Zašto Britanija (Hrvatska) treba bolji pristup imigracijama

Prije osam godina stanovništvo Velike Britanije glasalo je 52:48 za Brexit, odnosno izlazak iz Europske unije. Oko trećine Britanaca koji su glasali za Brexit tada je u istraživanju izjavilo da će povlačenje Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a omogućiti bolju imigracijsku politiku i bolju kontrolu nad vlastitim granicama. Zagovaratelji Brexita kroz moto kampanje “Take Back Control” obećavali su da će se sve promijeniti i da više neće Bruxelles upravljati Albionom. Rezultat – imigracija u Britaniju oborila je sve rekorde posljednjih godina i daleko je veća nego što je bila prije 2016. godine.

Pitanje imigranata nije novi problem na britanskim otocima. O tome su već 1992. pisali Konzervativci u svom programu: „Odlučni smo zadržati naš sadašnji sustav imigracijskih kontrola. Osigurat ćemo pravedan i ekspeditivan sustav za ispitivanje zahtjeva za status izbjeglica. To će uključivati ​​funkcionalan žalbeni sustav za podnositelje zahtjeva prema kojem oni s očito neutemeljenim zahtjevima će bit brzo vraćeni u svoje zemlju ili u zemlju iz koje su došli.“

Razlozi zašto su dozvolili dolazak tolikog broja imigranata u Ujedinjenom Kraljevstvu leže prije svega u lošoj demografskoj situaciji, niskom natalitetu Britanaca, starenju stanovništva i padu interesa za određene profesije. Pad nataliteta je s jedne strane doveo do smanjenja stope nezaposlenosti i time do rasta plaća, ali s druge strane došlo je do pojave nedostatka radne snage u brojnim djelatnostima koje nije imao tko raditi.

U Hrvatskoj su za trenutačni imigrantski val krivi prije svega domaći političari (HDZ 90 posto, SDP 10 posto zbog propuštenih šansi u prošlosti) koji su otjerali svojim lošim dugogodišnjim politikama građane u inozemstvo. Time se stvorila velika rupa na tržištu rada koju ne može pokriti nitko do stranih radnika.

Prije nekoliko tjedana izašao je izvještaj čiji su autori konzervativni zastupnici Robert Jenrick (za Newark) i Neil O’Brien (za Harborough, Oadby i Wigston), te Karl Williams iz think-tanka Centra za političke studije – „Why Britain needs a better approach to immigration (Zašto Britanija treba bolji pristup imigracijama)“.

Danas je to teško zamisliti, ali do oko Falklandskog rata (1983.), samo 40 godina unatrag, više je ljudi napuštalo Britaniju nego što se useljavalo u nju. Od tada, situacija se drastično promijenila. Velika većina tih ljudi imigrirala je legalno uz vizu koju su izdale britanske vlasti. Prema procjenama autora studije, omjer između “legalnih” i “ilegalaca” bio je oko 25:1.

U jednom pogledu, očekivanja glasača za Brexit su se i ispunila. Migracije iz EU-a su smanjene i čak su počele padati u negativne razmjere. Međutim, Europljani su više nego adekvatno zamijenjeni neeuropljanima. Zato ne treba čuditi da trenutačno najviše imigranata dolazi iz Indije, Kine i Nigerije, a Ukrajinci čine samo oko 7 posto svih viza posljednjih nekoliko godina – ne zanemariv, ali relativno mali postotak.

Oko polovice tih legalnih imigranata došlo je sa studentskim vizama. Ono što nama nije možda poznato da i u Britaniji postoje sumnjive visokoškolske institucije, slične Univerzitetima u Bosni i Hercegovini, tzv. Bogus college. Ti lažni koledži ili sveučilišta se koriste kao dio prijevare s imigracijom i vizom, pri čemu ljudi iz inozemstva mogu podnijeti zahtjev za britansku studentsku vizu i tako legalno boraviti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Donedavno je svaki strani student k tomu mogao dovesti na osnovu studentske vize svoju obitelj (ženu, djecu) u Britaniju, ali od ove godine je to konačno ukinuto (iznimke su studenti poslije diplomskih studija kao i oni koje je britanska vlada izričito pozvala).

Problem sa svim tim migrantima je što sa sobom uglavnom nisu donijeli znanje ili vještine koje bi obogatile zajednicu. Sličan primjer vidimo i tu u Hrvatskoj gdje strani radnici obavljaju uglavnom poslove koji ne zahtijevaju neko predznanje i zapravo sve se svodi na fizički rad. Nisu nam došli liječnici ili inženjeri iz Egipta, Indije, Nepala ili Filipina. A i ti koji su došli, dobrim djelom se nisu prema svjedočenju ljudi iskazali na poslu. Čak su postali teret svojim domicilnim kolegama.

Trenutno u Engleskoj i Walesu živi više ljudi rođenih u inozemstvu (16,8 posto) nego u SAD-u (14 posto) koja se tradicionalno smatra zemljom imigranata. London je prestao biti “britanski grad”. Etnički Britanci čine samo trećine svih njegovih stanovnika mlađih od 50 godina. Naravno, među starijim ljudima ima više bijelih Britanaca, ali ovo je u principu privremena situacija. Ono što je zanimljivo je da skoro svi bili oni lijevo ili desno orijentirani, mladi ili stari, ne podržavaju velikim dijelom dolazak novih imigranata u tolikom broju jer se i oni osjećaju ugroženi zbog njih. Ono što nedostaje su istraživanja kako prošle generacije imigranata prihvaćaju nove, ali za pretpostaviti je da sve manje podržavaju. To možemo pretpostaviti po tome što Latinosi sve više podržavaju Trumpa i njegovu antimigrantsku politiku.

Preda se poslodavci žale na nedostatak domaće kvalitetne radne snage, neki od njih su zapravo profitirali jer sada imaju veći izbor, pa mogu zadržati niske plaće. Njih ne zanima što se ti stranci nisu uklopili u zajednicu. Istovremeno, ti stranci su djelomično odgovorni i zašto su cijene nekretnina, pogotovo najmova tako visoke.

Jednom kada imigracijski proces započne, on ima tendenciju da raste sam od sebe. Što je više imigranata, to je više potencijalnih imigranata, njihovih rođaka, susjeda, prijatelja iz matične zemlje. Spremnost na migraciju u inozemstvo smanjuje se samo rastom BDP-a s jedne strane, a s druge strane jačanjem demokratskih procesa i ljudskih prava. Nažalost više od pola stanovništva naše planete živi u siromaštvu ili i u diktaturi odnosno ratom pogođenim područjima, tako da se ne trebamo čuditi od kuda svi ti migranti. Imigracija nekvalificiranih ljudi ne diže ekonomiju prema gore, posebno u smislu produktivnosti po glavi stanovnika. Kada možete nabaviti jeftine “lopate”, nemate tolike potrebe za inovacijama i investiranje u tehnologiju.

Možemo mi lako zaustaviti dolazak stranaca trbuhom za kruhom u Hrvatsku, ali to neće riješiti probleme u kojima se naše gospodarstvo nalazi i koje prije svega karakterizira niska produktivnost. U konačnici, koliko je Hrvatska u odnosu na druge istočnoeuropske zemlje privukla izravnih stranih greenfield investicija u proizvodni sektor? Da bi se promijenilo stanje u gospodarstvu na bolje, potrebno je promijeniti stotine zakona, uredbi i pravilnika, ali to pravomoćno osuđena zločinačka organizacija ne želi učiniti jer bi izgubila poluge kojima drži zemlju u ropstvu.