Rinaldo u Zagrebu
Jučer su u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu ljubitelji opere imali jedinstvenu priliku čuti poznato djelo baroknog majstora Georg Friedrich Händel, „Rinaldo“. Libreto opere serie nastao je prema epu talijanskog pjesnika Torquata Tassa iz 16. stoljeća „Gerusalemme liberata“ o Prvom križarskom ratu. Taj biser barokne glazbe više od dva stoljeća je bio neprimjećen sve dok ga nisu ponovo otkrili i stavili na repertoar brojnih ozbiljnih opernih kuća uključujući Poljsku Kraljevsku Operu.
Poljska Kraljevska Opera započela je s radom kao nova kulturna institucija financirana od strane države 1. kolovoza 2017. godine, kako bi zadovoljila veliku potražnju za komornom operom. Glavni fokus im je na novim produkcijama najvećih opera, s posebnim naglaskom na barokna i klasična djela. Osim izvanrednih solista i zbora, Opera ima i vlastiti ansambl za povijesne instrumente, “Capella Regia Polona” koji izvode djela iz baroknog perioda na instrumentima iz tog razdoblja. Jedan od glavnih prioriteta Poljske kraljevske opere je širiti visoku kulturu širom Poljske, ali i Europe. Zbog toga su i ponovo došli u Zagreb i počastili nas „Rinaldom“.
Kako je u prvoj polovici 18. stoljeću zvučala ova opera, teško da ćemo ikada imati priliku čuti. Razlog tome je taj što je bila skladana djelomično za kastrate. Kastrati su bili dječaci kojima su u mladosti prije puberteta odstranili testise. Zahvaljujući tome nije došlo do transformacije grkljana kao u drugih osoba, pa im se glas drugačije razvijao. Mogli su pjevati višim i snažnijim glasom od „normalnih“ pjevača. Bili su posebno vješti u koloraturama i drugim ukrasima tipičnim za baroknu operu.
Takav mladi kastrat bi započeo svoju obuku rano, obično u schola cantorum crkve kojoj je pripadao. Najpoznatije takve škole su bile u sklopu Napuljskih konzervatorija. Tu bi naučili tehnike pjevanja, da bi kao odrasli mogli pjevati po crkvama ili operama. Najpoznatiji kastrat je bio Farinelli o kojem je snimljen i igrani film, a koji je imao sopran velikog raspona i koji je pjevao najvišu notu C6. Nažalost u tom filmu je netočno prikazano da pjeva ariju “Lascia ch’io pianga” jer su Farinelli i Handel bili u zavadi.
Upravo to što je ta opera skladana za takve glasove predstavlja veliki izazov današnjim izvođačima. Viteza Rinalda je uprizorila Anna Radziejewska koja nažalost nije imala dovoljno snage otpjevati zahtjevne dijelove poput „Cara sposa, amante cara“ iz prvog čina. Bolji dojam nije ostavio niti Jan Jakub Monowid koji je predstavljao Goffreda, križarskog vođu koji opsjeda Jeruzalem u 1099. godine. S druge strane sopranistica Olge Pasicecznik zvučala je prekrasno, a najpoznatiju ariju „Lascia ch’io pianga“ je otpjevala uvjerljivo kao da stvarno osjeća čežnju i bol za svojim ljubljenim. Iznimno atraktivan lik sa smislom za humor i duhovitost, koji se poigrava konvencijama, stvorila je Marta Boberska kao Armida. Svojim nastupima podsjetila me Bette Midler iz filma Hocus Pocus.
Uprizorenje predstave je bilo povjereno Jarosławu Kilianu, koji je na suradnju pozvao scenografkinju Dorotu Kołodyńsku. Ona je inspiraciju za scenografiju pronašla u dijelu talijanskog renesansnog slikara Paula Ucelle, a za kostime u filmovima Akire Kurosawe. Sve je to bilo popraćeno butoh plesom.
Ne treba preskočiti niti odličan orkestar „Capella Regina Polonia“, predvođen kapelistom i čembalistom Władysławom Kłosiewiczem, te prvom violinom Michalom Pietrowskim koji je vjerno dočarao muzikom kako su zvučali barokni orkestri u operama. Bravurna izvedba glazbe nadopunjavala je opremu koja je oponašala grmljavinu, munje i oluju na moru, a minimalistička inscenacija, puna boja i gracioznosti, nije zasjenila ono najznačajnije – glazbu.
Bilo bi super da i Hrvatska ima jednu opernu kuću po uzoru na Poljsku Kraljevsku Operu koja bi se specijalizirala za baroknu operu i koja bi nastupala u svim našim nacionalnim kazalištima, ali i u inozemstvu. Sigurno bi to poboljšalo dojam o našoj kulturi širom svijeta.
