Quo vadis Germania ?

Nakon što su sve tri vladajuće stranke Savezne Republike na državnim izborima u Tiringiji i Saskoj doživjele težak poraz, demokršćanski CDU izgleda kao posljednja njemačka državotvorna stranka.

Nakon pobjede Nacionalnih desničara (AfD) i Nacionalnih lijevih populista (BSW), ako će itko uspijeti formirati pokrajinsku vladu, onda su to predsjednici saksonskog CDU-a Michael Kretschmer i tirinškog CDU-a Mario Voigt. No, niti oni se nemaju čime pohvaliti. Obojica su ostvariie najlošiji (Saska: 31,9 posto) i drugi najlošiji rezultat (Türingija 23,6 posto) u povijesnim uporištima CDU-a.

Na „sreću“ u Saskoj, kada birate premijera u prva dva kruga, potrebna vam je apsolutna većina. Ali u trećem je dovoljna obična većina. CDU ima 41, AfD 40 zastupnika, a svi ostali zajedno 39 zastupnika. I ako se svi odlue da s AfD-om nikad neće ući u koaliciju, možda Kretschmer ima sigurnu pobjedu i dovoljni su mu glasovi njegove stranke. I onda bi jedini zakon za koji stvarno treba većinu bio proračun. Naravno, o toj se okolnosti šuti samo da Kretschmer uzme BSW-a u vladu. Kako će se odvijati u stvari u Tiringiji, vidjeti ćemo, ali vjerojatno slično samo u trećem krugu sa partnerima iz drugih stranaka.

Pitanje zašto oporbeni CDU ne profitira više od rekordne nepopularne i sada razbijene lijevo-zeleno-liberalne koalicije kancelara Olafa Scholza ima relativno jednostavan odgovor – zato što iza omogućavanja ilegalnih migracija u velikom stilu stoji bivša CDU-ova Kancelarka Angela Merkel. Njezine postnacionalne izjave tijekom izbjegličke krize (“ne možemo zatvoriti granice” ili “ako ih ne primimo, onda to više nije moja zemlja”) šokirale su i odbile posebice stanovnike juga bivšeg DDR-a.

Od tada je imidž CDU-a kao stranke reda narušen. Kako je Njemačka i danas preopterećena priljevom migranata s Bliskog istoka, ali i iz Ukrajine, te u novije vrijeme, valom islamističkih napada koje su počinili mladi “izbjeglice”, javno se mnijenje preokrenulo. Prema nedavnom istraživanju, 77 posto Nijemci se boji porasta kriminala, a 67 posto smatra da previše ljudi dolazi u Njemačku.

Nakon masakra nožem u Solingenu, političari više nisu mogli ignorirati to raspoloženje osim nekih zelenih političara koji i dalje ne vide problem u svojim politikama. Kada je tuniška obalna straža spasila brodolomce migrante iz Sredozemnog mora, njemački aktivisti iz organizacije Sea-Watch požalili su se da su Tunižani ilegalno oteli 50 migranata u Tunis.

Solingen je definitivno pomaknuo led. Nakon Solingena, gdje je mladi Sirijac jednim nožem ubio troje ljudi i teško ranio šest, čak je posve promigracijska Scholzova vlada morala pokazati da shvaća ozbiljnost situacije. Počela je pregovore s oporbenim CDU-om o pooštravanju migracijske politike.

Vlada, koja je sama privukla još stotine tisuća stranaca u Njemačku povećanjem državne naknade “Bürgergeld” za 25 posto, deportirala je 28 Afganistanaca u Afganistan tri dana prije izbora u Saskoj i Tiringiji. Bez iznimke, radilo se o osuđenim kriminalcima koji nisu imali pravo ostati u Njemačkoj i među kojima su možda bili i “Gefährder” (potencijalni teroristi). Neki od njih su imali 160 kaznenih prijava. I pored toga, to je bilo takoreći kršenje tabua, jer Njemačka zadnje tri godine nije nikoga deportirala u Afganistan.

Upravo je predsjednik CDU-a, Friedrich Merz, nakon Solingena iznio (za njemačke standarde) radikalne prijedloge za rješenje nove migracijske krize. Merz je tražio ne samo deportacije u Afganistan i Siriju, zbog čega onda naravno, moraju razgovarati i s Talibanima i s Assadom, nego da se promijene zakoni o migracijama. Prema Merzu, Njemačka mora proglasiti “izvanredno stanje” ako europski zakon ne dopušta povratak ljudi koji stižu iz sigurne treće zemlje. Samo bi takva mjera koju ne mora odobriti Bruxelles mogla djelomično smanjila pritisak kojem su izloženi građani i država.

68-godišnji Merz, kojeg kancelarka Merkel gurala iz politike, sada joj se može „osvetiti“. U priopćenju je priznao da CDU/CSU nisu nevini u činjenici da je ilegalna imigracija u Njemačkoj izvan kontrole.

I danas je u CDU malo političara koji se usude kritizirati bivšu šeficu Merkel. Bivši ministar zdravstva i zamjenik predsjednika Kluba zastupnika u Bundestagu Jens Spahn je izjavio: “Tko prihvati pola Calcutte, ne pomaže Calcutti, nego postaje Calcutta.” Spahn jednostavno traži zatvaranje njemačkih granica. Hendrik Wüst, premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije s populacijom od 18 milijuna, koji je dugo bio zagovornik Merkeličine linije, u posljednje vrijeme nejasno se izjašnjava za zaoštravanje migracijske politike, ali mora biti oprezan jer vlada u koaliciji sa Zelenima.

Kad su se njemački Židovi prošle jeseni morali sakriti u vlastite kuće dok su protuizraelske arapske rulje divljale ulicama, bivši glavni tajnik CDU-a Ruprecht Polenz izjavio je na mreži X da još uvijek nema za čim žaliti: “I dalje je ispravno što Merkel nije poslala Sirijske izbjeglice 2015. natrag ratnom zločincu Assadu.”

S političarima koji se boje suprotstaviti prekomjernim migracijama neprilagodljivih, CDU ne može pridobiti milijune bivših pristaša CDU-a, a sada birače antimigrantskog AfD-a, koji su izgubili povjerenje u svoju bivšu stranku. Trebali su čuti vjerodostojnije priznanje da je CDU pogriješio 2015. godine i to prije izbora 1. rujna.

Kao rješenje za probleme, semafor koalicija želi zabraniti nošenje noževa koji imaju oštricu dulju od 6 cm. Islamska država ismijava plan Njemačke zabrane nošenja noževa s oštricom duljom od 6 cm, govoreći: “Kad budemo pravili eksplozivne rođendanske torte, hoćete li zabraniti torte?” pa savjetuju svoje sljedbenike da u budućim napadima koriste uobičajene radne alate poput čekića, što će njemačkoj državi zabraniti biti još jedan problem. Rasprava o zabrani noževa i duljini oštrice pokazuje nesposobnost “nevjernika” da spriječe napade.

U ovom slučaju teroristi imaju više smisla za realnost od njemačke policije. Uzrok problema nije alat, nego misli koje su tu ruku pokretale, ali alat (ili kolače…) lakše je zabraniti. Ubojica iz Solingena, Sirijac, prije krvavog čina nije ničim privlačio pažnju. Navodno se radikalizirao na internetu. Treba li zbog toga zabraniti Internet. Ne. No treba li uvesti neka ograničenja slobode govora, vjerojatno, jer budale i polupismeni likovi su ga zatrovali.

No nisu teroristi i migranti jedini problem Njemačke. Njemački ekonomski model 2024. nije ni blizu tako uspješan kao što je bio 1964. Prethodna dinamika njemačkog gospodarstva ugušena je beskrajnom papirnatom rijekom birokracije, često povezanom s novim ekološkim propisima.

Ponovno ujedinjenje s bivšim DDR-om bilo je loše provedeno, ostavljajući iza sebe ogromnu unutarnju periferiju punu zatvorenih tvornica i ogorčenih umirovljenika. Njemačka država svoje troškove više ne može pokrivati ​​samo iz prikupljenih poreznih sredstava, a sve veće zaduživanje je zabranjeno ustavom (Schuldenbremse), što se očituje, među ostalim, određenim propadanjem i zaostajanjem infrastrukture. To je vidljivo po rušenju mosta u Dresdenu. Vlakovi dugo ne voze točno, što je i međunarodna sramota, pa susjedni Švicarci odbijaju pustiti njemačke vlakove koji kasne na svoje područje, kako im ne bi pokvarili švicarski precizne vozne redove.

Današnji Nijemac srednje klase ima u prosjeku niža primanja od Amerikanca ili Švicarca srednje klase, što dovodi do bijega mladih mozgova iz zemlje, a migranti to teško mogu nadoknaditi.

To „samo“ lagano zaostajanje se može ignorirati još neko vrijeme, možda čak i nekoliko desetljeća kao što Japan ignorira svoju stagnaciju. Također se i političke prilike u bivšem DDR-u mogu se jednako tako dugo ignorirati. Ono što se događa u lošijim četvrtima i lošijim školama može se dugo gurati pod tepih. Ako vam odmor na Karibima postane preskup, možete otići u Grčku i reći sebi da ste uštedjeli emisiju CO2 i pomogli planetu. Ipak, promjena mentaliteta se polako događa, a čini se da njezin tempo odgovara tempu smjene generacija.

Najmlađi Nijemci, koji su u vrijeme migracijskog vala 2015. imali oko deset godina, danas možda po prvi put izlaze na izbore. No njihovo biračko ponašanje drastično se razlikuje od onoga prije samo pet godina. Prestalo je vrijediti dosadašnje pravilo da su Zeleni dobro kotiraju među mladima. Zeleni su danas zapravo najjači među sredovječnim biračima. Mlade više brinu drugi problemi. Strah od kriminala je na vodećem mjestu. Ljudi doživljavaju da se njihov strah od nasilne prirode mladića iz Magreba ili sa Bliskog istoka ne shvaća ozbiljno ili se diskreditira kao rasizam. Zatim je tu strah od siromaštva. Sve su svjesniji društvenih nejednakosti i nepravdi. Zbog toga ne iznenađuje reakcija radnika u tvornici Audi koji se boje otkaza. Dosta im je da iz krize ulaze u krizu. Prvo je bila velika ekonomska 2008.-2010., pa migrantska koja traje od 2015. već 9 godina, Corona kriza 2020.-2022., pa Ukrajinska kriza koja traje od 2022.

Radno iskustvo predsjednika CDU ne daje povjerenje biraču da je političkim elitama stalo do malog čovjeka već samo profita korporacija koje često nameću radikalna zelena rješenja koja će na kraju platiti obični građani. Merz je radio kao korporativni odvjetnik u uredu velike američke odvjetničke tvrtke Mayer Brown u Düsseldorfu, bio viši savjetnik u odvjetničkoj tvrtki Cornelius Bartenbach Haesemann, bio član međunarodnog savjetodavnog odbora u Bosch-u, bio predsjednik nadzornog odbora u WEPA Hygieneprodukte, BlackRock Njemačka i Zračnoj luci Köln Bonn, bio član savjetodavnog odbora u Ernst & Young Njemačka i Odewald & Compagnie, bio član upravnog odbora u Stadler Rail, bio predsjednik savjetodavnog odbora HSBC Trinkaus, bio član nadzornog odbora u Borussia Dortmund, Axa Konzern, IVG Immobilien, Deutsche Börse, Interseroh, DBV-Winterthur Holding i Deutsche Rockwool. Spram takvog životopisa Emmanuel Macron kao da dolazi iz radničke klase.

Stoga se moramo pitati jesu li Nijemci izgubili svoj ponos, tradicije ili u njima još ima Teutonskog duha.