Geopolitička utrka za rudnim bogatstvima: SAD i Kina u globalnoj borbi za resurse

Sjedinjene Države žele imati pristup mineralima diljem svijeta. Zbog toga nastoje uspostaviti dominaciju nad Ukrajinom, Grenlandom, Kanadom, Kongom, Saudijskom Arabijom i drugim zemljama. O nekima se trenutačno mnogo govori, dok druge prolaze ispod radara.

Kongo je jedna od tih zemalja o kojoj se u javnosti ne raspravlja dovoljno. Tako Trumpova administracija želi sklopiti sporazum s kongoanskim predsjednikom Félixom Tshisekedijem (sličan onome koji žele sklopiti s Ukrajinom), a zauzvrat bi mu pomogla u borbi protiv pobunjeničke skupine M23 na istoku zemlje, koju podržava Ruanda.

Istočni dio Konga pogođen je nasiljem gotovo 30 godina. Po broju mrtvih, sukob u Kongu daleko je krvaviji od onoga u Ukrajini. Preko 5 miliona ljudi je stradalo od 1996. godine do danas, što ga čini jednim od najsmrtonosnijih sukoba posle Drugog svjetskog rata. Borbe su se ponovno intenzivirale ove godine nakon što su pobunjenici ponovo zauzeli gradove Gomu i Bukavu. Prema podacima UN-a, zadnje nasilje je protjeralo stotine tisuća ljudi iz njihovih domova. Američka vojska, na poziv kongoanske vlade, mogla bi nanijeti velike gubitke slabo opremljenim pobunjenicima i prisiliti Ruandu da prekine njihovu potporu.

Kongo ima bogate rezerve kobalta, litija, urana i drugih ruda, koje Sjedinjene Države žele osigurati za sebe. Osim toga, američka prisutnost u Kongu bila bi protuteža kineskom utjecaju. Kineske tvrtke trenutačno kontroliraju većinu rudarske industrije u ovom području. Posljednja američka rudarska tvrtka djelovala je u Kongu do 2016. godine.

S druge strane, i Kina želi imati globalnu kontrolu nad rudnim bogatstvima, premda ih i same posjeduju u velikim količinama. Jedno od područja koje želi staviti pod svoju kontrolu su srednjoazijske države: Kazahstan, Turkmenistan, Uzbekistan, Kirgistan i Tadžikistan.

Atraktivna rudna bogatstva

Bogatstvo Kazahstana i Turkmenistana uglavnom proizlazi iz prirodnog plina i nafte u Kaspijskom bazenu, jednom od najvećih svjetskih nalazišta ovih sirovina, ali ne samo iz toga. Kazahstan je, uz to, najveći svjetski proizvođač urana, drugi najveći proizvođač azbesta, treći po proizvodnji kroma i magnezija, četvrti titana, peti kadmija, šesti bizmuta i barija, sedmi sumpora, deveti cinka, fluora i aluminija, deseti zlata i bakra te značajan izvoznik ugljena i drugih ruda. Turkmenistan, pak, ima četvrta najveća nalazišta zemnog plina.

S druge strane, Kirgistan i Tadžikistan minimalno eksploatiraju svoje rudno bogatstvo, premda obje zemlje posjeduju velika nalazišta antimona, litija, aluminija, volframa, nikla, žive, srebra, zlata i urana. Uzbekistan u tom pogledu stoji bolje. Osim nafte i plina, u njemu se vade kaolin (treći na svijetu), renij i zlato (osmi na svijetu), srebro, indij, bakar, cink, mangan, selen, telurij, kadmij, bizmut i drugi metali i rude.

Antimon, o kojem se u medijima rijetko govori, smatra se ključnom sirovinom za obranu, automobilsku industriju, građevinarstvo i tekstil. Svjetska proizvodnja antimona u 2023. godini iznosila je oko 83.000 tona, pri čemu Kina sudjeluje s 48 %, Tadžikistan s 24 %, a značajna nalazišta otkrivena su i u Kirgistanu. Osim toga, Tadžikistan je drugi najveći proizvođač žive na svijetu.

Kako kineska proizvodnja antimona postupno opada zbog zatvaranja rudnika i talionica u sklopu mjera za suzbijanje onečišćenja (posebice zbog zakona o zaštiti okoliša, koji je najviše utjecao na rudnike kositra, antimona i žive), a već desetak godina nisu otkrivena nova značajnija nalazišta, preostale rezerve brzo se iscrpljuju. Zbog toga će tadžikistanska proizvodnja postajati sve značajnija na globalnoj razini.

Pa gdje je problem? Zašto se ne eksploatiraju?

Brojna ležišta nalaze se u regiji Pamir, jednom od najteže pristupačnih područja na svijetu. Kroz regiju prolazi samo jedna cesta – tzv. Pamirska autocesta – koja se smatra jednom od najopasnijih na svijetu i koja je prije namijenjena avanturistima nego teškoj rudarskoj opremi. Zato se u kirgiškim i tadžikistanskim dijelovima planina kopaju ogromni tuneli i grade mostovi. Sve to financira Peking, a radove izvodi kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation, koja je u Hrvatskoj izgradila Pelješki most. Osim toga, Kina ulaže milijarde u željezničku vezu koja bi vodila iz Kine preko Kirgistana, Kazahstana, Uzbekistana i Turkmenistana prema Iranu, a dalje Turskoj i Europi, čime bi zaobišla Rusiju.

U srpnju prošle godine kineski predsjednik Xi Jinping pozvao je kineske tvrtke da povećaju ulaganja u srednjoazijske zemlje s ciljem modernizacije lokalnog gospodarstva. Istodobno, kroz nove prometne veze moći će lakše uvoziti sirovine koje su mu potrebne. To je i glavni interes Kine – ona jednostavno treba pristup novim tržištima i pristupačnim sirovinama za svoje gospodarstvo te ne želi ovisiti o drugima. Zbog toga Peking posljednjih godina i kupuje srednjoazijske rudnike.

Iz tih razloga u svibnju 2023. kineski predsjednik bio je domaćin čelnicima srednjoazijskih zemalja na prvom ekskluzivnom summitu održanom u Xi’anu. Tijekom summita Kina je najavila sklapanje novih bilateralnih sporazuma o ulaganjima, provedbu dodatnih inicijativa za olakšavanje međusobne trgovine te pružanje financijske potpore i bespovratne pomoći od 26 milijardi eura zemljama Srednje Azije. Istodobno, kroz investicije stvara radna mjesta za stanovnike tih zemalja, što je iznimno važno u regiji gdje su doznake građana koji rade u inozemstvu ključan izvor prihoda.

Prema podacima Gospodarske i socijalne komisije Ujedinjenih naroda za Aziju i Pacifik, čak 48 % nacionalnog BDP-a Tadžikistana dolazi od doznaka (najviši udio na svijetu), dok taj udio u Kirgistanu iznosi 21 %, a u Uzbekistanu 18 % (oko 16 milijardi dolara).