18. travnja 2024.

Danas je u Zagrebu održana konferencija Krimske platforme koja ima za cilj povećati međunarodni pritisak na Rusku Federaciju, međusobno koordinirati djelovanje na suprotstavljanju posljedicama privremene okupacije Krima, spriječiti daljnja kršenja ljudskih prava i zaštiti žrtve okupacije, te vratiti Krim pod ukrajinski suverenitet.

Premda određeni likovi (drugačije ih ne mogu nazvati) govore da je Krim oduvijek bio Ruski, očito nisu nikada proučavali detaljno njegovu povijest. Krim je došao pod rusku carsku vlast tek 1783. godine kada ga je vojnom silom otela Turcima. Poslije oktobarske revolucije Krim je postao autonomna oblast, no kako su Krimski Tatari bili suradnici nacista, Staljin je odlučio 1945. ukinuti je i pripojiti Ruskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici.

1951. godine pokrenut je najveći infrastrukturni projekt u poslijeratnom SSSR-u. Izgradnja hidroelektrane Kakhovka na rijeci Dnjepar (koju sada žele Rusi srušiti ako će trebati zaustaviti ukrajinsku vojsku), te Južnog-ukrajinskog i Sjevernog-krimskog kanala koji bi omogućio navodnjavanje zemljišta u južnim dijelovima Ukrajine i sjevernim regijama Krima. Samo duljina Sjevernog-krimskog kanala je iznosila preko 400 kilometara, a ukupna duljina svih kanala više od 5.000 km.

HE Kakhovka – Foto: UWC

Ubrzo nakon početka projekta svima je bilo jasno da će upravljanje ovim ogromnim građevinskim projektom koji se prostire na području dviju Republika biti lakše ako se ono odvija iz jednog središta. Kako je većina opsega projekta bila na teritoriju Ukrajine odlučeno je da joj se Krim pripoji.

Tada prvom tajnik Nikiti Hrušćovu nije niti bilo važno kome će Krim formalno pripadati, jer je u tom trenutku Sovjetski Savez neraskidiv i postojati će zauvijek. Kako bi se nekako objasnio javnosti to pripajanje, odabran je odgovarajući datum – 300-ta obljetnica Perejaslavskog sporazuma (1654.) kao simbola ruskog i ukrajinskog jedinstva. 19. veljače 1954. predsjedništvo Vrhovnog Sovjeta SSSR-a izdalo je Uredbu “O prijenosu krimske regije iz RSFSR-a u UKSSR” s obrazloženjem “S obzirom na zajednička gospodarstva, susjedna područja i bliske gospodarske i kulturne veze između Krimske regije i ukrajinskog SSSR-a, Predsjedništvo Vrhovnog Sovjeta RSFSR ovime pripaja …”. Prva faza kanala bila je puštena u rad 17. listopada 1963,  a izgradnja je završena 1975. godine.

Raspad SSSR-a

Kada je došlo do raspada SSSR-a, na Krimu se pojavio separatistički pokret koji je početkom 1991. održao referendum kojim su zastupnici krimske oblasti željeli ponovo obnoviti Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku koja je trebala biti dio novog Saveza Sovjetskih Suverenih Republika. No poslije neuspjelog pokušaja vojnog udara u Moskvi u kolovozu 1991. i propasti cijele te ideje Mihaila Gorbačova, u rujnu 1991. Krim je postao dio novonastale samostalne Ukrajine. Vođa separatista i kasniji predsjednik krimskog parlamenta Jurij Meškov se time nikako nije dao zaustaviti i za cilj je imao izgradnju bliskih političkih veza s Moskvom i reinkorporaciju regije u Rusiju. Pri tome u svojim kasnijim razgovorima za medije nikada nije tvrdio da su ih Ukrajinci za vrijeme SSSR-a ugnjetavali, već su jednostavno smatrali da svi Rusi trebaju živjeti u jednoj državi, Rusiji.

1992. godine separatisti su unatoč protivljenju centralne ukrajinske vlasti proglasili ustav Republike Krim i pokušali steći nezavisnost. Kako tada nisu imali značajnu podršku Rusije zbog gospodarske situacije u kojoj se nalazila, poslije velikog natezanja 1996. su izglasali novi kompromisni ustav koji je odobrila u ukrajinska vlast. Tadašnji ukrajinski predsjednik Leonid Kučma uspio je riješiti problem politikom suzdržanosti jer je pažljivo izbjegavao primijeniti silu protiv separatista, a istovremeno nudio krimskim elitama atraktivne ekonomske poticaje u zamjenu za njihovu odanost Kijevu.

Krim i autonomni status

Ukrajinskim ustavom iz 1996., Krim je dobio autonomni status, uključujući vlastiti 100-člani parlament koji nije imao zakonodavnu moć i čije odluke je mogao blokirati vetom ukrajinski predsjednik, te lokalnu vladu čije ovlasti su bile vrlo ograničene i uglavnom su se odnosile na ekonomska, socijalna i administrativna područja.

Sevastopolj nije niti bio dio Autonomne Republike Krima, ali se prema ukrajinskom Ustavu smatra jednom od 27 ukrajinskih regija. Svoj povlašteni položaj zadržao je još iz sovjetskog razdoblja, kada je kao sjedište crnomorske flote bio zatvoren grad. Ruski političari i mediji redovito su potkopavali legitimitet ukrajinskog suvereniteta nad Sevastopoljem tvrdeći da je 1948. grad administrativno odvojen od ostatka Krima i podređen izravno sovjetskoj središnjoj vladi. Međutim, ta promjena nije odobrena u sovjetskom Ustavu i Sevastopolj je ostao pravno dio krimske regije oblasti.

Sevastopol – Foto: Jamestown Fundation

Kada više u tom trenutku između Rusije i Ukrajine više nije bilo otvorenih pitanja, bilateralnim Ugovorom o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu iz 1997. godine Rusija je konačno i službeno priznala ukrajinske granice.

Nakon potpisivanja ugovora o prijateljstvu i tijekom Kučmina predsjedništva (1994.-2004.), Krim je napravio iskorake prema političkoj, gospodarskoj i socijalnoj integraciji u neovisnu Ukrajinu. Taj pozitivan proces zaustavljen je nakon Narančaste revolucije u Ukrajini 2004.-2005., kada je Rusija odlučila povećati svoj utjecaj u regiji.

Moskva je počela masovnije podržavati ili stvarati nove proruske organizacije, političke stranke, medijske kuće i slično. Rusko vođenje ove aktivnije politike bilo je popraćeno rastućom slabošću ukrajinske države, koja je bila paralizirana otvorenim sukobom između tadašnjeg predsjednika Viktora Juščenka i tadašnje premijerke Julije Timošenko.

Krim i ruski planovi

Planovi Rusije bili su vrlo učinkoviti. To je postalo posebno očito 2006. godine, kada je nekoliko tisuća pobunjenih Rusa s Krima blokiralo vojnu vježbu NATO-a i Ukrajine.

Nakon ukrajinskih predsjedničkih izbora 2010., novi predsjednik Viktor Janukovič uspio je uspostaviti kontrolu nad političkom scenom na Krimu. Njegov prvi domaći posjet bio je glavnom gradu regije Simferopolju, što je bio znak da razumije osjetljivu prirodu krimskog pitanja. Poslije predsjedničkih izbora njegova Stranka regija ostvarila je uvjerljivu pobjedu i na lokalnim izborima sredinom 2010. godine, osvojivši 80 posto svih mandata. No, ključni događaj bio je rusko-ukrajinski sporazum iz travnja 2010. koji je omogućio ruskoj crnomorskoj floti da bude stacionirana na Krimu do 2042. u zamjenu za značajno smanjenje cijene koju Ukrajina plaća Rusiji za prirodni plin (prethodni ugovor o najmu flote trebao je isteći 2017.).

Crnomorska flota zauzima vrlo posebno mjesto među raznim ruskim političkim instrumentima za Krim. Flota pomaže subvencioniranjem gradskog proračuna Sevastapolja, te u organizaciji kulturnih i propagandnih događaja u gradu. Koliki je bio ruski utjecaj govori podatak da je 99 % škola bilo na ruskom jeziku i da su brojna ruska sveučilišta imali tamo svoje podružnice i kampuse.

Majdanska revolucija u Ukrajini koja je gurnula Janukoviča s vlasti 24.2.2014. predstavljala je vrlo ozbiljan i neočekivan neuspjeh ruske politike i osobni udarac ugledu Vladimira Putina. Kao odgovor na kolaps Janukovičove vlade, Rusija je odlučila intervenirati na Krimu.

Hoće li Ukrajina povratiti Krim?

Prema istraživanjima javnog mnijenja provedenim sredinom veljače 2014., samo 41 posto stanovnika Krima tada je podržavalo integraciju s Rusijom. Ovisnost Krima o opskrbi vodom, električnom energijom iz ostatka Ukrajine, te turistički prihodi su pomogli ublažiti orijentaciju regije prema Rusiji i poboljšati perspektivu stanovnika Krima u Ukrajini. No ruska propaganda, nacionalizam, manipulacija koji su godinama djelovali su postavili čvrste temelje za vojnu intervenciju 27.2.2014 koju su izvele jedinice ruske crnomorske flote bez oznaka na uniformama. Bez ikakvog otpora su zauzele ključne točke u nekoliko dana jer se nova ukrajinska vlada nadala da će krizu riješiti kao uvijek do tada razgovorom. Nažalost ovaj puta je pogriješila i dopustila Rusima da takoreći bez metka osvoje cijeli poluotok i stvore snažnu bazu za napad na Ukrajinu ove godine.

Putin je na znajući kako bi opravdao pripojenje osim samo težnjom pripadnika ruske manjine u Ukrajini za životom u matičnoj zemlji Rusiji, pokušao se pozvati i na povijest. Priču o pokrštenju vladara Kijevske Rusije Valdamarra Sveinaldssona, čija dinastija je potekla sa teritorija današnje Švedske i koji nisu bili slavenskog porijekla već vikinškog. Prema legendama on se krstio na Krimu 988. godine na teritoriju tadašnjeg Bizantskog carstva kako bi uspostavio savezništvo i uzeo Anu, sestru bizantskog cara Bazila II. za ženu.

Valdamarr Sveinaldsson

Hoće li Ukrajina uspjeti povratiti Krim, trenutačno je teško za predvidjeti jer ga samo uski pojas spaja sa kontinentalnom pločom i sigurno nije nezaštićen. Osim toga dio stanovništva koje je podržavalo Rusiju bi sigurno pružilo jaki otpor iz straha za vlastitu sigurnost. Zbog toga je za očekivati da bi se tu mogle odvijati dugotrajne borbe kao za 2. svjetskog rata.