Hoće li maslac uskoro postati luksuzna roba? Vraćamo li se korištenju margarina?

Od proljeća 2023. godine, u cijeloj Europi su osjetno porasle cijene maslaca. U trgovinama je redovna cijena bloka od 250 grama preko 3 eura, a sretni smo kada ga trenutačno nađemo na akciji za 2,29. Tokom ljeta u trgovinama Studenac na moru se prodavao za više od 5 eura čime je prestigao cijenu kvalitetnog mesa, šunke, trajnih salama. S obzirom da se mlijeku nisu digle cijene u toj mjeri, potrošači se opravdano pitaju kako i zašto je do toga došlo. Hoćemo li na šnite kruha ponovo mazati „margarin“ sa pekmezom? Poljska vlada je iz robnih rezervi pustila u prodaju 1.000 tona kako bi usporila rast cijena. Njemački časopis Spiegel je početkom studenog analizirao pozadinu poskupljenja i naveo da su se njemački trgovački lanci uspjeli zadovoljiti s maržom od samo 6 centi na pakiranju od 250 grama maslaca kako bi zadržali cijenu od 2,39 eura i tako podržali zaštitili potrošače.

Da ne mislimo da je to pojava samo u EU, i Rusija pati od nedostatka maslaca i rasta cijena zbog čega su pojedine trgovine morale uvesti zaštitu od krađe pakiranjem u posebne kutije. Najveći izvoznik u Rusiju je Bjelorusija (110.000 tona), a uvozi ga još iz Južne Amerike i Turske.

Potrošnja maslaca varira ovisi o navikama stanovništva. U Hrvatskoj je potrošnja u prosjeku 2 kg po glavi stanovnika godišnje, od čega polovica dolazi iz uvoza, dok je u EU nešto iznad 4 kg.

Zašto je poskupio maslac?

Razloga zašto je poskupio je više. Kao prvo moramo uzeti klimatske promjene. Na temperaturama iznad 25 stupnjeva Celzijusa, krave daju manje mlijeka. Rjeđe je i sadrži manje masti (vrućine također loše utječu i na rast krumpira, ječma i drugih kultura).

Kao drugo, došlo je postepeno do promjena potrošačkih navika. Sve se više konzumiraju punomasniji proizvodi od onih light. Ljudi se vraćaju punom okusu, koju nosi mliječna mast. Ovaj trend je posebno vidljiv u zapadnoj Europi. U Hrvatskoj tome sigurno nije pomogla odluka vlade koja je ograničila cijenu mlijeka sa mliječnom masnoćom od 2,8 % umjesto one sa 1,5 ili 0,5 %.

Kao treće je cjeloeuropski pad broja farmi mliječnih krava kao i samog broja stoke. Od 2000. godine do kraja 2023., broj mliječnih krava u Njemačkoj je pao s 4,57 na 3,67 milijuna. Samo prošle godine prema podacima Saveznog informacijskog centra za poljoprivredu je smanjen za otprilike 100.000 grla. Svake godine Njemačka u prosjeku gubi četiri posto farmi mliječnih krava jer im to više nije isplativo. Sve je manje i mljekara. U proteklih 75 godina broj mljekara pao je s 3401 na samo 161.

Slično je i u Slovačkoj. Tamo je broj muznih krava pao sa broja 565.000 1989. godine na 105.000 u 2023. U 2004. godini u Slovačkoj je bilo 755 farmi za proizvodnju mlijeka, a sada ih je ostalo samo 323. Od dvije milijarde litara mlijeka koliko je zemlja proizvela 1989. godine, proizvodnja je pala na 850 milijuna litara koliko se očekuje 2024. godine. Čak i uz povećanje intenziteta proizvodnje mlijeka po kravi, pad proizvodnje se ne može nadoknaditi. Pri tome nije pao broj stanovništva i potrošača.

Hrvatska je 2011. godine proizvodila 626 milijuna litara kravljeg mlijeka, a u 2023. 376 milijuna. Istovremeno je uvoz mlijeka porastao sa 32 milijuna litara na 175. Ovo je europski trend. Između 2021. i 2024. u Europi se smanjio broj krava za 2,5 milijuna i ugasilo oko 50.000 farmi, uglavnom manjih.

Kada analiziramo razloge takvim pojavama po istočnoj Europi, ne trebamo idealizirati socijalističko doba i tadašnju poljoprivredu. Prosječna godišnja mliječnost po kravi tada je bila na razini od 3500 litara, a danas okosnicu proizvodnje čine farme na kojima se pomuze više od 10.000 litara mlijeka po kravi.

Pad broja farmi i muznih krava je činjenica, no koji su razlozi te pojave?

Najlakše bi bilo reći da se selo promijenilo i bila bi to istina, ali ima tu više razloga.

Prvi i glavni razlog uz demografski pad je nestanak volje kod ljudi da svoju profesionalnu karijeru spoje sa životom na farmi ili u prehrambenoj industriji. Nije to samo hrvatska pojava, nego i europska. Rad u poljoprivredi ne privlači više mlade. Farma zahtjeva svakodnevnu brigu za životinje. Kada je to obiteljska, netko od obitelji uvijek mora biti u blizini.
Kod velikih farmi, radni procesi se drugačije organiziraju kao u tvornici sa više smjena. Sve se više koristi automatizacija i robotizacija. Nažalost, robotizaciju i automatizaciju si ne mogu dozvoliti svi, već samo najveći.

Europljani su predvodnici u stočarskom sektoru, s robotima koji muzu krave, hrane životinje i čiste podove štala. Velike mliječne farme već desetljećima imaju rotacijska mjesta za mužnju krava, ali još uvijek zahtijevaju tim radnika za čuvanje krava, čišćenje vimena, pričvršćivanje strojeva i obavljanje drugih poslova. Američki i japanski robotski inovatori usredotočili su se na uređaje za sadnju, praćenje, obradu, plijevljenje i žetvu usjeva na polju i u voćnjacima. Problem je cijena i isplativost koju si mali farmeri ne mogu dozvoliti.

Drugi razlog je loš odnosa političkih elita prema selu, ali u principu prema svim oblicima primarne proizvodnje. Iako je teško dati jednoznačan odgovor na pitanje zašto se politika maćehinski odnosi prema primarnoj proizvodnji u što spada i stočarstvo, mogu se izdvojiti neki opći razlozi:

• Nedovoljna zastupljenost i utjecaj poljoprivrednika u političkim procesima
• Nedostatak dugoročnih strategija – politike u poljoprivredi se često mijenjaju s promjenom vlasti, što otežava dugoročno planiranje i ulaganja u ovaj sektor
• Nedostatak stabilnog i predvidljivog okvira što dovodi do nesigurnosti među poljoprivrednicima i otežava razvoj održive proizvodnje
• Otvaranjem tržišta stranim proizvodima su proizvođači koji posluju u državama koje nemaju dobar odnos prema poljoprivredi prestali biti konkurentni i sposobni natjecati se s jeftinijim uvozom
• Prevelika birokracija, složeni propisi i administrativni postupci koji značajno opterećuju poljoprivrednike i povećavaju troškove proizvodnje
• Nedovoljno ulaganja u poljoprivrednu infrastrukturu. Više se na primjer ulaže novca u knjižnicu grada Zagreba, nego u mjere zaštite poljoprivrednih površina od suša ili poplava
• Nedostatak zemljišta
• Prioritizacija drugih sektora gospodarstva (IT ili turizam na primjer u Hrvatskoj) pri čemu se poljoprivreda percipira kao zastarjeli sektor koji ne može pratiti tempo modernog gospodarstva

Osim toga treba uzeti u obzir NIMBY (not in my backyard). Premda svi želimo svježe mliječne i mesne proizvode, ljudi koji sada žive na selu ne žele u da se u blizini njihovih domova nalaze ikakve farme, jer one ne mirišu dobro. To nije pojava koja se javlja u svezi farmi. Građani ne žele u blizini svojih domova nikakve pogone za zbrinjavanje otpada, industrijske hale, socijalne stanove, vjetroelektrane, niti druge različite objekte jer se boje često neopravdano da će im to smanjiti kvalitetu života. Širenje stambenih zona uzrokovalo je ponegdje sukob između farmera i novih stanovnika koji su došli na selo u potrazi za oazom netaknute prirode. Došli smo do toga da ćemo na poljima i livadama prije ugledati stada srna i jelena nego krava i ovaca. Postepeno postajemo sterilna zemlja koja prestaje uzgajati stoku. U slučaju da dođe do toga, posljedice će biti velike za društvo jer se to znanje neće moći nadoknaditi i biti ćemo još ranjiviji na tržišne poremećaje.

U budućnosti teško da ćemo doživjeti značajniji pad cijena jer nije za očekivati da će se politike i odnos prema poljoprivredi, a naročito stočarstvu promijeniti uz ovakve političare i NGO indoktrinirane zelenim politikama i kojima su prioriteti emisije CO2 i zaštita okoliša (zbog čega su europski poljoprivrednici izašli već na ceste). Neadekvatno školstvo koje nije prilagođeno potrebama rada kao i inzistiranje na nepotrebnom visokoškolskom obrazovanju na brojnim radnim mjestima isto snose dio krivice. Ne treba zaboraviti niti krivu usmjerenost potpora i fondova koje umjesto da pomažu stvaranju novih vrijednosti, koriste se za neproduktivne djelatnosti. Zbog takvih političara i NGO već skupo plaćamo električnu energiju, a sve više ćemo i hranu. Možemo se samo nadati da neće i margarin još poskupjeti, ali sigurno će porasti njegova potrošnja među našim umirovljenicima.

Ako želimo jeftinu hranu, morati ćemo prije svega poduprijeti postojeće velike farmere i istovremeno potaknuti spajanje malih kako bi nastale velike i konkurentne kroz neki oblik dioničarstva. Potrebno je drastično poboljšati poslovne i organizacijske procese i prestati se oslanjati na Obiteljsko poljoprivredna gospodarstva kao nositelje proizvodnje.