Ekstremizam

Sve češće slušamo o ekstremistima, radikalima, fašistima, neonacistima i nacionalistima. Međutim, ti pojmovi nisu sinonimi, iako ih mnogi ljudi spajaju zajedno. U korištenju ovih pojmova vlada konfuzija, a često je cilj relativiziranje pojmova i unošenje kaosa u javni diskurs. Najopćenitiji pojam je ekstremizam pri čemu je pridjev ekstreman izveden od latinskog extremus, što znači najudaljeniji. Spektar političkih stranaka je širok, uključujući i one koje nazivamo ekstremnom desnicom ili ekstremnom ljevicom. Oni su suprotnost umjerenosti, a u praksi imaju za cilj rušenje ili obezvređivanje demokratskog sustava.

Kako razlikovati ekstremizam od radikalizma?

U politici je potrebno razlikovati ekstremizam od radikalizma. Ekstremizam je opisao kao antidemokratski, antiliberalni i antiustavni stav. S druge strane, radikalizam definiramo kao radikalnu kritiku ustavnog i zakonskog uređenja bez antidemokratskih namjera.

Fašizam bi se prvenstveno odnosio na stranke i pokrete koji su ekstremno desni. Ideologije koje objedinjuju nacionalizam niječu individualizam i slobodu pojedinca u ime kolektivnih identiteta kao što su nacija i obitelj. Trenutno smo ponovno svjedoci da se ovaj pojam često se koristi kao politička ljaga, a ne kao analitički termin.

Drugi izraz koji koriste je neonacizam. Neonacizam trenutno predstavljaju pokreti koji se temelje se ne samo na antisemitizmu i rasizmu, već prije svega nastoje povijesno rehabilitirati nacistički Treći Reich ili NDH. Po njima je takav sustav bio pozitivno rješenje i njime bi željeli zamijeniti sadašnje demokracije. To nas svakako mora brinuti, zbog čega se moramo stalno podsjećati na strašne i nehumane postupke fašističkih vlada u prošlosti.

Nacionalizam i njegov koncept

Nacionalizam nije nužno negativan koncept. Treba razlikovati između njegove dobre i loše strane. Kakva je strana ovisi o tome kakav je konkretan cilj nacionalističkog pokreta – da li je to oslobađanje jedne nacije od dominacije druge (najčešće jače nacije) ili uzdizanje jedne nacije iznad drugih u kojem slučaju govorimo o šovinizmu. Međutim, vrlo je krhka granica između nacionalnog ujedinjenja i potiskivanja drugih naroda, a događa se da kada nacionalistički pokret nakon dolaska na vlast počne potiskivati ​​etničke i nacionalne manjine ili njihova prava.

U današnjoj Europi suočili smo se s brojnim krizama u posljednjem desetljeću. Zato brojni ljudi traže jednostavne, nerealne recepte. Tome su zasigurno pridonijele loše politike umjerenih stranaka dok su bile na vlasti. Umorni su od slobode koja sa sobom nosi i odgovornost za vlastite postupke i odluke (za koga su glasovali na izborima). Zato su i skloni podržati populistička obećanja.

Pitanje je hoće li građani Hrvatske strankama krajnje desnice i krajnje ljevice dati veću šansu i prostor na sljedećim izborima. Do sada su građani mudro birali i nisu davali previše prostora takvim strankama koliko god neke inicijative koje su takve stranke predlagale bile razumne.

Parlamentarni izbori nam slijede-gdje su umjereni?

Predstojeći parlamentarni izbori bit će veliki problem jer nam nedostaje šarolikost stranaka, pogotovo onih koje se profiliraju kao umjerene, centrističke, bilo lijeve ili desne. Kada pitamo prosječnog glasača u čemu je razlika Možemo i SDP-a, malo tko bi znao dati točan odgovor. To je zato jer su njihovi programi i ideologije dosta slične i ničim posebnim se ne ističu. Možda su Možemovci „zeleniji“, ali je li to dovoljno ako te svoje politike provode kaotično?

Kadar koji ih predstavlja ne budi u nama povjerenje da bi kada dođu na vlast bili sposobni beskompromisno provoditi ono što su obećali i na način kako su obećali (transparentno u maniri dobrog gospodara) ne stvarajući pri tome nove probleme. I upravo u tome leži prilika ekstremista da poput zmije zavedu naivne ljude koji ne znaju razlikovati dobro i zlo (premda si misle da znaju, ali to je priča za neki drugi članak).