Što se zapravo dogodilo u SAD-u?

Donald Trump ponovno fascinira kako zna pokopati papirnate pretpostavke. 2016. je šokirao pobjedom nad Hillary Clinton, iako je očito trebao izgubiti. Ovaj put je u izbore ušao kao blagi favorit, pa nas njegova pobjeda ne čudi, ali su razmjeri njegove pobjede izuzetni. Ugledne agencije posljednjih tjedana i dana prije izbora su nam govorile kako su snage Trumpa i Kamale Harris vrlo izjednačene, i kako su razlike u pojedinim ključnim (swing) državama tek unutar statističke pogreške. Trump je na kraju pobijedio u svih sedam swing država, iako se načelno može reći da agencije u tim državama i nisu toliko promašile. Negdje je pobijedio za postotak ili dva. Jedino neočekivano je da je uspio u svakoj takozvanoj neopredijeljenoj državi.

Međutim, ono što je izvanredno je ono što se dogodilo diljem Amerike. Već kad su počeli pristizati prvi rezultati, stožer Demokratske stranke s užasom je promatrao da je čak i u bogatim predgrađima s obrazovanim stanovništvom, gdje je Harris trebala potpuno nadjačati Trumpa, njezino vodstvo znatno manje od očekivanog. Na kraju se pokazalo da se ne radi samo o lokalnim kolebanjima, već o pan-američkom valu.

U saveznoj državi New York, koja uključuje i grad New York, Trump je osvojio gotovo 45 posto glasova, što je u biti senzacionalan rezultat za republikanskog kandidata. Posljednji put kada je George Bush stariji postigao sličan dobitak u ovoj državi bilo je 1988. Od tada se republikanci ovdje muče s rezultatima znatno ispod 40 posto. Samo je Bush junior, koji je 2004. deklasirao Johna Kerryja, ovdje postigao barem 40 posto.

Trump je također šokirao sjeveroistok u još jednoj državi – New Jerseyu, koja je uz New York i također je bila neosvojiva utvrda demokrata. Tamo je za njega glasalo gotovo 47 posto birača, tek pet posto manje od Harrisa, iako ga je Biden ovdje prošli put pobijedio za 16 posto, baš kao i Clinton prije. Svojedobno je Obama ovdje dobio republikance za 18 posto.

No, Donald Trump promijenio je političku kartu i u državama koje su ne tako davno spadale u takozvane swing države, a posljednjih su godina priklonile republikancima. Na Floridi je Obama dva puta pobijedio, ali je 2016. Trump ovdje pobijedio Clinton za 1,2 posto. No sada je Harrisa pretekao za 13 posto. Drugim riječima, on je dominirao njome ovdje više nego ona njime u liberalnom New Yorku. Isto vrijedi i za Ohio. Bush je 2000-ih bio sretan što je ovdje pobijedio s dva ili tri postotna boda. Obama je tada preuzeo Ohio. Međutim, Trump je sada ovdje pobijedio Harrisa za punih 11 posto. Slični promijene povjerenja glasača dogodili su se diljem SAD-a, uključujući Zapadnu obalu.

Ne čudi stoga da je Trump pobijedio Harrisa i u apsolutnom broju glasača. Trump je uvijek bio daleko od ovog cilja. Iako je 2016. pobijedio Clinton, za nju je glasovalo tri milijuna Amerikanaca više. Prije četiri godine za Bidena je glasovalo sedam milijuna Amerikanaca više nego za Trumpa. Ovog puta situacija se drastično okrenula i za Trumpa je glasovalo skori 4 milijuna birača više. Dakle, narativ o Americi podijeljenoj na bijelce, ruralne, manje obrazovane i starije Amerikance i one koji glasaju drugačije više ne vrijedi jer je postigao rezultate i među obrazovanim u liberalnim predgrađima i centrima.

Pa što se dogodilo?

Svakako je točno da kao što je frustracija od Covida bila veliki saveznik Bidena 2020., a Trumpu je sada pomogla inflacija. Iako američko gospodarstvo raste, a nezaposlenost je niska, Amerikanci su pod stresom zbog viših cijena u posljednje dvije-tri godine, a iako inflacija pada na ciljanih dva posto, slika neuspjeha pod Bidenom i prijašnjih uspješnih vremena pod Trumpom je vrlo jaka.

Zatim je krajem lipnja došla debata Trump-Biden u kojoj je 78-godišnji republikanac nastupio gotovo kao svježi mladić protiv 81-godišnjeg predsjednika. Bidenov stožer više nije mogao skrivati ​​problem jer to nije bio samo jako loš dan. Pritisak medija, ali i krugova unutar demokratske stranke prisilio ga je da podnese ostavku. Novonastalu situaciju vješto je iskoristila potpredsjednica Kamala Harris organiziravši podršku ne samo Bidena, već i ključnih demokrata, i gotovo preko noći postala Trumpov protukandidat.

Ostatak priče već znamo. Iako je demokratskom jezgrom biračkog tijela i dijelom redakcija vladala euforija, postupno su se otkrivale njezine slabosti. Izbjegavala je spontane razgovore, za razliku od Trumpa, nije tražila sredine u kojima se suočava s predrasudama. Bilo je teško razumjeti i zašto je Harris odbila doći na tradicionalnu humanitarnu večeru koju od 1945. godine organizira Katolička crkva, a na kojoj se pojedini kandidati nadmudruju međusobno, a dolazak  smatra obveznim. Politička slabost i ideološka vezanost doveli su do toga da su demokrati, unatoč masovnoj kampanji uz utrošak golemih svota novca, očito izgubili od kandidata kojeg većina Amerikanaca ne voli, i kojoj se kao osobi ne može vjerovati.

Kamala Harris posebno je računala na glasačice – žene jer je nekoliko država pod republikanskom kontrolom povećalo zaštitu nerođene djece nakon presude Vrhovnog suda prije dvije godine. Drugim riječima, pooštrili su zakon o pobačaju. Demokrati su prijetnju takozvanim reproduktivnim pravima postavili kao top temu svoje kampanje, čime su Trumpa stavili pod pritisak, budući da značajan dio njegovih glasača više pripada taboru tzv. slobode izbora.

I zato su se u Harrisovom stožeru nadali da će na izbore privući što više žena, posebice mladih kojima, osim restrikcija pristupa pobačaju, smeta i mačo kultura koja okružuje Trumpa. No, iako su paralelno s izborima u više država održani referendumi o pobačajima, Trumpu i republikancima tema pobačaja očito nije naštetila. Trump je, s druge strane, prošao iznimno dobro među latinoameričkim biračima. Privukao ih je više nego George Bush 2004., kada se smatralo malom senzacijom da je republikanac osvojio toliko njih.

Očigledno više od pobačaja, migracija je bila pokretačka snaga na glasačkim izborima. Pod Bidenom, dva do tri milijuna ilegalnih migranata je prelazilo američko-meksičku granicu svake godine, daleko više nego pod Trumpom. U izbornoj godini demokrati su se napokon opametili, ilegalnih prelazaka je bilo manje, ali to nije promijenilo opravdane kritike republikanaca da su katastrofalno podbacili u rješavanju ovog pitanja.

Naravno, Trump je dobro prošao među muškarcima. I tu dolazimo do još jednog problema s Harisom i progresivizmom općenito. Veličanje ženske moći i, obrnuto, kritiziranje muške kulture doveli su do onoga što su američki liberali šokirano otkrili na ovim izborima.

Postavlja se pitanje što će ovaj poraz zapravo učiniti američkom progresivizmu, čiji se intelektualni i politički utjecaj proteže i na nas u Europi. Neki su zaključili da je to slijepa ulica, no upitno je kako će to ocijeniti neki mediji ili neki ljudi iz akademskog svijeta. Hoće li biti još bučniji ili će prevladati glasovi onih koji smatraju da su progresivci pretjerali sa borbom za prava novonastalih manjina (binarnih, nebinarnih, …) potpuno. Zanimljiv je da je progresivizam rastao upravo pod Trumpom, kada je njegovo drsko ponašanje pojačalo, a ne ublažilo suprotna stajališta.

Vanjska politika neokonzervativaca, koja je dovela do katastrofalnog rata u Iraku i do naivnih ideja o uspostavi demokracije na Bliskom istoku, ne samo da je pokrenula loše ratove, već je bila i uzrokom porasta raznih teorija zavjere koje su raspirivale anti-Amerikanizam i kod nas. Jednako štetna bila je i iluzorna ideja kapitalizma i slobodne trgovine, koja, ne samo u Americi, nije primjećivala što prevelika otvorenost prema Kini čini domaćoj industriji i mnogim radnim mjestima. Nakon financijske krize i spoznaje da ekonomska liberalizacija Kine i rastuća trgovina s tom rastućom silom ne dovodi automatski do uspona demokracije, došlo je do otrežnjenja.

Trump je bio taj koji je zagrijao društvo i pokrenuo teme koje su dominirale američkim diskursom u posljednjem desetljeću i nastavit će ga definirati sljedeće četiri godine. Trumpizam je bio logičan i na neki način ispravan odgovor na pogreške prethodnih desetljeća. Nažalost, nositelj ovog zaokreta je osoba koja svojim karakterom, narcisoidnošću i sklonošću autoritarnosti nije donijela samo nove nade u promjene nego i sasvim nove prijetnje. To je i razlog zašto se mnogi konzervativci danas ograđuju od njega.

Ali najvažnije je kakva će biti prava politika Trumpove administracije i kako će ona utjecati na nas. Politika obuzdavanja Kine u gospodarskoj i u vojnoj sferi je sama po sebi logična. Međutim, Trump je u kampanji govorio o drakonskim carinama ne samo protiv Kine, već i na svu uvezenu robu iz Europe i drugih prijateljskih zemalja. S druge strane, novi naglasak u zelenoj i energetskoj politici može se prenijeti i preko Atlantika u EU gdje već postoje osobe koje smatraju da je globalno zatopljenje prirodna ciklička pojava. No, najviše će nas zanimati Trumpova politika prema Rusiji i Ukrajini. Ako uspije zaustaviti rat i vratiti okupiran teritorij Ukrajini, sve ćemo mu oprostiti.

Jedina sigurnost je da nas ponovnim dolaskom Donalda Trumpa na poziciju američkog predsjednika čekaju uzbudljiva vremena.