Izbori za američkog predsjednika

Prema Ustavu SAD-a, predsjednika i potpredsjednika ne biraju izravno obični birači. Oni biraju samo elektore – predstavnike svoje države u tzv. izbornom kolegiju. A samo će ti elektori birati samog predsjednika.

Svaka američka država ima onoliko elektora u cijelom kolegiju koliko ima kongresmena i senatora. Ukupno je 538 elektora, pa kandidat treba osvojiti njih 270. No, za razliku od Kongresa, Kolegij se fizički ne sastaje na jednom mjestu. Umjesto toga, elektori se okupljaju u svojoj državi, tamo glasuju, a zatim šalju rezultate u glavni grad. Čak i sam Washington, DC, koji nije država, daje elektore. Ali samo u minimalnom broju – da ne bude više od najmanje države, što znači 3 elektora.

Pri tome elektori manjih saveznih država imaju znatno veću težinu, od onih iz velikih država. Najekstremnija razlika je između Wyominga, koji ima nema niti 200.000 stanovnika po elektoru, za razliku od Kalifornije gdje na jednoga dođe više od 700.000. Zato se može dogoditi da predsjednik postane onaj koji nije osvojio najviše glasača, što je u većini Europe nezamislivo. To se dogodilo nekoliko puta u povijesti, primjerice u borbi između Busha i Al Gorea 2000. godine, te između Trumpa i Clinton 2016.

Razlog zašto se ta nejednakost dozvoljava je stabilnost zemlje. SAD je federalna država, fizički ogromna i kulturno i politički vrlo raznolika. Ako se želi održati zajedno, u Washingtonu moraju voditi računa ne samo o interesima pojedinaca, već i o interesima pojedinih država, pri čemu se interesi Kalifornije i Montane poprilično razlikuju. Većina američkog stanovništva živi uz morske obale, a prostor između je relativno rijetko naseljen. Države bez izlaza na more su općenito siromašnije od Kalifornije ili New Yorka. Sustav u kojem bi dugo kulturno i politički dominirala obalna područja za vlast je oduvijek bio neprihvatljiv i mogao bi dovesti do raspada federacije na više dijelova. Zajednički jezik i povijest, ne predstavljaju dovoljno jaku vezu koja bi nužno držala zajedno regije koje imaju velike političke i svjetonazorske razlike.

Početkom 19. stoljeća se raspalo Španjolsko kolonijalno carstvo u Srednjoj i Južnoj Americi koje je trajalo skoro 300 godina na dvadesetak suverenih država koje su od tada imale složene međusobne odnose i povremeno vodile međusobne ratove. Od 1861. do 1865., SAD je također prošao kroz svoj građanski rat, koji je bio prilično razoran za njihovo društvo. U njemu je poginulo više Amerikanaca nego u svim drugim američkim ratovima zajedno. Zbog toga su Amerikanci oprezni.

I u Europskom parlamentu glasovi malih država poput Malte, Estonije, Slovenije imaju veću težinu nego recimo Njemačke. Razlika je, međutim u tome što EP nema na globalnom nivou toliku političku težinu kao Američki kongres ili Senat.

Izrazita podjela američkog društva na plavo i crveno može se jasno vidjeti i na sljedećim kartama koje pokazuju kako su izbori ispali po pojedinim okruzima „County“. „County“ što doslovno znači “grofovija”, arhaičan je pojam preuzet iz vremena postojanja britanskih kolonija. Za naše standarde, to je nešto poput županije.

Iz ovih karti moguće je uočiti nekoliko stvari.

Prvo, da velikim gradovima u velikoj mjeri dominiraju demokrati i da je njihova populacijska težina dovoljno velika da u slučaju neriješenog rezultata u potpunosti nadvladaju “konzervativni srednji pojas Amerike”. U praksi bi uvođenje jednakosti glasova omogućilo pomak Amerike ulijevo, jer politike demokrata u Kaliforniji nisu toliko različite od onih koje zagovara europska ljevica.

Drugo, da postoje velike razlike čak i u pojedinim državama. Unutrašnji dijelovi država poput Kalifornije, New Yorka i Oregona su konzervativna republikanska područja. Naprotiv, južni Teksas, gdje živi mnogo Hispanaca, naginje demokratima. U tako podijeljenim državama javljaju se određene unutarnje politička napetost, osobito ako su one prostorno velike i ako republikanska i demokratska zajednica žive daleko jedna od druge. Zbog toga je postojao prijedlog da se Kalifornija podijeli na više država. Zakonodavno je to moguće, ali praktično bi to vjerojatno bio prilično težak proces u kojem bi svatko, uključujući i Kongres, mogao imati riječ.

Treće, da postoje neke države (tzv. swing states ) koje ponekad glasaju ovako, a ponekad onako, jer je njihovo stanovništvo politički otprilike pola-pola. Te su države u manjini, ali iz perspektive i demokrata i republikanaca, na njih se vrijedi usredotočiti. Uostalom, nije unutar fizičkih ili financijskih mogućnosti bilo kojeg kandidata voditi opsežnu kampanju na cijelom teritoriju SAD-a. U takvoj situaciji, velika većina napora i novaca bit će “prelivena” u nekoliko odabranih država, koje će onda zapravo odlučiti tko će biti predsjednik.

Pa kako biračko tijelo zapravo glasa?

U većini država svi elektorski glasovi iz određene države idu kandidatu koji je pobijedio u državi. Maine i Nebraska imaju finije podjele, pri čemu svaki kongresni okrug bira svog elektora.

Da ne bi to bilo tako jednostavno, 17 država i Distrikt Kolumbija su potpisali Nacionalni međudržavni sporazum o glasovanju (NPVIC) kojim se svi njihovi elektorski glasovi dodjeljuju onoj predsjedničkoj listi koja osvoji sveukupne glasove u 50 država i Distriktu Columbia. Sporazum je osmišljen kako bi se osiguralo da kandidat koji dobije najviše glasova u cijeloj zemlji bude izabran za predsjednika. Ove jurisdikcije imaju zajedno 209 elektorskih glasova, što je 39% izbornog sveukupnih i 77% od 270 glasova potrebnih da se izabere predsjednik. Neizvjesno je je li takav postupak uopće ustavan; ali zasad su sve to “plave” države, pa to ne bi trebalo imati utjecaja na ishod izbora.

Vrijedno je napomenuti da zapravo niti ne znamo stvarni zbroj glasova diljem Amerike. U većini država prvo se broje glasovi dani osobno, a ako je razlika između dva kandidata veća od broja glasova koji su pristigli poštom, glasovi poštom se izbacuju bez prebrojavanja jer ih prebrojavanje ručno nešto košta i ne bi imalo nikakvog utjecaja na izborni rezultat.

Ono što nas u Hrvatskoj može iznenaditi je da ustav SAD-a ne obvezuje elektore da stvarno glasaju za onoga za koga su se zavjetovali da će glasovati na dan izbora. Doista, ponekad se dogodi da netko glasa drugačije. To se zove „birač bez vjere“. U praksi se nije još dogodilo da je takav elektor promijeni ishode izbora. Posljednji način kako bi gubitnici eventualno mogli pobijediti je da elektore pobjedničke strane neka glasaju za gubitničku. Ako bi se dogodila situacija da na kraju nitko ne dobije potrebnih 270 elektora, Kongres bi izabrao predsjednika.

Malo je vjerojatno da će se cirkusi oko elektora na kraju dogoditi, ali nakon prošlih izbora ništa nije nemoguće.