Tmurni oblaci spustili su se na Njemačku

Dok su svi čekali vijesti o rezultatima američkih izbora, svijet je iznenadila vijest kako se njemačka vladajuća „semafor“ koalicija raspala. Nakon što je kancelar Olaf Scholz (SPD) smijenio ministra financija Christiana Lindnera, Lindnerov FDP napustio je koaliciju sa Socijaldemokratima i Zelenima. Zbog toga nakon odlaska liberala, vladajuća koalicija više nema većinu u parlamentu. Krah dolazi u trenutku kada su sve koalicijske stranke značajno oslabljene.

Zadovoljstvo Nijemaca svojom vladom na povijesnom je dnu, a posebno Scholz ima imidž najnepopularnijeg kancelara u povijesti Savezne Republike. Samo 36 posto Nijemaca smatra da kancelar dobro radi svoj posao, što je blago povećanje u odnosu na najnižu razinu u lipnju (28 posto). Usporedbe radi, brojke Angele Merkel su se čak i u njezinim najgorim vremenima kretale oko 50 posto, a u trenutku njezina odlaska njome je bilo zadovoljno skoro 80 posto Nijemaca, no to kao ni Churchillu nije bilo dovoljno da njihova stranka ostane na vlasti.

Ni u samom FDP-u ne slažu se svi s izlaskom iz koalicije. Ministar prometa Volker Wissing odlučio je ostati u ministarskoj fotelji te je umjesto toga radije napustio stranku. U novoj manjinskoj vladi umjesto ministra prometa trebao bi obnašati dužnost ministra pravosuđa.

Ali zašto je uopće došlo do raspada koalicije?

Jedan od razloga je nedvojbeno taj što je trojna koalicija novost u novijoj njemačkoj povijesti, a dok su koalicijski sporovi normalan dio demokracije, njihov broj eksponencijalno raste s brojem sudionika u koaliciji. Međutim, razlozi su još dublji.

Koalicija dviju lijevih stranaka (SPD i Zeleni) i liberala (FDP) od samog početka nije bila ono o čemu su dionici sanjali, već rezultat činjenice da je, zbog uspona ekstremne desnice i ljevice u posljednja više nije bilo većine za klasične koalicije tabora (desno i lijevo). Rješenje je trebala biti tzv. “napredna koalicija”, koja je ozbiljne nesuglasice oko gospodarskih pitanja htjela prekriti zajedničkom progresivno-socijalnom politikom.

Međutim, s vremenom je postalo očito da kompromisi koje je FDP napravio s lijevim strankama imaju sve veći utjecaj na živote Nijemaca. A taj utjecaj bio je, kako su bili uvjereni mnogi njihovi birači, dramatično negativan. Bilo da se radi o energetici, ekologiji ili javnim financijama, lijeva politika “semafor” koalicije često je bila suprotna onome što bi poželjeli glasači FDP-a.

SPD i Zeleni sanjali su o ukidanju dužničke kočnice kako bi mogli ostvariti svoje programe, ali za liberale takvo što nije dolazilo u obzir. I tako su se SPD/Zeleni dosjetili trika. Neutrošene milijarde kredita iz vremena pandemije, kada nije bila na snazi ​​dužnička kočnica, trebale su biti iskorištene za sva ona obećanja koja su željeli ispuniti, ali za koja se nisu pronašla sredstva u redovnom proračunu.

Od samog početka bilo je dvojbi je li takav računovodstveni trik u skladu s Ustavom. No Ustavni sud, je proglasio nedopustivim takve financijske makinacije zaobilaženja dužničke kočnice. Od tada ministar Lindner je imao nezahvalnu zadaću pronalaženja načina za uštedu od 18 milijardi eura.

FDP je također imao problema s ministricom unutarnjih poslova Nancy Faeserovom (SPD). Potonja se suočila s kritikama ne samo zbog neupravljanja migracijama, lošom digitalizacijom sustava, već i zbog sve očiglednijih (i očito protuustavnih) ideja.

Sredinom srpnja je odlučila zabraniti desničarsku izdavačku kuću Compact i časopis koji izdaje. Pritom to uopće nije spadalo u nadležnost saveznog ministarstva, nego pojedinih saveznih država. Faeserova je zato pribjegla pravnom triku. Prema važećem Zakonu o tisku i medijima nije moguće zatvoriti izdavačku kuću i zabraniti časopis. Temeljno pravo na slobodu tiska to ne dopušta. Zabraniti udrugu i njezine publikacije, s druge strane, relativno je lako. Proglasila je Compact “udrugom” koju je onda mogla raspustiti kao ministrica.

Međutim, njezin potez brzo su preispitali sudovi, koji su suspendirali valjanost zabrane. Pravomoćna presuda još se čeka, ali Compact već danas slavi njen poraz. Istovremeno je zbog svog neuspjeha u očima velike većine Nijemaca (i glasača FDP-a), koji Compact smatraju neonacističkim smećem, postala simbol nesposobnosti i državnog aktivizma koji se previše ne obazire na zakon i ustav, i samo pomaže ekstremistima svojom glupošću.

Nažalost nije ništa naučila iz svoje pogreške. Nedugo nakon toga šokirala je kolege iz FDP-a planom tajnog pretresa stanova osumnjičenih. “U državi uređenoj Ustavom (Grundgesetz – njemački ustav) ne radimo takve stvari”, uzvratio je ministar pravosuđa Marco Buschmann (FDP). U normalnim uvjetima zbog tih, ali i brojnih drugih propusta, Scholz ju je trebao smijeniti, ali to nije učinio.

Raspad koalicije počeo se nazirati prije nekoliko tjedana. Počelo je time što je Scholz želio očito nametnuti svoje ideje gospodarske politike koje su bile u koliziji sa prijedlozima Lindnera i Habecka (ministra gospodarstva iz kvote Zelenih).

Na sastanku je Lindner iznio Scholzu, kako tvrdi, prijedlog rješenja njemačke gospodarske krize, a u slučaju da ga Scholz odbije ponudio je zajednički dogovor o prijevremenim izborima i potporu zajedničkom proračunu. Scholz je nakon toga Lindnera uvjetovao da glasa za ponovno ukidanje dužničke kočnice, a nakon što je on to opet odbio, izbacio ga je i cijeli FDP iz koalicije.

Nakon raspada koalicije Olaf Scholz izašao je pred njemačke medije i iznio svoje objašnjenje. Ukratko: FDP je kriv za lošu gospodarsku situaciju. Njemačka je jedna od najmanje zaduženih zemalja. Sve bi se to dalo riješiti da FDP hoće.

Scholz tako kopira retoriku SPD-a nakon raspada posljednje socijal-liberalne koalicije 1980-ih. FDP su izdajice, potopili su funkcionalnu vladu. “Ne želim više izlagati građane ovome”, izjavio je Scholz, prema kojem je Lindner “prečesto stranačke interese stavljao iznad činjeničnih argumenata”.

Međutim, implicitno, Scholz potvrđuje izjavu Christiana Lindnera, prema kojoj je upravo on zahtijevao od FDP-a proglašenje izvanrednog financijskog stanja, što bi omogućilo vladi da se zadužuje iznad dužničke kočnice u njemačkom ustavu (0,35% BDP-a). No, ovaj takvo što nije mogao prihvatiti, jer bi “prekršio svoju prisegu”. Te su razlike izašle na vidjelo nakon što je prošli tjedan procurio dokument ministra financija, koji nije bio namijenjen za javnu objavu, u kojem se pozivalo na temeljnu “promjenu orijentacije” ekonomske politike Scholzove vlade.

U tom dokumentu Christian Lindner je dijagnosticirao dugotrajnu kroničnu slabost u rastu njemačkog gospodarstva koja prijeti gubitkom ekonomske i geopolitičke važnosti. Zagovarao je smanjenje poreza na dobit, trenutno ukidanje solidarnog dodatka koji se plaća povrh poreza na dohodak i poreza na dobit i koji je uveden nakon ponovnog ujedinjenja kako bi se potaknule siromašnije istočne države zemlje. Smanjenje birokracije kroz regulatorni moratorij, a u nekim slučajevima za već odobrene projekte poput npr. Zakon o opskrbnom lancu te poboljšanje okvirnih uvjeta za rizični kapital i vrhunska istraživanja. Kritizirao je preambiciozne klimatske standarde koji prije svega nepotrebno poskupljuje energiju. Založio se za ukidanje 10 milijardi eura subvencija iz proračuna nakon što je Intel zaustavio projekt poluvodiča za koji su bile namijenjene. Na kraju, pozvao je na veću mobilizaciju i motivaciju na tržištu rada kako bi se suprotstavilo starenju i smanjenju potencijala radne snage. To uključuje i promjenu politike azila i tržišta rada – prema više poticaja za imigrante da brzo prihvate posao.

Stvarni cilj Lindnerove strategije bio je osloboditi novu dinamiku rasta njemačkog gospodarstva, koja će omogućiti postizanje dugog popisa društvenih ciljeva. Od geopolitički nužnog jačanja Bundeswehra i podršci Ukrajini, pa do transformacije klimatske politike bez nepotrebnih društvenih podjela. Rast je ključ zdravih financija. Glavni cilj nije bio poštivanje dužničke kočnice i Europskog fiskalnog pakta (to je više sekundarni uvjet iako neizostavan). Njegov glavni cilj je bio veći rast nakon godina stagnacije njemačkog gospodarstva sa svim posljedičnim problemima. Jasno da to nije bilo ugodno za čuti socijal demokratima i zelenika kojima je stalno važnija ideologija od bogatstva naroda.

Raspad vladine koalicije pozdravila je oporbena stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Opisala ga je kao “oslobađanje” Njemačke kojoj, prema riječima supredsjedatelja stranke Alice Weidel i Tina Chrupalle, sada treba “novi politički početak” koji bi zemlju izveo iz krize. Sahra Wagenknecht, supredsjednica oporbene stranke BSW, također je pozdravila kraj vladine koalicije.

Unatoč gubitku većine, Scholz planira nastaviti vladati, barem za sada. U siječnju želi glasovati o povjerenju parlamentu. To je izazvalo oštre kritike oporbe. Alexander Dobrindt (CSU) optužio je Scholza za odgađanje političke insolventnosti, a šef CDU-a Friedrich Merz zatražio je hitno glasovanje o povjerenju.

Prema Scholzu, vlada će do Božića predati Bundestagu sve nacrte zakona čije se odobrenje ne može odgoditi. Prema njegovim riječima, to su, između ostalog, mjere potpore industriji ili nacrti zakona u području migracija. Scholz je najavio da će udružiti snage sa šefom oporbene Kršćansko-demokratske unije (CDU) Friedrichom Merzom kako bi mu ponudio “konstruktivnu suradnju” u cilju jačanja gospodarstva i obrane.

1982/83. nakon raspada socijalno-liberalne koalicije (SPD-FDP) u rujnu 1982., njemački parlament je glasovima CDU/CSU i FDP izabrao Helmuta Kohla za novog kancelara. Sada je to puno teže jer jedini koji može spasiti Scholza je CDU/CSU, ali tada bi iz koalicije ispali najvjerojatnije Zeleni. No s obzirom da drugačije nije moguće vratiti stabilnost u zemlju bez da se uključi u vlast AfD, ne postoji druga mogućnost. Formirati koaliciju SPD/CDU/CSU ili ići na prijevremene izbore gdje postoji velika šansa da i sljedeću izvršnu vlast budu držali SPD/CDU/CSU osim ako vlast u SPD-u preuzme netko protiv velike koalicije. Zbog toga Friedrich Merz ne želi kategorički isključiti koaliciju sa Zelenima. Osim toga, dobro zna da bi ga SPD, kad bi to učinio, lako mogao ucijeniti u pregovorima.

Najveći gubitnici ove krize su za sada FDP. Njihova popularnost je pala drastično u odnosu na 2021. i pitanje je hoće li uopće ući u parlament. No dokument koji su predstavili Scholzu je dobra osnova s kojom bi trebali izaći pred birače. Sljedeći izbori ne bi smjeli biti o strahu od neprilagodljivih, rodnoj ideologiji ili zaštiti okoliša već o višim plaćama, boljem standardu i manjoj administraciji.