Možda Harris neće pobijediti

Kada je Joe Biden izjavio da se neće ponovo kandidirati za predsjednika i da predložio Kamalu Harris za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke na sljedećim parlamentarnim izborima, sve je to iznenadilo kao što je kod nas Peđa Grbin predložio Zorana Milanovića kao kandidata za premijera. To što taj plan nije uspio SDP-u bilo je za očekivati ne samo zbog preporuke ustavnog suda, već zbog odluke vodstva Možemo, da idu samostalno na izbore.

U SAD-u nikada do sada nije bilo tako kasne promjene kandidata, pa je iznimno teško predvidjeti što će se dogoditi. Ali svejedno biti će to „teški“ izbori. Podsjetimo se: izbori su za 110 dana, a to je dovoljno dugo vrijeme u kojem se svašta može dogoditi. Možemo do tada razmišljati koji će čimbenici utjecati na rezultat Kamale Harris.

Čimbenik broj jedan: karakter kandidatkinje

Bidenova preporuka imala je veliki učinak na glasače koji su prethodno obećali da će podržati samo njega. Valja priznati da bi alternativa u obliku slobodnog nadmetanja više kandidata za demokrate bila dosta riskantna, pogotovo u zadnji čas. Stranka već sada ima dovoljno različitih frakcija da se njihovi predstavnici spektakularno sukobe na konvenciji.

Za Kamalu Harris je najveći adut njena dob i to što je žena. Amerikanci imaju tendenciju glasati za mlađe kandidate na izborima. Harris još nema šezdeset, dok se Trump bliži osamdesetoj. Bitke za Bijelu kuću, u kojima je dobna razlika između kandidata prelazila deset godina, posljednjih su desetljeća završavale pobjedom mlađeg demokratskog kandidata.

Godine 1992. Bill Clinton pobijedio je 22 godine starijeg Georgea Busha starijeg. Četiri godine kasnije uspio je pobijediti i 23 godine starijeg Boba Dolea. Barack Obama je 2008. trijumfirao nad četvrt stoljeća starijim Johnom McCainom, a 2012. četrnaest godina starijeg Mitta Romneya. Po tome barem na papiru, Harris zapravo ima bolje šanse od Bidena.

Harris je do sada bila relativno “nevidljivi potpredsjednik”. U protekle četiri godine na nju se nitko nije previše obazirao, a ni ona sama nije previše izlazila pred kamere. Bila je zadužena uvesti red na granici prema Meksiku, ali svoj zadatak nije dobro obavila. Ilegalna migracija koja je pogodila SAD poprimila je rekordne razmjere i osjetno narasla u odnosu na vrijeme Trumpove administracije. Djelomično je to posljedica i postupnog ekonomskog kolapsa latinoameričkih socijalističkih rajeva – Kube, Nikaragve i Venezuele. Kuba je u 2022. i 2023. izgubila četiri posto stanovništva prvenstveno iseljavanjem.

Ovo je problematično za demokrate iz dva razloga. S jedne strane neposredno je opipljiv rast određenih kriminalnih aktivnosti za što dobrim dijelom ljudi krive latino Amerikance, a s druge strane novopridošli bi mogli postati glasači desnice zato jer sa sobom donose svoje svjetonazorske vrijednosti koje se u biti razlikuju od onih koje zagovaraju Demokrati.

Kao mogući predsjednik, Harris je obećala stvari koje Bidena čine umjerenim centristom stare škole. Iako je i on bio poprilično rasipan (pod Bidenovim predsjedavanjem SAD je dosegnulo neodrživo visoke proračunske deficite i značajan porast duga), SAD je i dalje relativno solidno rastuće gospodarstvo, pogotovo u u usporedbi s gospodarstvima zemalja EU, ipak značajan dio tog rasta je kupljen kreditom. Dug je premašio 35 bilijuna dolara, a servisiranje samo kamata postati će najveća stavka u državnom proračunu, veća od troškova vojske i Medicare. Pod predsjedavanjem Harris, dug mi mogao osjetno skučiti, pogotovo ako se uzme što sve ona želi realizirati u svojem mandatu.

Harris jer je obećala provesti u djelo divovski klimatski plan koji bi američke porezne obveznike mogao koštati bilijarde dolara. Biden je progurao zeleni plan otprilike šest do sedam puta manji nego što bi mogao biti Harrisin. Pritom je ovaj Bidenov paket i dalje najveći fiskalni poticaj u čitavoj povijesti SAD-a. Za razliku od Bidena, Harris bi zabranila fracking, odnosno vađenje nafte ili prirodnog plina ekološki kontroverznom metodom hidrauličkog frakturiranja čime bi podigla cijene fosilnim gorivima u cijelom svijetu.

Visoko obrazovanje u SAD-u prilično je uspješnije od europskog jer se više temelji na tržišnim načelima. No studiranje košta i mnogi Amerikanci godinama nakon studija otplaćuju studentske kredite. Zato je Harris za razliku od Bidena za širok oprost studentskog duga. Smatra da bi se dug trebao oprostiti čak i bivšim studentima najprestižnijih američkih sveučilišta koji sada dobro zarađuju.

Kada je riječ o međunarodnoj trgovini, Harris je na neki način čak bliži Trumpu nego Bidenu. Upravo je u protekcionizmu sasvim ravnopravna Trumpu. Na primjer, 2016. protivila se Transpacifičkom partnerstvu, velikoj zoni slobodne trgovine između Sjedinjenih Država i niza azijskih (ali ne i Kine) i latinoameričkih gospodarstava, te Kanade, Australije i Novog Zelanda.

Harris poziva na donošenje brojnih propisa (više od Bidena), kojim bi se reguliralo američko gospodarstvo po uzoru na Europu, primjerice u području umjetne inteligencije. To bi moglo ugroziti poziciju Sjedinjene Američke Države koje sada određuju svjetski razvoj na tom i drugim područjima upravo zato jer nisu toliko regulirane, i zbog toga zaostati za Azijom, posebice Kinom.

Čimbenik broj dva: swing države

Iako većinu svađa na društvenim mrežama čine uvjereni pristaše ove ili one stranke, paradoksalno, oni zapravo i nisu bitni. Zbog toga države u kojima je jedna strana puno jača od druge nemaju velike važnosti. Na njih unaprijed mogu računati stratezi obje stranke. Trump definitivno neće osvojiti Kaliforniju, a Harris na primjer Texas ili Sjevernu Dakotu.

Bitne su takozvane neopredijeljene države (“swing states”) i neodlučni glasači u njima (“swing voters”). Riječ je o državama u kojima niti jedna stranka izrazito ne dominira, a upravo u njima i nigdje drugdje predsjednički izbori obično “okreću kotač” u jednom ili drugom smjeru.

U ovim izborima takvim državama se smatraju Arizona, Florida, Georgia, Michigan, Nevada, Sjeverna Karolina, Pennsylvania i Wisconsin. Dok je Biden bio u igri, Trump je u njima vodio za nekoliko postotaka. Ali promjenom predsjedničkog kandidata demokrata sada te ankete treba odbaciti i krenuti ispočetka.

Čimbenik broj tri: netko treći

Kandidati treće strane. Uvijek ih ima. Oni se teško mogu nadati pobjedi, ali mogu utjecati na rezultat. Velika većina država svoje elektorske glasove raspoređuje po principu “pobjednik nosi sve”, pa ako neki takav kandidat svojim programom otme samo jednoj od dviju glavnih stranaka na primjer 10.000 glasova, Demokrati ili Republikanci mogu zbog toga izgubiti državu.

Najuspješniji nezavisni kandidat posljednjih desetljeća bio je biznismen Ross Perot 1992., koji nije dobio tisuće glasova, nego milijune: točnije gotovo 20 milijuna. Budući da je dobio više glasova među desničarskim glasačima, osudio je time republikanskog kandidata Georgea H. W. Busha i doveo u Bijelu kuću Bill Clintona. Treba priznati da si je George H. W. Bush za to uvelike bio  kriv sam jer nije održao obećanja koje je dao svojim biračima četiri godine ranije pa su se oni okrenuli od njega. Pustinjska oluja nije bila presudna. 2020. je kandidatkinja Libertijanerske stranke Jo Jorgesen najvjerojatnije otela glasove Trumpu u Georgiji i Wisconsinu i time Bidenu pomogla u pobjedi u tim državama jer je razlika između njih dvoje bila minimalna.

Ove godine taj treći igrač je Robert Kennedy Jr., kojemu ankete daju oko 5-8 posto glasova, što bi bio najbolji rezultat za dugo vremena. Ako bi odaziv bio sličan kao prije četiri godine, sigurno bi mogao osvojiti preko 10 milijuna glasova. Kennedyjeva kampanja je dobila značajnu podršku republikanskih donatora i Trumpovih saveznika koji vjeruju da će im on poslužiti kao ‘spojler’, uzimajući glasove onih koji bi inače glasali za Joea Bidena, a sada za Harris. U kolovozu 2023. otkriveno je da je Timothy Mellon donirao 5 milijuna dolara Kennedyjevoj kampanji što ga je najvećim njegovim pojedinačnim donatorom, dok je također donirao 15 milijuna dolara kampanji Donalda Trumpa.

Mladi Kennedy je vrlo kontraverzna osoba. S jedne strane je veliki ekološki aktivist poput Grete Thunberg koji je spriječio izgradnje više hidro/vjetro/nuklearnih elektrana. Protivi se upotrebi ugljena i plina, a svojim aktivnostima je prisilio neke velike korporacije da nadoknade štetu koju su napravili lokalnoj zajednici. Kennedy promiče populističke i antiestablišmentske politike zaštite okoliša, tvrdeći da su klimatsku krizu oteli Bill Gates i Svjetski ekonomski forum i klub dječaka milijardera u Davosu.

S druge strane je podupire Izrael u ratu protiv Hamasa. Putina je nazvao čudovištem, razbojnikom i gangsterom. Smatra da Amerika mora početi zatvarati vojne baze na različitim lokacijama svijeta i veliki je protivnik vojne industrije. Kritičan je prema savezima SAD sa diktaturama poput Saudijske Arabije i osudio je intervenciju Arabije u Jemen.

Uvjeren je da se događa sustavna erozija srednje klase, i tiska novac kako bi milijarderi postali još bogatiji. Smatra kako je jaz između bogatih i siromašnih u SAD-u postao prevelik, pa se zalaže za veće poreze koje bi plaćale korporacije i bogati pojedinci. 2% na svaki dolar neto vrijednosti kućanstva preko 50 milijuna dolara i 6% na svaki dolar neto vrijednosti veće od 1 milijarde dolara.

Kennedy je zagovornik radničkih prava, a njegov uzor je Cesar Chavez. Vjeruje da kapitalizam može funkcionirati samo uz prisutnost snažnog radničkog pokreta. Po njemu ako radnici ne mogu kolektivno pregovarati, uvijek će biti u nepovoljnom položaju pregovarajući s velikim korporacijama, koje će nemilosrdno snižavati plaće i narušavati uvjete rada. Svjestan je da ilegalni migranti ruše cijenu rada, naročito u poljoprivredi.

U svojoj predsjedničkoj kampanji on nije za zabranu pobačaja. Osuđuje osobe poput Markićke koje zanima samo život prije rođenja. Pita se s pravom što nakon rođenja? Kako učiniti društvo što ugodnijim za djecu i majke? Kennedy želi preusmjeriti sredstva koja se troše na rat u Ukrajini za subvencioniranje vrtića u zajednici i kod kuće. Pri tome ti novci ne bi bili dostupni korporativnim lancima vrtića i hedge fondovima koji ih posjeduju.

S treće strane je veliki pobornik raznih teorija zavjera. Tako je širio lažne tvrdnje o rodnoj disforiji, uzrocima alergije na hranu, AIDS-u, medicinskom rasizmu,  chemtrailsima, cjepivima itd. Ako postoji bilo kakva nevjerojatna medicinska teorija, on ju podržava. Također smatra kako može zaustaviti pojavu kroničnih bolesti.
Uz te tvrdnje u svojim brojnim nastupima je još optužio svoju domovinu za građanski rat u Siriji, ukrajinsku vlada da je počinila zvjerstva nad ruskim stanovništvom u Donbasu, krađu predsjedničkih izbora 2004. od strane Georgea W. Busha itd. Zbog toga su mu Facebook, YouTube i druge mreže često zatvarale profile i brisale sadržaje. Uz Alexa Jonesa postao je najpoznatije lice teoretičara zavjere i to zato jer dolazi iz poznate obitelji.