Između Trumpa i Ukrajine: Geopolitičke igre koje oblikuju budućnost Europe

Prošli mjesec obilježila je svađa u Bijeloj kući između ukrajinskog predsjednika s jedne strane i američkog predsjednika i potpredsjednika s druge, te prepucavanja između Trumpa i europskih NATO članica. Iako nam se čini da su se američko-ukrajinski odnosi vratili u normalu, svi ti verbalni sukobi nanijeli su štetu zapadnom savezu, čiji posljedice tek ćemo osjetiti.

Primjerice, nakon što je SAD prekinuo potporu sofisticiranim sustavima naoružanja koje je isporučivao Ukrajini, kupci tog oružja među američkim saveznicima u Europi i Aziji zapitali su se: što bi se dogodilo ako bi se Amerikanci prema njima ponašali na isti način?! Zbog tog poteza Trumpove administracije, američke proizvođače oružja odmah je zaboljela glava. Portugal je odmah odustao od nabavke zrakoplova F-35, a moguće je da će se i drugi već sklopljeni poslovi raskinuti.

Vrijeme je da Amerika zahvali Ukrajincima

Dok je svađa bila na vrhuncu, američki predsjednik Trump, neki republikanski političari i desničarski komentatori razmetljivo su govorili Zelenskom da “pokaže zahvalnost” Sjedinjenim Državama.
Nije da Ukrajinci ne bi trebali biti zahvalni na američkoj pomoći tijekom posljednje tri godine rata. To je čak mnogo puta rekao i napisao (ne samo) predsjednik Zelenski, ali američki dužnosnici bi istovremeno trebali javno izraziti zahvalnost Ukrajini i njezinom narodu. Ukrajinci su to zaslužili iz sljedećeg razloga:

Rat u Ukrajini značajno je oslabio Rusiju, dugogodišnjeg izazivača Sjedinjenih Država. Pokazali su kako su razna ruska konvencionalna “čudesna oružja” o kojima smo slušali na početku sukoba precijenjena ili da ih Rusi ne mogu proizvesti u potrebnim količinama.

Ukrajinski vojni otpor u protekle tri godine također je u potpunosti razotkrio slabosti i nedostatke ruskog ratnog stroja. Kakva je to velesila Rusija ako ne može slomiti Ukrajinu, susjeda čiji broj stanovnika čini tek četvrtinu ruskog?!

Ako se Donald Trump želi usmjeriti na kineski izazov, to će moći zahvaliti samo slabljenju Rusije od strane Ukrajine. Sve su to Sjedinjene Države dobile za pola posto svog BDP-a koje su “uložile” u Ukrajinu.

Americi je odgovarala europska nemoć

Čitatelj bi na ovom mjestu mogao pitati: ako je Rusija toliko slaba da već tri godine ne može izaći na kraj s Ukrajinom, zašto sada Europa paničari i najavljuje veliko naoružavanje?! Uostalom, Europska unija ima 450 milijuna stanovnika. Tome se može dodati još 68 milijuna Britanaca. To je preko pola milijarde ljudi u usporedbi s 144 milijuna Rusa. Italija, Francuska, Velika Britanija, Njemačka – svaka od ovih četiri zemalja ima nominalno veću ekonomiju od Rusije, a gospodarstvo EU je deset puta veće od gospodarstva Rusije.

Kada je riječ o oružanim snagama, možda ste posljednjih dana vidjeli analize u kojima se uspoređuju europski i ruski vojni potencijali, pri čemu EU uopće ne stoji loše. Čini se da bi u slučaju rata Europljani imali prednost, pogotovo u zraku i na moru.

No, usporedba EU i Rusije ima jednu malu caku: ako Rusi napadnu nekog drugog nakon što se situacija u Ukrajini smiri, to neće biti “cijela Europska unija”, nego 2,5 milijunska Moldavija (koja nije ni u NATO-u ni EU), 1,3 milijunska Estonija, 1,8 milijunska Latvija ili 3 milijunska Litva. A veliki je upitnik hoće li u tom slučaju i druge članice Europske unije htjeti priskočiti u pomoć napadnutoj zemlji, bez američkog vodstva, pokrića i podrške. Odluči li se Rusija upustiti u još jednu vojnu avanturu, vjerojatno se neće suprotstaviti Europskoj zajednici, već razjedinjenoj grupi od 27 zemalja koje će postepeno pokušati podčiniti.

No, usporedba EU i Rusije ima jednu slabu stranu: što ako Rusi napadnu neku drugu zemlju nakon što se situacija u Ukrajini smiri, recimo 2,5 milijunsku Moldaviju (koja nije ni u NATO-u ni u EU), 1,3 milijunsku Estoniju, 1,8 milijunska Latviju ili 3 milijunsku Litvu. Hoće li u tom slučaju druge članice Europske unije htjeti priskočiti u pomoć napadnutoj zemlji, bez američkog vodstva, pokrića i podrške?

Ako se Rusija odluči upustiti u još jednu vojnu avanturu, vjerojatno se neće suočiti s Europskom unijom kao cjelinom, već s razjedinjenom grupom od 27 zemalja koje će postepeno pokušati podčiniti.

Gallup je prošle godine objavio rezultate međunarodnog istraživanja o spremnosti građana raznih zemalja da se bore za svoju zemlju, a ne za svog saveznika.

Prema tom istraživanju, samo 23 posto Nijemaca bilo bi spremno boriti se za svoju zemlju, a 57 posto je to isključilo. Slični postoci su i u Austriji (20:62). Usporedni osjećaji također prevladavaju u Italiji (14:78), Španjolskoj (29:53) i, iznenađujuće, u Ujedinjenom Kraljevstvu (33:50). Zato nas ne treba iznenaditi izjava talijanske premijerke Giorgie Meloni koja ne bi poslala talijanske vojnike u Ukrajinu čuvati primirje između zaraćenih strana.

Suprotno je u Poljskoj, gdje bi se 45 posto ljudi uključilo u obranu svoje domovine, u usporedbi s 32 posto onih koji kažu da ne bi. Slično to vide i Rumunji (42:39), Šveđani (47:25), Švicarci (41:38), Amerikanci (41:34) i naravno Ukrajinci (62:33). Hrvatska se ne spominje u ovoj anketi, ali ako bi bila napadnuta, vjerojatno bi se morala braniti od rusko-srpskog saveza, a možda i od Mađara i Talijana.

Trumpova administracija zato poručuje Europljanima da stanu na vlastite noge i počnu više ulagati u svoju obranu. Predsjednik SAD-a očekuje da će ako dođe do eventualnog prekida eventualnog primirja u Ukrajini ginuti samo europski vojnici, a ne američki.

Istina je da su europske članice NATO-a zanemarile svoju vojsku od pada Željezne zavjese i da su trebale više ulagati u vlastitu obranu. Zbog toga su mnogi Amerikanci, razumljivo, preuzeli Trumpovu retoriku i glasno postavljaju pitanje: Zašto bismo trebali nastaviti subvencionirati europsku obranu?

Međutim, Amerikanci bi trebali prilagoditi svoje stajalište i uzeti u obzir širi kontekst. Iako su se i prije Trumpa nekoliko američkih predsjednika žalili na ponašanje europskih članica Saveza, nikada nisu inzistirali tako žestoko kao on. Na kraju, s određene točke gledišta, Amerikancima je odgovarala europska vojna slabost i jednostrana ovisnost.

U zamjenu za svoj sigurnosni kišobran, Amerikanci su od Europljana dobili dvije stvari:

Prvo, pitomu i popustljivu Europu koja je pružala samo verbalni otpor (ako ga je uopće bilo) američkim vojnim intervencijama – iako te intervencije nisu bile nužno u interesu Europe. Izbjeglički valovi iz muslimanskih zemalja u Europu pogoršani su, prije svega, američkim vojnim i zakulisnim igrama na Bliskom istoku.

Drugo, u zamjenu za svoj sigurnosni kišobran, Amerikanci su dobili mir u Europi. Drugim riječima, sve dok su vojske europskih država bile slabe i ovisne o Sjedinjenim Državama, nije bilo opasnosti da Europljani ponove svoje povijesne sukobe. Američka hegemonija u NATO-u do sada je prikrivala stara međusobna neprijateljstva. Međutim, ako se Amerikanci povuku iz Saveza, stari sukobi među europskim zemljama mogli bi se ponovno rasplamsati.

Uz europske zemlje koje ne vjeruju svojim susjedima, postoji još jedna europska država koja ne vjeruje ni sama sebi i stoga je radije bila američki protektorat nego obnovila status velike sile. Ta zemlja je Njemačka.

Unatoč desetljećima denacifikacije, mnogi Nijemci, uključujući i političare, danas strahuju da bi se, ako Njemačka ponovno povede samostalnu suverenističku politiku, mogla vratiti svojim starim obrascima ponašanja. Rastuća snaga AfD-a u Bundestagu samo pojačava te osjećaje. Mnogi Nijemci ne vide američke trupe na njemačkom tlu kao zaštitu od vanjskih prijetnji, već kao zaštitu od njihove vlastite sjene. Na tragu tome danas će u Bundestagu najvjerojatnije biti izglasana promjena ustava koja će ukinuti dužničku kočnicu i koja će omogućiti naoružavanje Njemačke.

Trump saveze u kojima je Amerika samo jedan od članova vidi kao igru u kojoj drugi profitiraju na račun Sjedinjenih Država. Ne prepoznaje da se u stvarnosti često radi o odnosima temeljenima na reciprocitetu i obostranoj koristi, od kojih je Amerika dugo imala koristi.