O klimatskim promjenama na drugačiji način – Viktorov poučak br. 433

Istina je izdaja u carstvu laži – George Orwell

Studentska sekcija Hrvatskog društva kemijskih inženjera izdaje hvalevrijedno glasilo Reaktor ideja. Zamolili su me, da napišem nešto oko klimatskih promjena. Pitao sam se, kako prikazati ozbiljnost problema i poslati „n-ti“  apel neodgovornim političarima. Možda u obliku slikovnice?

Davno smo upozoreni da našim djelovanjem možemo utjecati na klimu

Pretvori li se 100 milijuna godina Zemlje u jednu godinu ljudskog života, tada bi Zemlja imala 46 (naših) godina. Na toj vremenskoj skali su prije 8 mjeseci izumrli dinosauri, prije sedam dana se pojavio čovjek, a prije 3 sekunde je, industrijskom revolucijom, značajnije počeo naš utjecaj na okoliš.

Možda nismo svi prije 3 sekunde znali da bi naš utjecaj na okoliš mogao biti ovakav kakvom svjedočimo danas, ali prije 2 sekunde je bilo onih koji su sve to znali. Znao je to, prije 150 godina, Friedrich Engels, kako će nam se priroda osvetiti za svaku našu „pobjedu nad njom“.

»Ne laskajmo sebi odviše zbog naših ljudskih pobjeda nad prirodom. Za svaku takvu pobjedu ona nam se osvećuje. Istina, svaka od njih ima u prvom redu one posljedice na koje smo mi računali, ali u drugom i trećem redu ona ima posve druge, nepredviđene posljedice, koje često poništavaju one prve. Ljudi, koji su u Mezopotamiji, Grčkoj, Maloj Aziji i drugdje iskrčili šume da bi dobili zemlju, nisu ni sanjali da su time položili temelje sadašnjoj pustoši tih zemalja, lišivši ih zajedno sa šumama i centara za skupljanje i zadržavanje vode. Kada su alpski Talijani na južnim padinama planina iskrčili jalove šume, tako brižljivo čuvane na sjevernim padinama, nisu ni slutili da su time podsjekli korijen planinskog stočarstva na svom području; još manje su slutili da su time svoje planinske izvore presušili najveći dio godine, da bi ti izvori za vrijeme kiša mogli izlijevati na ravnicu još bjesnije bujice. Ljudi koji su rasprostranili krumpir po Europi, nisu znali da s brašnastim gomoljikama ujedno rasprostranjuju i skrofulozu. I tako nas činjenice na svakom koraku podsjećaju na to da mi uopće ne vladamo prirodom kao što osvajač vlada tuđim narodom, kao netko tko stoji izvan prirode, nego da svojim mesom, krvlju i mozgom njoj pripadamo i usred nje stojimo, i da se sva naša vlast nad njom sastoji u tome što pred svim ostalim stvorovima imamo tu prednost da imamo sposobnost spoznavati i pravilno primjenjivati njene zakone«.

(Friedrich Engels, Dijalektika prirode, Kultura, Zagreb, 1950, str. 138 – 139).

Znao je to prije 112 godina nepoznati novinar, upozorivši da svijet troši 2 milijarde tona ugljena, pri čemu nastane 7 milijardi tona CO₂ što će utjecati na porast temperature na zemlji.

Trošimo sve više fosilnih goriva pa logično rastu i neželjene emisije

Iz godine u godinu trošimo sve više energenata fosilnog porijekla. Danas trošimo blizu 9 milijardi tona ugljena, četiri puta više nego u vrijeme kada je na posljedice njegove potrošnje upozoravao nepoznati novinar, a k tome treba dodati i naftu i plin, pa danas tako na svjetskoj razini zadovoljavamo dobrih 80 % potreba za energijom. I logično je da koncentracija „eq.CO₂“ neumoljivo raste.

Imaju li dosadašnje političke poruke smisla?

Upozorenje, da se nešto događa s okolišem i klimom, došlo je i do političara, pa je 1972. godine, u Stockholmu, održana povijesna konferencija Ujedinjenih naroda posvećena okolišu. Tada smo trošili manje obnovljivih resursa od onoga što nam je bilo na raspolaganju.

Slijedile su druge „povijesne“ konferencije: Rio (1992.), Bon (1995), Kyoto (1997.), Johannesburg (2012.), Pariza (2015.),  …. Baku (2024)….  Rezultati „glamuroznih povijesno licemjernih“ konferencija je realna stvarnost. Iz godine u godinu trošimo sve više resursa nego što nam ih je na raspolaganju. Ako tako nastavimo, negdje 2070. godine sve raspoloživo za tu godinu potrošit ćemo već na prvi dan te godine. Sada Europljani potrošimo raspoloživi obnovljivi dio resursa već u travnju, a na razini svijeta negdje do početka kolovoza. Ostatak godine bogati troše od siromašnih i na račun naše i njihova djece, unuka i praunuka. Neke države potroše i višestruko više, pa i nekoliko godina unaprijed od onoga što bi im stajalo na raspolaganju.

Bogati još od industrijske revolucije troše resurse siromašnih. Bogati su postali bogati (i) jer su »ušli u posjed« kapaciteta atmosfere siromašnih. Krčenje šuma se vidi golim okom, a ono malo perfidnije se pokazuje kroz posljedice klimatskih promjena. Kroz suše, požare, poplave…. Dosadašnjem povećanju koncentracija „eq.CO₂“najviše su doprinijele emisije iz SAD-a s 28 %, pa Kine s 9 %, Rusije (8%), Njemačke (6,9%) …

Od EU država Finska u odnosu na potrošnju obnovljivih izvora troši 114 % manje, Švedska 50 %, a Norveška 22 % manje. Laički, oni imaju toliko više okoliša na raspolaganju u odnosu na ono koliko im je potrebno. Rekorder po potrošnji zajedničkog okoliša u Europi je Luksemburg koji troši 8 puta više nego mu stoji na raspolaganju – čak 829 %, a Njemačka troši 186 % više. U okruženju najviše troši Slovenija sa 105 %, pa Bosna i Hercegovina 93 %, Srbija 75 % , Hrvatska 21 %, a Crna Gora samo 19 % onoga što joj/nama  stoji na raspolaganju. I da se ne radi o „sarmi“ – i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori bi se mogli hvaliti, da je ovo rezultat osmišljenije politike, a ne jer nas je sve manje, i jer smo gotovo ostali bez industrije.

Drugačiji pogleda na emisije

Zadnjih godina najviše emisija CO₂ dolazi iz Kine (28,6 %), a slijedi SAD (16 %). Prosječna svjetska emisija po stanovniku  »eq.CO₂« je ispod 5 tona godišnje. Stanovnik SAD-a proizvodi tri puta više »CO₂« od prosjeka – oko 18 tona, Kine dvostruko manje od stanovnika SAD-a – oko 8, a Indije samo 2 tone. Ovi podaci su korektni prikazujući trendove, pri čemu se apsolutne vrijednosti, ovisno o izvoru, mogu razlikovati.

Ovakav način prikazivanja nije stručno korektan. Naime, neke države emitiraju više »eq.CO₂« jer oni, za druge proizvode određenu robu. Prvi puta sam našao podatak za emisije »eq.CO₂« umanjen ili uvećan za onaj dio emisija koje nastaju kod proizvodnje za druge ili za onaj dio emisija koje su rezultat robe proizvedene od drugih. Kinu se optužuje da je »kriva« za najveći udio ukupnih svjetskih emisija »CO₂« i to od 28,6 %. No veliki dio emisija nastane za robe koje izvoze, pa kada se te robe ne bi proizvele u Kini proizvele bi se kod onih koji uvoze te robe.

Po toj računici je kineski udio u svjetskim emisijama manji za 10%. Udio SAD-a od 14,3 % treba biti zbog velikog uvoza povećan za 7 %, udio Japana u ukupnim emisijama od sadašnjih 3 % trebao bi biti uvećan za čak 16,5 %, a udio Njemačke od 1,9 % uvećan za također velikih 15,9 %. Uz Kinu, od velikih, realno smanjenje imaju Indija (8,2 %), Rusija (14,7 %) i Iran (1,1 %).

Što se zaključilo na zadnjem veliko političkom skupu za klimu?

U Bakuu (Azerbejdžan) završena je dvadeset deveta konferencija stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC – COP29). Nakon mukotrpne borbe dogovorili da će se do 2035. povećati godišnji fond za pomoć siromašnima u borbi protiv posljedica klimatskih promjena, s 100 na 300 milijardi dolara. Pitanje je kako uopće, i  da li funkcionira fond od 100 milijardi, koji je kao uspostavljen 2022. godine, 13 godina nakon obećanja da će se ustanoviti. I fond od 300 milijardi dolara je dogovor na razini svih dosadašnjih glamuroznih političkih obećanja. U stilu, kako su se ugovorne strane dogovorile, kako će se dogovoriti, da će nakon što se dogovore, a sigurno će se dogovoriti, odmah po dogovoru poduzeti sve u sprečavanju klimatskih promjena i urgentno, odmah nakon što se dogovore, formirati još jači fond za pomoć u borbi protiv klimatskih promjena.

Inače je i tih 300 obećanih milijardi siromašnima, da lakše podnesu ono što su im učinili, i što im čine bogati, kikiriki. Vojni budžet NATO-a je u odnosu na prije par godina udvostručen i iznosi 2003 milijarde eura. Taj iznos je negdje oko 2 % GDP budžeta 32 članica NATO-a. Ali to nije sve. 32 države se dogovaraju da će za naoružanje početi izdvajati 3 % GDP. To će siguran sam uspjeti preko noći. Neće čekati neku 2035. godinu. Rusija ima godišnjim vojni budžet od 127 milijardi eura, a Kina oko 232 milijarde dolara. 

Ispada da smo mi bogati, za uništavanje i Zemlje i nas spremni izdvajati, samo onako deset puta više nego za sprječavanje kataklizme, koja bi mogla biti gora od najgoreg rata.

Ima li zelena politika EU, po kojoj se tisuće milijardi nečega, ulažu u mjere smanjenja emisija plinova koji izazivaju klimatske promjene na razini poboljšanja nečega iza decimalnog zareza smisla? Jer da u EU više nitko ne živi i da se više ništa ne radi, doprinos smanjenju emisija u odnosu na globalnu razinu bi bio manji od 6 %.

Dostupnost električne energije u Africi

Da se desetina novca uloženog u EU uloži u Afriku i siromašne, svjetske bi se emisije možda i prepolovile.  

Razvijeni nemaju interes pomoći u razvoju siromašnih. Razvijeni se, kao udružena nehumana koalicija, bore da se zaustave razvoj siromašnih, kako i oni ne bi tražili isti standarda kao bogati. Jer kada Indija po stanovniku emitira 2 tone CO₂, a bogati deset puta toliko, to pojednostavljeno znači da Indijci žive deset puta lošije. Ima li izlaza, kada siromašni ne pristaju ostati siromašni, a bogati neće pristaju da postanu još bogatiji. Kakva sudbina očekuje Zemlju, kada naš hladnjak troši godišnje više električne energije nego prosječni stanovnik Afrike i kada  i u Africi svi zažele imati električnu energiju?

Imamo li šansu?

Imamo li šansu? Ocijenite sami. Ako se od 1980. do 2019. broj putnika u avionima povećao 7 puta, ako se broj kontejnera koji prevoze robu širom svijeta od 2000-te do danas povećao za 3 puta, ako se u zadnjih 50 – 60 godina potrošnja mesa povećala za 6 puta, a jedna krava, iz probavnog trakta, proizvodi godišnje emisije stakleničkih plinova jednake manjem autu koji pređe 18.000 km…. Ako sve države žele ekonomski stalno rasti, ako su nesretne ako godišnji rast nije par postotaka, kako onda da trošimo manje zajedničkih zemljinih resursa?

Nažalost, Zemlja nije onaj popularni Papinov lonac, kojim se osigurava da tlak u loncu ne preraste iznad neke vrijednosti, a da se vatra (grijanje) ne mora smanjivati. Ventil, izumitelja Denisa Papina, se otvara kada se postigne željeni pritisak i ispušta višak tekućine (preko pare). Zemlja je zatvoreni lonac s nepropusnim poklopcem. Na Zemlji se ne može otvoriti neki ventil i ispustiti višak „CO2“ u svemir.

Pritisak na Zemlji se može smanjiti samo ako se smanji vatra. Ako se smanje emisije. Emisije se mogu smanjiti ako se odustane od stalnog gospodarskog rasta temeljnog na neodrživom razvoju i uz prelazak na obnovljive izvore, koje godišnje imamo na raspolaganju. Kako je Zemlja jedinstven prostor, vatru moraju smanjiti svi. Može li se?

Očito idemo u krivom smjeru. Na nizbrdici smo. Postoje ozbiljna upozorenje da nam je za sprječavanje prosječnog porasta temperature na 1,5⁰ C vrijeme isteklo.

Kako god trenutno iluzorno zvuči, kolektivno neodgovorni put u ambis, natjerat će nas na pravednost brige i troškova za očuvanje Zemlje. Ako ne nas kao kolektivitet, onda one koji će preživjeti. Oni će znati da ne može nas 10 % bogatih trošiti 90 % svih prirodnih resursa, a 90 % siromašnijih manje od 10 %. Bez pravednosti nema opstanka ni nama bogatima. Možda konačno shvatimo na što su Engels i onaj nepoznati novinar upozoravali….

Kada sam se prije puno godina počeo baviti okolišem, pročitao sam poruku jednog profesora iz Poljske, koji je upozoravajući, kako je koncentracija soli u rijeci Visli bila veće od one u Baltičkom moru, predlagao da se nastavi s zagađivanje. Rekao je, kako ćemo si na taj način onemogućiti opstanak, a kada nas više neće biti, Zemlja će ponovno naći sklad.

Prenijevši 431. poučak na svom blogu prijatelj Aco je slikovito pokazao tužnu stvarnost……