Ako želite uništiti jedan narod, počnite s obrazovanjem! – Viktorov poučak br. 423

Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim možete promijeniti svijet. – Nelson Mandela

Najveća nada svake zemlje leži u odgovarajućem obrazovanju mladih. – Erazmo Roterdamski

Sve se može nadoknaditi, osim vremena. “Nije tolika tragedija” ako nam propada gospodarstvo jer može nam se dogoditi neki rodoljub Tesla, koji će, slično kako je u Americi napravio pravi Tesla, odričući se osobne koristi, naciji pokloniti neki izum ravan izmjeničnoj električnoj energiji. Može nam se kao Srbiji dogoditi veliko nalazište litija, pa će nam cijela EU dolaziti na noge. Može nam se dogoditi puno čuda, samo se jedno ne može dogoditi. Ne može nam se dogoditi da preko noći postanemo obrazovaniji. A jedino obrazovani, ako nema litija ili nafte, mogu stvoriti društveno blagostanje.
Puno obrazovanih mogu napraviti čudo kao jedan veliki Tesla. Tajvan nema ni litija ni nafte, a ima potrese. Pri tome je skoro upola manji od Hrvatske, bez nekih prirodnih bogatstava, ali ima jedne od najobrazovanijih stanovnika. Na vlastitoj pameti, bez rudnika litija i zlata, Tajvan je postao istinska industrijska sila, o čijim elektroničkim proizvodima, prije svega mikročipovima, ovise svi, pa i Kina i SAD, premda ga tako reći niti jedna zemlja ne priznaje.

Ne znam kako izgleda matura na Tajvanu. Mora da je rigorozna. Kakvi su fakulteti na Tajvanu? Mora da su rigorozni. Tko može doktorirati na Tajvanu? Nagađam oni najbolji na maturi i najbolji s fakulteta.

Zašto sam uzeo primjer Tajvana? Ne znam.

Pitam se, da li bi nekoga na Tajvanu zabrinulo, kada bi, kao kod nas na maturi palo 8,7 % gimnazijalaca i 48,5 % strukovnjaka? Uzbuna bi nastala i u Austriji, gdje na maturi padne nekih 3,5 % kandidata. Slično kao u Bavarskoj, gdje ne prođe samo 3 %. U Sloveniji je, što se tiče gimnazija prolaznost slična našoj, nekih 8 %. Od strukovnjaka ne prođe neki 10 %, a kod  Austrijanaca kod strukovnjaka na maturi padne samo 8 %.
Trendovi u Sloveniji, Austriji i Bavarskoj su gotovo nepromjenjivi. Lagano na bolje. Kod nas zastrašujući. Ove godine je palo dvostruko više gimnazijalac nego lani, kada ih je palo samo 4 %. Kod strukovnjaka je lani palo, u odnosu na ovogodišnjih 48,5 %  „samo“ 29,1 %. Prosječna ocjena na maturi je kod nas bliže dvojki, a kod susjeda bliže četvorki.

Neuspjeh na maturi ima posljedice na upis na fakultete. U prvom upisnom roku ostalo je slobodnih 42,8 % mjesta, za četvrtinu više nego prošle godine (34,8 %). Na 9 sveučilišta (31.089 upisnih mjesta) i 11 veleučilišta (4.770 upisnih mjesta) postoji 1.313 studijskih programa, od čega s jednim, dva ili čak bez ijednog upisanog studenta ostaje 562 studija. Ali i bez studenata ostaju i profesori i dekani i svi ostali.

Za slaba ocjene na maturi najmanje je krivnja učenika. Nije potrebna mudrost zaključiti kako postoji logična veza između ocjene na maturi i onih koji su sudjelovali u školovanju učenika, ali i onih koji su sudjelovali u školovanju nastavnika tih učenika. Na osnovi uspjeha učenika može se ocijeniti uspjeh škole i predmetnog nastavnika. Uspješnost nastavnika se može povezati s fakultetom kojeg je završio, a fakultet s profesorom koji je predavao nastavniku, koji je učio učenika. Profesoru, koji uči nastavnike je netko vodio doktorat i omogućio mu da postane profesor. Nažalost kod nas često fakultetske profesore, na ovaj ili onaj način određuje politika.

Mislim da nema niti jedne države zapadno od Sutle, u kojoj ovako porazni rezultat mature ne bi izazvao tektonski poremećaj. Zamišljam da bi u Tajvanu, a gotovo sam siguran i u Sloveniji o tome raspravljala Vlada. Da bi ministar zadužen za obrazovanje morao dati ostavku, ako ne i cijela Vlada, skoro se podrazumijeva. Kod nas je to naravno misaona imenica, jer je ovakvo školstvo rezultat nebrige od trenutka osamostaljenja.

Da bi dostigli one koji nam trčeći odmiču, morali bi popraviti obrazovanje. Da bi popravili obrazovanje trebali bi prvo dovesti na fakultete one koji mogu školovati nastavnike koji će imati kompetencije školovati učenike. Pitanje je da li od politike ovisni ili izabrani rektori i dekani uopće mogu napraviti prvi korak odabira najboljih?

Na kolaps školskog sistema sam ukazao u knjizi “Društvo umanjenene vrijednosti” (2013.). Postavlja se logično pitanje, jesu li mogli (u ovom kontekstu nastavnici) od nekoga nešto naučiti na način kako se to radi među prvih 500 sveučilišta svijeta?
Nisu. Nas nema među elitom, pa niti među prosjekom. Uz veliku ispriku onim vrijednim profesorima, onima kojih se sjećate kao učitelja, kod nas postoji plejada onih od kojih se ništa ne može naučiti. Jer što vas može naučiti profesor tezgar koji u semestru predaje 17 predmeta, kao što sam to prije par godina pročitao da radi neki bivši zamjenik ministra znanosti, mislim da se zove Barišić ili tako nekako (kasnije je bio i ministar). Što Vas je moga naučiti pokojni profesor Radić koji, ako je vjerovati informacijama iz tiska, „držao“, (mislim da je to bolji izraz za takve od „predaje“, jer on ne predaje), 16 predmeta, bio direktor instituta, projektirao sve, od brvnare do najvećih mostova, bio na svim primanjima, i stalno u politici? Može li vas nešto dobro naučiti profesor Hebrang, koji kaže da radi osam poslova, a jedan od tih je i držanje katedre?……… Što nekog mogu naučiti mlađahni, novopečeni doktori znanosti u poodmaklim godinama, koji će eto već sutra postati profesori?.

Sve me to podsjeća na ono bivše vrijeme. I tada su nas opterećivali oni s tečajevima i partijskim školama. Problem je da ne kvaliteta ne može proizvesti kvalitetu. Pa onda dobivamo „falš“ stručnjake, koji „falš“ pišu povijest i prodaju je kao istinu, pa onda zbog ispravljanja „falša“, koji nije trebao ispravke, već je jednostavno trebao biti bačen u smeće, počinju dizati neuki narod. A na drugoj strani isti „falš“. Falš se falšom hrani i održava. I onda se puca, gine, postaje invalid, ruši, krade i otima, a „falšisti“ postaju narodni junaci. I nikako da prođe dovoljno vremena da se konačno počne proizvoditi kvaliteta. Da bi krenuvši od „tečajeva“ došli do kvalitete treba proći barem pedeset godina. Kod nas nikako da uhvatimo to vrijeme. U bivšem mraku smo osamdesetih godina taman počeli ići tragom kvalitete, a onda smo devedesetih ratom i vatrom obrisali tablu i krenuli ispočetka.

Vlada je svu pažnju posvetila podizanju plaća. Svi koje biramo dobiće do nekih 2.000 € na postojeće plaće. No plaća onih koji nas vode bi morala biti odraz uspjeha društva. Naša neuspješnost se očituje na mjestu kojeg zauzimao unutar EU, ali i preko vrijednosti rada. Prosječna bruto satnica rada kod nas je negdje oko12 €, u Sloveniji 23 €, a u Austriji 40 €. Prosječna mirovina u Hrvatskoj je 388 €, u Sloveniji 692 €, a u Austriji 1 962 €. Austrijski premijer ima mjesečno nekih 15.000 €. Slovenski sličnu hrvatskom premijeru, prije dodatka od 2.000 €.

Po ova dva parametra premijer Plenković je neuspješan i treba imati pet puta manju plaću od austrijskog kolege, i blizu dva puta manju od slovenskog. Logično bi bilo da mu se smanji sadašnja plaća na nekih 3. 000 €, a ne da mu se poveća. Logično DA, ali logika kao da više ne stanuje ovdje.