Je li vrjednija zaštita riječnog raka ili imovina i život ljudi?

Krajem listopada iznenadna poplava pogodila je regiju Valencije i pri tome odnijela 237 života, te nanijela veliku materijalnu štetu. 1 milijun bilo je pogođeno poplavama, od čega njih 265.000 najteže. Mnogi od njih su poginuli jer su pokušavali spasiti svoja vozila. Tog dana palo je ponegdje od 500 do 770 litara kiše na m2. Područja u kojima je padalo najviše kiše nisu bila teško poplavljena, ali su zato bila ona čiji reljef je skloniji akumuliranju vode. K tomu velikim štetama kumovala je i pretjerana betonizacija.

Svakog listopada u područje Valencije stižu kiše koje padaju uglavnom u planinskim područjima koje dijeli regiju od unutrašnjosti zemlje. Godine 1957. Valenciju su pogodile katastrofalne poplave koje su uzrokovale također veliku štetu i smrt brojnih ljudi. To tada nije bila prva poplava. Prema Wikipediji od početka 14. stoljeća do kraja 19. stoljeća zabilježeno ukupno 75. To je otprilike 12 poplava u sto godina. Poplava 1957. poplavila je dijelove grada vodom visine do 5 metara na nekim područjima. Tada je bilo uništeno gotovo šest tisuća kuća. Najgore poplave Valencia je doživjela 1517. godine, kada je nakon četrdeset dana uporne kiše, bujica uništila sve mostove u gradu, dvjestotinjak zgrada i odnijela živote stotina stanovnika.

Jedan od razloga zašto ljudi već stoljećima grade brane, nasipe, retencije na vodotocima su zaštita života i imovine od poplava, zadržavanje i usmjeravanje vodu za potrebe poljoprivrede i osiguranje trajnih izvora pitke vode. Najstariji poznata brana je Jawa na području današnjeg Jordana. Otkrivena je 1931. godine, a procjenjuje se da je stara više od pet tisuća godina. Uz pomoć sustava brana i akumulacija, tadašnji su se stanovnici nastojali zaštititi od zimskih bujičnih poplava i zadržati vodu za duge i sušne ljetne mjesece. Najveća akumulacija bila je duga osamdeset metara, a brana je bila visoka 4 do 5 metara.

U zadnje vrijeme, Europa i SAD idu u suprotnom smjeru od onoga što smo do sada zastupali. U Europi je prije nekoliko godina osnovana koalicija pod nazivom “Dam Removal” ili “Uklanjanje brane” čiji rad koordinira „World Fish Migration Fundation“. Njezina misija je obnoviti „prirodni“ tok rijeka i ukloniti njihov negativan utjecaj pregrada i brana na riječne ekosustave. Koaliciju podržava nekoliko međunarodnih organizacija, od kojih je najpoznatija WWF ili “World Wildlife Fund”, a njen rad financiran je od strane “Europe Climate Foundation” i drugih europskih fondova. Od 2020. do 2023., organizacija Dam Removal je poduprijela uklanjanje 1150 riječnih barijera u 16 europskih zemalja. Uglavnom su to bile pregrade i brane koje su činile preko 70% uklonjenih riječnih prepreka, no na popisu se nalaze i neke hidroelektrane.

Zbog toga se razumljivo možemo pitati hoće li uklanjanje tih „prepreka“ dovesti do smanjenja zaštite od poplava? U Španjolskoj je dva dana nakon tragičnih poplava u Valenciji brana još iz vremena Rimskog Carstva visoka 34 metra i široka 27 metara spasila selo u pokrajini Zaragoza i zaštitila niža područja od bujičnog vala.

Španjolska je bila svjesna opasnosti od poplava na području Valencije. Nakon katastrofalnih poplava 1957. godine, vlada je započela s izgradnjom kanala Plan Sur, koji je preusmjeravao vodu iz izvornog korita rijeke prema jugu grada. Dovršen je 1973. Uz taj kanal trebalo je izgraditi akumulaciju za zadržavanje poplava Cheste i odvodni kanal, no njihova izgradnja su odbačene iz ekoloških razloga početkom ovog tisućljeća.

Poplava je značajno oštetila zgrade i infrastrukturu. Brza željeznička pruga koja povezuje Valenciju s Madridom bila je prekinuta, a 232 kilometra željezničkih i cestovnih veza oštećeno. Nastradalo je više od 100.000 automobila od čega njih oko 40.000 se neće moći popraviti. Uništeno je 1.800 tvrtki, a oštećeno je 4.500 drugih. Osiguravatelji su zabilježili najmanje 116.000 odštetnih zahtjeva ukupne vrijednosti od najmanje 3,5 milijardi eura, od čega se 60% odnosi na automobile, a 31% na domove. Potpuno uništenje mnogih prostorija u prizemlju uzrokovati će propast brojnih manjih poslovnih subjekata jer osiguranja rijetko nadoknade štetu u 100 postotnom iznosu. Osim toga pala je i potrošnja u brojnim lokalnim segmentima jer građani su financijski usredotočeni na obnovu. Ne treba zaboraviti ni da su uništeni urodi na 70.000 hektara poljoprivrednih površina. Da su vlasti prije 15 godina dovršile sustav zaštite od poplava za 200 miliona eura, ovakvih šteta sigurno ne bi bilo.

S obzirom na globalno zatopljenje i sve češće intenzivne oluje, više se ne smijemo koncentrirati samo na smanjenje emisije stakleničkih plinova u atmosferu jer je to boj koji teško da ćemo dobiti do 2050. godine, a kamoli vratiti prosječnu temperaturu na vrijednosti iz 1990.

Kako znamo da je preventiva obično najbolje rješenje, trebalo bi sigurno bolje razmotriti kako spriječiti štete od oluja i kako tu vodu iskoristiti u sušnim razdobljima tamo gdje je to moguće i isplativo. Svaka prirodna nepogoda osim što uništava imovinu ljudi i tvrtki, dodatno demotivira ljude da se bave poljoprivredom, pa je neophodno da vlast učini sve da te štete smanji, a vodu zadrži tamo gdje to ima smisla umjesto da oteče u more. Zato ponekad moramo odvagati i odlučiti je li vrjednija zaštita recimo riječnog raka pod uvjetom da su vode zaštićene od glavnih zagađivača ili imovina i život ljudi. Je li bitnija pastrva ili električna energija iz hidroelektrana. To ne znači da se svugdje trebaju graditi takvi objekti ako pri tome nanose znatnu štetu za okoliš, ali svakako treba se uzeti u obzir sve moguće scenarije.