko 400.000 vojnika u Alžiru postalo je ekonomski neodrživo, čak i uz otkriće nafte u Sahari. Troškovi rata i pokušaji zadržavanja lojalnosti stanovništva kroz socijalne programe bili su znatno veći od profita. U Alžiru je francuska vojska napravila jedan od najvećih zločina u svojoj kolonijalnoj povijesti. Na dan završetka Drugog svjetskog rata, prosvjede za neovisnost Alžira ugušila je u krvi. Ubijeno je bilo između 3.000 i 30.000 civila. Ne treba niti zaboraviti niti na Masakr u Parizu (1961.): Tijekom mirnih prosvjeda Alžiraca u Parizu, policija je pod zapovjedništvom Mauricea Papona ubila desetke (prema nekim procjenama i stotine) prosvjednika, bacajući mnoga tijela u rijeku Seinu. Francuska je ovaj događaj službeno priznala tek desetljećima kasnije.

Francuska Gvajana je stoljećima bila poznata kao “zeleni pakao”. Pokušaji naseljavanja propali su zbog bolesti, a jedina stvarna “funkcija” kolonije dugo je bila kao kaznionica (poznati Vražji otok). Do sredine 20. stoljeća, Gvajana je bila isključivo trošak. Tek kasnije, izgradnjom svemirskog centra u Kourouu, dobila je novu stratešku (ali ne nužno izravnu komercijalnu) vrijednost.

Zašto ih nisu napustili

Postojala su tri glavna razloga zašto je London zadržavao “neprofitabilne” kolonije. Čak i ako kolonija nije imala zlata, njezina luka mogla je spriječiti neprijateljsku mornaricu da kontrolira važne trgovačke rute. U 19. stoljeću, veličina carstva bila je mjerilo moći. Napuštanje teritorija smatralo se znakom slabosti. Britanci su se bojali da će, ako oni odu, odmah ušetati Francuzi, Nijemci ili Rusi, što bi poremetilo globalnu ravnotežu snaga.

Za razliku od britanskog pragmatičnog merkantilizma, francuski kolonijalizam imao je snažnu ideološku i političku komponentu. Nakon što su izgubili rat od Prusije 1870. godine, Francuzi su kolonijalnom ekspanzijom željeli dokazati da su i dalje velika sila. Francuska je željela pretvoriti kolonijalne podanike u “Francuze”, što je zahtijevalo škole, sudove i bolnice, za razliku od Britanaca koji su često ostavljali lokalne strukture vlasti.

Čak i ako kolonija nije zarađivala izravno, služila je kao “zatvoreno tržište” za francuske proizvode koji nisu bili konkurentni na svjetskom tržištu (poput tekstila). To je koristilo francuskim tvorničarima, ali je štetilo francuskim potrošačima jer su subvencionirali taj sustav.

Tko je zapravo zarađivao?

Važno je razlikovati državni proračun od privatnog bogatstva. Iako su države često bile u minusu zbog troškova vojske i administracije, određene su skupine enormno profitirale. To su bili vlasnici rudnika, plantaža čaja i pamuka, domaći tvorničari. Industrijalci dobivali jeftine sirovine i sigurno tržište za svoje proizvode. Bankari u Cityju su zarađivali na kamatama na kredite koji su bili davani za izgradnju kolonijalne infrastrukture. Istovremeno porezni obveznici su plaćali održavanje najveće mornarice na svijetu kao i velike vojske. Osim toga, vlada je morala osigurati plaće za tisuće birokrata širom svijeta.

Neki povjesničari, poput Patricka O’Briena, tvrde da je cijelo Britansko Carstvo zapravo usporilo ekonomski rast same Britanije u usporedbi s razvojem koji je mogla postići ulaganjem tog novca u domaću industriju. Slično govori i povjesničar Jacques Marseille. Po njemu su kolonije zapravo kočile francuski kapitalizam. Novac koji je odlazio u kolonije mogao je biti uložen u modernizaciju industrije i infrastrukture unutar same Francuske.

Početak kraja

Razdoblje između dva svjetska rata (1918. – 1939.) bilo je ključno za buđenje nacionalne svijesti. Iako su kolonijalne sile tada bile na vrhuncu svoje teritorijalne ekspanzije, temelji njihove moći počeli su ozbiljno pucati pod pritiskom organiziranih pokreta za neovisnost.

Područje Bliskog istoka i Sjeverne Afrike bila su posebno nestabilna nakon pada Osmanskog Carstva i uspostave britanskih i francuskih mandata. Već 1919. u Egiptu je izbila pobuna protiv britanske okupacije. Ona je dovela do uvjetne neovisnosti Egipta 1922. godine, iako su Britanci zadržali kontrolu nad Sueskim kanalom i obranom.

Egipatska revolucija 1919. godine odigrala je ulogu katalizatora i ideološkog putokaza za irački ustanak 1920. godine (poznat kao Thawrat al-Ishrin). Iako su obje pobune proizašle iz lokalnih frustracija britanskom okupacijom nakon Prvog svjetskog rata, utjecaj Egipta na Irak bio je dubok u nekoliko ključnih aspekata.

Egipćani su 1919. godine pokazali arapskom svijetu da se britanska moć može izazvati masovnim građanskim neposluhom. Obje su se nacije oslanjale na obećanja američkog predsjednika Woodrowa Wilsona o samoodređenju naroda. Kada je egipatska delegacija bila spriječena da iznese svoje zahtjeve u Parizu, irački nacionalisti su shvatili da se sloboda neće dobiti pregovorima, već otporom.

Unatoč tadašnjim ograničenjima, vijesti o događajima u Kairu brzo su stizale do Bagdada i Nadžafa. Irački intelektualci i časnici koji su služili u osmanskoj vojsci pažljivo su pratili egipatske novine. Uspjeh Egipćana u prisiljavanju Britanaca na određene ustupke dao je Iračanima nadu da Britansko Carstvo nije nepobjedivo. Egipatski otpor stvorio je osjećaj panarapskog buđenja, sugerirajući da je borba protiv Britanaca zajednička fronta.

Zanimljivo je da je pobuna u Egiptu utjecala na to kako su Britanci upravljali Irakom, što je zapravo ubrzalo sukob. Poučeni iskustvom iz Egipta, britanski administratori u Iraku postali su sumnjičavi prema bilo kakvom političkom organiziranju, što je dovelo do represije koja je dodatno razljutila iračka plemena i vjerske vođe. S druge strane, Britanci su podcijenili Irak misleći da je tamošnje društvo previše vjerski podijeljeno da bi se ujedinilo kao egipatsko, što ih je ostavilo nepripremljenima kada je ustanak 1920. doista buknuo. Rezultat je na kraju bio uspostava Kraljevine Irak pod britanskim nadzorom.

Berberska plemena u Maroku pod vodstvom Abd el-Krima nanijela su težak poraz Španjolcima i proglasila Republiku Rif (1921. – 1926.). Tek su udružene španjolske i francuske snage (oko 250.000 vojnika) uspjele ugušiti ustanak koristeći pri tome i kemijsko oružje.

Veliki sirijski ustanak protiv francuskog mandata od 1925. do 1927. počeo je među Druzima i proširio se na Damask, ali su ga Francuzi brutalno ugušili nakon teškog bombardiranja grada.

1919. se dogodio poznati pokolj kao rezultat eskalacije napetosti između indijskih nacionalista i britanskih kolonijalnih vlasti nakon Prvog svjetskog rata. Glavni politički okidač bilo je donošenje zakona koji je Britancima omogućio zatvaranje bilo koje osobe osumnjičene za “terorizam” ili poticanje pobune bez suđenja do dvije godine, strogu kontrolu tiska i zabranu okupljanja.

U gradu Amritsaru, lokalni britanski general Dyer je na vjersko okupljanje gledao kao na izravno kršenje njegove naredbe i čin otvorene pobune. Bez upozorenja okupljenima da se raziđu, naredio je svojim vojnicima da blokiraju jedini uski izlaz iz parka i otvore vatru na masu. Britanski službeni podaci navodili su 379 mrtvih, dok su indijski izvori procjenjivali da je broj žrtava bio preko 1.000.

Ovaj događaj bio je prekretnica u povijesti Britanske Indije. Umjesto da uguši otpor, pokolj je radikalizirao indijski nacionalni pokret: Mnogi umjereni političari postali su zagovornici potpune neovisnosti, a događaj je postavio temelje za Gandhijev Pokret nesuradnje (1920.–1922.) i kasniji Marš soli (1930.).

Ovi i drugi događaji pokazuju da kolonijalne sile nakon 1918. više nisu imale “moralni autoritet”, a ekonomska kriza (Velika depresija 1929.) učinila je eksploataciju kolonija još agresivnijom, što je samo dolijevalo ulje na vatru.

Većina ovih pobuna u to vrijeme nije uspjela u potpunosti protjerati Europljane, ali su stvorile vođe i organizacije (poput Kongresne stranke u Indiji ili komunističkih partija u Aziji) koje će preuzeti vlast nakon 1945. godine.

Epilog

Za to vrijeme dok je britanska elita raspravljala o strategijama u Mezopotamiji, Indiji, Africi i drugim dijelovima imperija, u globalnoj ekonomiji odvijale su se temeljne promjene. Sjedinjene Države su za to vrijeme izgradile najučinkovitiju industrijsku silu. Američke tvornice proizvodile su željezo, strojeve i tehnologiju u razmjerima koji su postupno nadmašili britansku ekonomsku dominaciju. Istovremeno, u Europi je Njemačka sustavno obnavljala svoju tehnološku osnovu i ulagala u industriju, znanost i obrazovanje.

Britanija za to vrijeme nije pokazala naznake da želi te promjene pratiti. Proces propadanja nije bio nagli. Kad je London konačno ušao u sukobima s drugim silama (Njemačka i Japan), njegova ekonomska i tehnološka prevlast je nestala. Ono što ga je spasilo od njemačke okupacije bio je La Manche.

Suvremena Amerika ćeli sličnim dilemama. Treba li reagirati na provokacije različitih aktera u globalnoj politici ili ne. Glavni ciljeWashingtona je održavanje stabilnosti globalnog sustava po njihovoj mjeri i njegova obrana pred onima koji žele promijeniti taj status, a to je prije svega Peking, premda ne i jedini. Opasnost malih ratova leži prije svega u iluziji brzih pobjeda. Ako do pobjeda i dođe, one rijetko donose dugoročnu stratešku korist.

Koliko god bila moćna, Sjedinjene Američke Države ipak imaju ograničeni kapacitet kao i svi drugi globalni igrači. Sama bez saveznika ne može uvijek nametnuti svoju politiku drugome. To je vidljivo i u Venezueli, ali naročito u Iranu. U Venezueli je maknula ludog predsjednika i uspjela povratiti pristup nafti, ali neku bitnu promjenu stanovništvu nije donijela. Hoće li uspjeti ostvariti svoj glavni cilj u Iranu i zaustaviti ga u razvoju nuklearnog oružja, vidjet ćemo.

Kina je toga vrlo dobro svjesna. Umjesto da se izravno uvuče u sukobe, prodaje oružje američkim protivnicima ili im dijeli informacije prikupljene putem svojih špijunskih brodova ili satelita. Usput testira kvalitetu svoje tehnike kako bi se pripremila za vjerojatni vojni sraz sa Amerikom oko Tajvana. Ona već sada može zauzeti neke manje tajvanske otoke, ali ne želi dok još nije spremna riskirati štete koje mogu biti vojne, ali i gospodarske. Umjesto toga masovno investira u vlastitu infrastrukturu, energetiku, informatiku, vojnu tehnologiju, dronove, umjetnu inteligenciju, robotiku, kvantnu tehnologiju, telekomunikacije i druge grane. Ne želi doživjeti sramotu pirove pobjede, premda Kinu nitko niti ne namjerava osvojiti jer je pregolema.

Ray Dalio, osnivač Bridgewater Associatesa, u svojoj knjizi Principi za suočavanje s promjenjivim svjetskim poretkom opisuje “Veliki ciklus” (The Big Cycle) koji traje otprilike 250 godina. Prema Daliju, uspon i pad carstava nisu slučajni, već slijede predvidljiv obrazac vođen ekonomskim i političkim faktorima.

Britansko Carstvo služi kao savršen povijesni laboratorij za ovaj model. U fazi uspona, država gradi moć kroz nisku razinu duga, snažno obrazovanje i inovacije koje vode do ekonomske konkurentnosti. Nakon pobjede u Napoleonskim ratovima, Britanija je postala dominantna sila. Njihova industrijska revolucija (inovacija) omogućila im je proizvodnju robe brže i jeftinije od bilo koga drugoga. Britanska mornarica istovremeno osiguravala je trgovačke puteve, a London je postao globalno financijsko središte.

U drugoj fazi, fazi dominacije, država postaje svjetska sila s rezervnom valutom. Životni standard raste, ali se pojavljuju prvi znakovi budućih problema: visoki troškovi održavanja carstva i rastući jaz u bogatstvu. Britanska funta je bila svjetska rezervna valuta, “jednako dobra kao zlato”. No da bi održala globalni utjecaj, Britanija je morala trošiti goleme iznose na vojsku širom svijeta. Istovremeno, druge nacije (poput SAD-a i Njemačke) počele su kopirati britansku tehnologiju i razvijati vlastitu, smanjujući njezinu konkurentnost.

Treća faza je faza pada. Ovu fazu karakteriziraju ogromni dugovi, tiskanje novca, unutarnji sukobi i uspon novog konkurenta. Prvi i Drugi svjetski rat bili su “prijelomne točke” za Britaniju. Da bi pobijedila, Britanija se enormno zadužila (prvenstveno kod SAD-a), kako bi financirala ne samo svoju vojsku, već i svoje saveznike (poput Francuske i Rusije). Posljedica toga je bila da je po prvi put u povijesti, Britanija je od “svjetskog bankara” postala dužnik. Iako je zadržala carstvo, njezin financijski temelj je napukao.

Drugi svjetski rat je definitivno gurnuo Britaniju u fazu pada i predao palicu SAD-u. Britanija je bila toliko iscrpljena da nije mogla plaćati oružje i hranu. SAD je zato uveo program “posudbe i najma”, što je zapravo bio način kako da Britanija preživi bez trenutnog plaćanja, ali uz ogroman dug. Do 1945. Britanija je bila praktički bankrotirala. Dug je iznosio preko 200% njihovog BDP-a. Britanija je svoj dug SAD-u iz Drugog svjetskog rata završila s otplatom tek 2006. godine. K tomu, na konferenciji u Bretton Woodsu (1944.), američki dolar je službeno zamijenio britansku funtu kao primarna svjetska rezervna valuta. Nakon 1945., Britanija više nije mogla financirati svoje carstvo.

Sjedinjene Američke Države nalaze se u sličnoj fazi. Dug raste, dolar sve više gubi status rezervne valute uz kineski Juan, Euro i brojne kriptovalute. Dolazi do sve većeg raslojavanja u američkom društvu. Zašto bi nekog farmera u Texasu ili konobara u Starbucksu interesirali globalni problemi? Oni žele da se porezni prihodi troše na njihove potrebe, a ne da im zbog tih igrica poskupljuje život. Velesile ne nestaju zbog tlaka strane vojske. Njihova propast dolazi onda kada previše rašire svoja krila, a tijelo je slabo. Upravo u tom vakuumu moći, gdje unutarnja iscrpljenost nadvladava vanjsku ambiciju, rađa se novi svjetski poredak koji definira pravila za stoljeća koja dolaze.