Kuda nas vodi energetski degrowth

Prošli tjedan, cijena električne energije je u Njemačkoj prešla razinu od tisuću eura po megavat satu. To se nije dogodilo od energetske krize prije dvije godine. Prosječna cijena struje posljednjih dvije godina bila je otprilike stotinu eura, a prije krize tridesetak eura.

Njemačka je ponosna što šezdeset posto svoje električne energije dolazi iz obnovljivih izvora. Međutim, to je nauštrb cijelog europskog energetskog sustava i potrebe za velikim korištenjem fosilnih goriva.

U vrijeme kada ima malo vjetra, zemlja mora proizvoditi rekordne količine električne energije iz elektrana na plin i ugljen. Primjerice, tijekom listopada i studenog proizvodnja iz vjetro i solarnih elektrana zbog Dunkelflaute pala je za četvrtinu, dosegnuvši najniže razine od 2016. godine usprkos povećanim instaliranim kapacitetima.

Zbog toga se ukazala potreba za povećanjem proizvodnje električne energije iz plina u odnosu na prethodni mjesec za rekordnih osamdeset posto. Elektrane na ugljen dosegnule su najviše razine proizvodnje u 20 mjeseci. Ni to nije bilo dovoljno, a cijena je toliko porasla da je zemlja morala uvesti najveću količinu struje u zadnjih deset godina.

Njemačka je najveće energetsko tržište u EU, a manjak ili višak njegove proizvodnje osjeti se u gotovo cijeloj Europi, gdje su cijene skočile u nebo ili pale rekordno nisko. Više cijene zbog toga zabilježene su ne samo u susjednim zemljama, već i šire, poput Norveške.

Ljuti Norvežani

Norveška je zemlja koju karakterizira jeftina električna energija koju osigurava više 1769 hidroelektrana ukupne instalirane snage preko 33.000 MW. Unatoč činjenici da je udaljena od kontinentalne Europe, s njom je povezana sa sedamnaest podmorskih kabela. Zbog toga se poskupljenje struje u Njemačkoj odrazilo i tamo.

Cijena električne energije u Norveškoj je zbog njemačke potražnje porasla na najvišu razinu od 2009. godine. Bila je dvadeset puta veća od normalne cijene, iako je to još uvijek niže nego u Njemačkoj. Zbog toga je norveški ministar energetike Terje Aasland izjavio “Ove cijene su apsolutno paklene“.

“Unatoč punim rezervoarima vode, cijene električne energije su vrtoglavo visoke”, rekla je zastupnica laburističke stranke, Ingvild Kjerkol. “Vrlo je teško objasniti ljudima u Norveškoj zašto zemlja s velikim viškom energije ima visoke cijene struje.” Mi u Hrvatskoj moramo znati da se Norvežani uglavnom griju na struju premda imaju obilje plina.

Nagli porast cijena električne energije u Norveškoj tijekom proteklih nekoliko zima doveo je do političke bure zbog koje će pitanje interkonektora vjerojatno biti jedna od glavnih tema izbora sljedeće godine.

Desničarska stranka Progres, koja vodi u anketama, želi prekinuti veze s Danskom i promijeniti sporazume s Ujedinjenim kraljevstvom, Nizozemskom i Njemačkom kako bi se smanjio utjecaj europskih cijena na norveške. Norveška trenutno ima 9 GW kapaciteta razmjene sa susjednim zemljama, od čega 5,1 GW ide prema Danskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Postoji mogućnost da će norveška djelomično prekinuti svoju elektroenergetsku vezu s Danskom kada istekne postojeći ugovor 2026. godine. Naime, interkonekcije Skagerrak 1 i 2 (snage 500 MW) bile su puštene u rad 1976. odnosno 1977. godine, a njihov vijek trajanja istiće 2026. odnosno 2027. godine. Iz sličnih razloga je norveška vlada ovog proljeća odbila projekt polaganja još jednog interkonekcijskog kabela s Ujedinjenim Kraljevstvom, koje poput Njemačke, jako ovisi o norveškoj proizvodnji.

Isključivanje iz jedinstvenog energetskog tržišta prouzročit će manje prihode norveškoj riznici, ali će osigurati stabilnost koja je ugrožena prije svega njemačkom politikom odbacivanja nuklearnih elektrana i ulaganja milijardi eura u obnovljive izvore.

“Ovo je kritičan trenutak za odnose EU-a i Norveške. Smanjenje energetskih veza s Europom neće biti dobro primljeno”, rekao je jedan od veleposlanika EU-a u Oslu. No, kako Norveška nije članica EU, a najveći je opskrbljivač kontinenta plinom, EU neće imati izbora nego prihvatiti stanje.

Cijena same električne energije u Norveškoj nije visoka, ali kada se njoj dodaju razni nameti i porezi, raste i do 13,39 NOK (1,14 eura) za kilowatt domaćinstvu u takvim ekstremnim situacijama. Na njihovu sreću norveška vlada subvencionira cijenu energije domaćinstvima, ali ne i vlasnicima vikendica ili druge nekretnine, te poduzetnicima. Cijena kW struje za punjenje električnog automobila na javnoj punionici je 6 NOK (0,51 cent), tako da je sada jeftinija vožnja na dizel koji košta 13,69 NOK (1,17 eura) nego na struju.

Slične probleme kao Norveška ima i Švedska koja je drugi izvoznik električne energije unutar EU, odmah iza Francuske, sa 5,8 milijardi eura godišnje prihoda, ali ne može postaviti takva izvozna ograničenja jer je članica EU. U energetskoj praksi to se, primjerice, odražava na činjenicu da su ove godine tri najveća uvoznika električne energije u Europi (Njemačka, Velika Britanija i Italija) potrošila praktički sav višak proizvodnje iz Francuske i Švedske.

Dilema i za Njemačku i za Dansku

Bolna energetska tranzicija stvara velike probleme prije svega njemačkoj vladi, ali i danskoj. S jedne strane, promiču brzi prelazak na obnovljive izvore, no s druge strane, velike nestanke električne energije moraju nadoknaditi fosilnim gorivima ili uvozom. Zbog toga su emisije CO2 tijekom prošlog tjedna dok još nisu bile ekstremne hladnoće dosegle u Njemačkoj najvišu razinu u posljednjih godinu dana.

13. prosinca je njemački ministar gospodarstva i vicekancelar koji dolaze iz Grune Partie, Robert Habeck, priznao da njegov plan za gašenje elektrana na ugljen do 2030. nije realističan ako se ne izgrade drugi stabilni izvori električne energije, a to nisu niti vjetar, niti sunce, a ponekad niti voda. Njegovo priznanje nikoga ne tješi jer se zbog cijene struje već gase određene tvornice kako jer nisu u mogućnosti plaćati tolike račune za struju.

Osim toga, zbog velike volatilnosti cijena električne energije i visokih troškova investicija, dolazi do situacije da se veliki investitori počinju okretati od vjetroelektrana. Primjer je neuspjela aukcija Danske koja je planirala ponuditi prostor u Sjevernom moru za izgradnju najveće off-shore vjetroelektrane.

Za dražbu se nije prijavio niti jedan ponuditelj. “To je vrlo razočaravajući rezultat”, rekao je ministar energetike i klime Lars Aagard, dodajući da je razlog nizak omjer dobiti i rizika. Kad puše, cijene struje su toliko niske da ne mogu nadoknaditi troškove zaduživanja i izgradnje novih vjetroelektrana. Ako tvrtke ne dobiju državne subvencije ili jamstva, gubi se interes za izgradnju novih elektrana u Sjevernom moru.

Slični problemi se očekuju sve više i u Hrvatskoj. Osim toga operater elektromreže može naložiti operateru vjetro/solarne elektrana da smanji proizvodnju jer je mreža puna kapaciteta i ne smije biti preopterećena. To znači da se dostupna električna energija iz vjetroturbina, solarnih sustava, hidroelektrana i bioplinskih postrojenja gubi jer se jednostavno ne može “ugurati” u mrežu. Doduše, operateri u takvim slučajevima dobivaju određenu naknadu, ali nije poanta energije iz obnovljivih izvora da se „baca u vjetar“.

Premda bi željeli da koristimo čistu energiju, praksa i vrijeme su dokazali da bez “prljave”, ali stabilne energije naše društvo na trenutačnom stupnju razvoja ne može funkcionirati. Zato je neophodno napraviti nove strategije i planove koje neće nametati energetski degrowth.