Hrvatska beznačajnost

U svijesti naših građana, ali i njenih političara prisutan je stoljećima osjećaj kako smo mali i beznačajni, pa zato moramo biti što bolji s stranim moćnicima, plivati ​​niz struju, ne isticati se previše niti privlačiti previše pozornosti na sebe na način koji bi u stranim centrima moći bitnim za nas mogao biti percipiran negativno. Međusobno se razlikujemo uglavnom po tome koje centre moći i njihovo mišljenje o nama smatramo relevantnima za nas. Za jedan dio društva te su referentne točke prije svega Bruxelles i Washington, a za drugi Moskva i sve više Peking.

Zemlje koje se percipiraju kao velike sile jednostavno imaju “veliku (tvrdu) moć” pomoću koje mogu nametnuti svoju volju drugim akterima na međunarodnoj sceni. Male i slabe zemlje zbog toga ostaju u ulozi pasivnih etatista međunarodnog sustava. Prije više od 2400 godina, starogrčki povjesničar Tukidid napisao je u svom djelu „Povijest Peloponeskih ratova” (prijevodu Matice Hrvatske iz 1957.): „…, ono pak, što je samo moguće, to moćniji provode, a slabiji u tom popuštaju.” (5. knjiga, odlomak 89.). Engleski prijevod zvuči slično.

Nemoćni često nemaju moć ni nad vlastitom sudbinom, a kamoli moć nametnuti svoju volju drugome. U pravilu, svoje interese mogu ostvariti samo u privremenim ili trajnijim savezima s drugim državama, ako su uvjereni da su to zajednički interesi, ili u najboljem slučaju protiv usporedivo jakih suparnika. Veći dio povijesti, Hrvati kao mali i realno politički mlad narod, nisu imali potpunu kontrolu niti nad teritorijem koji su stoljećima uglavnom naseljavali. Stoga je gore navedena samopercepcija logična posljedica našeg povijesnog iskustva i objektivnih geografskih ograničenja.

Iako Hrvatska nikada neće biti velika sila, odgovarajućom politikom može povećati svoju težinu na međunarodnoj sceni. S time može rasti i naša sposobnost da kontroliramo vlastiti prostor, njegovo neposredno susjedstvo i svrhovitije oblikujemo svoje buduće sudbine u okruženju suprotstavljenih interesa velikih igrača.

Vjerojatno najfleksibilnija dimenzija jedne zemlje, koja se ujedno najfundamentalnije odražava na vanjskopolitičku težinu države u svijetu, jest njezina ekonomska uspješnost. U slučaju težnje za snažnijim gospodarstvom, to nije cilj koji bi nužno bio u sukobu s prioritetima socijalne, ekološke ili sigurnosne politike. Naprotiv, to je sredstvo za njihovo postizanje. Bogatstvo generirano gospodarskim rastom može se koristiti za kupnju društvenih dobitaka, ali i ekoloških ili sigurnosnih dobara.

Država može biti mala, ali kada je bogata, može kompenzirati manji teritorij i manji broj stanovnika tako što može kupiti najmodernije sustave naoružanja i tako osigurati svoju sigurnost izvana. Na primjer, Singapur koja je 80 puta manji od Hrvatske i ima populaciju samo upola veću od naše, zahvaljujući svojem BDP-u koji je 6 puta veći od našeg, može si dozvoliti kupnju modernih oružanih sustava u značajnim količinama.

Hrvatska vlada se hvali kako je od Francuske kupila 12 rabljenih višenamjenskih borbenih zrakoplova 4. generacije Rafal. Singapur trenutačno ima 59 zrakoplova F-16 Block 52 i 40 F-15 SG, te je naručio još 20 zrakoplova F-35 koji pripadaju 5. generaciji. Uz to posjeduje 4 zrakoplova za rano upozoravanje, 11 letećih tankera, 9 transportnih zrakoplova, 31 trenažnih zrakoplova, 19 napadačkih helikoptera Apache itd. itd. O svemu tome naši piloti niti ne sanjaju. Na tom relativno malom otoku singapurska vojska ima pet vojnih aerodroma. Ne treba zaboraviti da k tome ima kopnenu vojsku sa 170 tenkova Leopard 2 i više od 3000 raznih drugih oklopnih vozila. Zahvaljujući tome na ljestvici jačine konvencionalnih vojnih snaga Global Firepower, Singapur ima 30. najjaču vojsku na svijetu, dok Hrvatska ima 67. najjaču vojsku na svijetu. Zahvaljujući svojoj ekonomskoj moći, koja se pretače i u vojnu moć, Singapur je moćniji od mnogih država s većim teritorijem i više stanovnika.

Kada gledamo detaljnije ljestvicu Global Firepower koja rangira vojnu moć država prema stanju njihovih konvencionalnih oružanih snaga, države možemo svrstati u neke kategorije koje dobro opisuju kakve su one u biti.

Prvu kategoriju čine velike, bogate i vojno jake zemlje. Tu se nalaze SAD (1. mjesto), Ujedinjeno Kraljevstvo (6. mjesto), Japan (7. mjesto), Italija (10. mjesto), Francuska (11. mjesto), Australija (16. mjesto), Njemačka (19 mjesto), Saudijska Arabija (23. mjesto)

Drugu kategoriju čine male, bogate i vojno jake zemlje. Njih predvodi Južna Koreja (5. mjesto), Izrael (17. mjesto), Taiwan (24. mjesto), Singapur (30. mjesto)

Treću kategoriju čine velike i vojno jake zemlje, ali čiju moć ne prati ekonomski standard njenih građana. To su Rusija (2. mjesto), Kina (3. mjesto), Indija (4. mjesto), Turska (8. mjesto), Pakistan (9. mjesto), Brazil (12. mjesto), Indonezija (13. mjesto), Iran (14. mjesto), Egipat (15. mjesto)

Četvrtu kategorije čine velike, bogate i vojno slabe zemlje kao što je Kanada na 27. mjestu, petu čine male, bogate i vojno slabe poput Belgije na 70. mjestu, a šestu čine male, siromašne i vojno slabe gdje je vojska s vremena na vrijeme samo u stanju izvesti vojni udar protiv vlade ili ugnjetavati lokalno stanovništvo.

Hrvatska definitivno spada u male zemlje, ali daljnje dvije kategorije određuje ona sama. Hoće li biti bogata ili siromašna, te hoće li ulagati malo ili puno u vlastitu obranu. Irska, Belgija, Austrija imaju slabiju vojsku od Hrvatske, premda si ju mogu priuštiti.

Irska ima ekscentričan položaj u Europi, i svaki potencijalni agresor osim Ujedinjenog Kraljevstva je daleko, dok Belgija, članica NATO-a, leži duboko u teritoriju saveza i biti će branjena jer je sjedište NATO i EU. Austrija smatra da je njena vojna neutralnost najbolja obrana od napadača i vodi se za švicarskim primjerom.

U povijesti možemo naći mnogo primjera zemalja koje su se naoružavale iznad svojih ekonomskih mogućnosti i za to na kraju platile visoku cijenu. Iz nedavne prošlosti, možda najočitiji slučaj je Sovjetski Savez, čije centralno planirano gospodarstvo 1980-ih više nije moglo držati korak u utrci u naoružanju sa Sjedinjenim Državama. Slično se dogodilo i drugim zemljama od kojih su neke izgubile ratove jer njihovo gospodarstvo nije moglo parirati drugim silama.

Japan je dobar primjer toga. Gospodarska baza Zemlje izlazećeg sunca jednostavno nije bila dovoljna za vođenje rata protiv Amerike i drugih saveznika. Pritom se čini da su Japanci nekoliko desetljeća ranije bolje razumjeli odnos ekonomske i vojne moći. Kada je američki komodor Matthew Perry 1854. prisilio Japan da se otvori svijetu nakon više od više stoljeća izolacije, ta se azijska zemlja iznenada našla u svijetu kojim dominiraju europske kolonijalne sile. Japan je bio bolno svjestan svoje zaostalosti i posljedične ranjivosti na moguću stranu agresiju. Nisu zaboravili bombardiranje Kagoshime (1863.) od strane Britanaca i Shimonoseki kampanju (1864.) od strane Amerikanaca, Britanaca, Francuza i Nizozemaca.

Nakon kratkog građanskog rata i obnove carske vlasti nastupilo je razdoblje tzv. Meiji reforme (1868. – 1912.). Bila je to jedna od najznačajnijih faza u japanskoj povijesti. Dotadašnje feudalno društvo u toj se epohi moderniziralo prema zapadnom modelu. Zemlja je izgradila industriju, željezničku mrežu, sveučilišta, kao i vojsku i mornaricu. Cilj je bio parirati zapadnim silama.

Reforme Meiji ere urodile su plodom. Nakon pobjeda u kinesko-japanskom ratu (1894.-1895.), osvajanja otoka Taiwana (1895.), a zatim u rusko-japanskom (1904.-1905.), osvajanja Koreje, nije bilo sumnje da je Zemlja izlazećeg sunca sila ravna europskim silama. Općenacionalne težnje tog vremena personificirao je slogan “Fukoku kyohei”. Riječ je o sloganu čiji korijeni sežu u drevnu filozofiju. Slogan možemo prevesti na dva načina. “Bogata zemlja, jaka vojska” ili “Učinimo zemlju bogatom, a vojsku jakom”.

Ideja da se ekonomska moć može transformirati u vojnu, a da pri tome životni standard njezinih građana ne trpi suviše, može se postići samo zahvaljujući snažnoj gospodarskoj osnovi, minimalnoj sivoj ekonomiji i niskoj stopi korupcije. “Fukoku kjóhei” tako je i izazov za današnju Hrvatsku.

Dok Hrvatska ne izgradi jaku ekonomiju koja može financirati vojsku, Hrvatska jedino može koristiti „meku“ moć. U politici, (pri tome posebno u međunarodnoj politici ), meka moć je sposobnost kooptiranja, a ne prisile koju karakterizira tvrda moć. Meka moć koristi se kulturom, političkim vrijednostima i vanjskom politikom za širenje utjecaja. Mogu je koristiti ne samo države, već i svi akteri međunarodne politike, poput nevladinih organizacija ili međunarodnih institucija.

Meka moć neke zemlje počiva na tri resursa: njezinoj kulturi (koliko je zemlja privlačna drugima), njenim političkim vrijednostima (koliko živi u skladu sa svojim politikama i vrijednostima), i njezinoj vanjskoj politici (kakav ima moralni autoritet). Osim toga, promicanje vanjskopolitičkog pitanja – bilo da se radi o borbi protiv klimatskih promjena ili obuzdavanju trgovine drogom s sličnim partnerima često je daleko jeftinije od pritiska na druge putem prisilnih sredstava. Kada vam se dive i poštuju vas, kao što su nekad poštovali Tita i Jugoslaviju, brojna vrata su se lakše otvarala.

Soft power politika Jugoslavije bila je zanimljiv i složen fenomen koji je ostavio dubok trag na međunarodnoj sceni, posebno u kontekstu Hladnog rata kada su se dvije supersile borile za utjecaj širom svijeta. Iako je Jugoslavija bila socijalistička zemlja, ona je uspješno kultivirala imidž nesvrstane zemlje, što joj je omogućilo da održava dobre odnose s različitim blokovima i igra ulogu posrednika u međunarodnim sporovima. Zahvaljujući svojoj nesvrstanoj poziciji, Jugoslavija je uspjela da privuče ekonomsku pomoć i investicije kako iz zapadnih, tako i iz istočnih zemalja, a njene tvrtke realizirale su širom svijeta brojne kapitalne projekte. Soft power politika je omogućila Jugoslaviji da očuva svoju nezavisnost i autonomiju u odnosu na velike sile, ali nije mogla mogla riješiti sve probleme s kojima se zemlja suočavala po ekonomskom i međunacionalnom pitanju i nije uspjela spriječiti raspad zemlje.

Nažalost hrvatski političari su toliko ograničeni kad misle da će u slučaju sukoba Rusije s NATO savezom imati veliku ulogu to što nismo poslali dva časnika u Wiesbaden, i da će zbog toga na Zagreb pasti samo 1.000 bombi i raketa, a ne recimo 2.000. Kada završi ovaj rusko-ukrajinski rat sigurno će nam pobjednik dati prema našim zaslugama dio kolača u obnovi infrastrukture ili neke druge povlastice. Prije će meteor uništiti civilizaciju nego što će Grlić-Radman ili Dubravka Šuica biti angažirani kao mirovni posrednici.