Zašto europski gradovi prepuštaju komunalne usluge privatnicima
U mnogim članicama Europske unije komunalne usluge barem djelomično obavljaju privatne tvrtke po narudžbi grada, a ne gradska poduzeća. Stanje se jako razlikuje od zemlje do zemlje. U Skandinaviji, Francuskoj i Irskoj privatni izvođači imaju važnu ulogu, dok u Njemačkoj i velikim gradovima poput Beča, Madrida ili Amsterdama glavne mreže i dalje drže gradska poduzeća. U najvećim hrvatskim gradovima te komunalne usluge i dalje najvećim dijelom obavljaju gradska poduzeća vlastitim kapacitetima, poput ZET-a, Čistoće i Zrinjevca u Zagrebu.
Ovaj tekst objašnjava zašto su europski gradovi počeli ugovarati komunalne usluge s privatnicima, gdje je taj model doveo do uštede, a gdje do problema. Posebno se bavi pitanjem što se događa kada grad sam kupi tramvaje, autobuse i kamione, a privatniku ih samo povjeri na korištenje i održavanje, te kako treba promatrati javno financiranje takvog operatera.
Kako su gradovi počeli ugovarati komunalne usluge
Do 1980-ih gotovo sve komunalne usluge u zapadnoj Europi obavljala su gradska poduzeća i komunalni odjeli. Preokret je došao s dva pritiska istodobno. Prvi je bio financijski. Nakon naftnih kriza i usporavanja rasta gradovi su se suočili s rastućim troškovima javnih službi i ograničenim prihodima, a kasnije su i europska pravila o proračunskom deficitu i javnom dugu ograničila zaduživanje. Drugi je bio ideološki i upravni. Val reformi javne uprave, poznat kao novi javni menadžment, polazio je od ideje da javni sektor treba odvojiti ulogu naručitelja od uloge izvođača i izložiti vlastita poduzeća konkurenciji, a obećavao je nižu cijenu i bolju uslugu. Osim toga javne tvrtke su postale mjesto za uhljebljivanje ljudi umjesto za učinkovito pružanje javnih usluga.
Te su ideje brzo postale zakoni. Ujedinjeno Kraljevstvo je 1986. dereguliralo autobusni prijevoz izvan Londona, a krajem 1980-ih lokalnim vlastima propisalo obvezne natječaje za niz usluga, od odvoza otpada do održavanja zelenih površina. Švedska je natječaje u javnom prijevozu uvela reformom 1989., a Danska je zakonom iz 1990. propisala natječaje za sav autobusni promet. Nizozemska je 2001. uvela obvezne natječaje za regionalni javni gradski prijevoz.
Na razini Unije, Uredba 1370/2007 uredila je kako se ugovori o javnom prijevozu dodjeljuju i plaćaju. Gradovi su, dakle, gradske službe otvorili privatnicima ponajprije zbog novca, ali i zbog uvjerenja da konkurencija disciplinira i javni sektor. Privatne tvrtke u taj su posao ušle iz poslovnog interesa, jer su u dugoročnim ugovorima s gradovima vidjele stabilan izvor prihoda.
Gradski prijevoz: grad planira, privatnik vozi
Kad grad prijevoz povjerava privatnim tvrtkama, to u pravilu radi putem javnog natječaja. Taj model razdvaja dvije uloge. Javno tijelo, grad ili regionalna prometna agencija, određuje linije, vozni red, tarifu i standard vozila, a privatni prijevoznik izabran na javnom natječaju izvodi promet prema toj narudžbi. Putnik to često ni ne primijeti. Autobus nosi boje gradskog sustava, karta vrijedi na svim linijama, a ime operatera sitno piše na vratima.
U praksi prevladavaju takozvani bruto ugovori, u kojima grad plaća operateru fiksnu cijenu po prijeđenom kilometru i sam zadržava prihod od karata, uz bonuse i penale za točnost, čistoću i zadovoljstvo putnika. Kod neto ugovora operater zadržava karte i dobiva naknadu za razliku, pa ima poticaj privući putnike. Takav ugovor, međutim, zahtijeva da grad pri natječaju dobro procijeni buduće prihode od karata i da ugovorom propiše detaljno izvještavanje i reviziju, jer se iz javnih financijskih izvještaja tvrtke ne vidi koliko je zaradila na pojedinom ugovoru.
Najdosljedniji primjer je Skandinavija, gdje u Švedskoj i Danskoj gotovo sav autobusni promet voze privatne tvrtke po natječajima regionalnih tijela. U Francuskoj je infrastruktura u pravilu u javnom vlasništvu, a u većini gradova izvan Pariza njome upravljaju grupacije poput Keolisa i Transdeva kroz ugovor o delegaciji komunalne usluge. U Nizozemskoj se regionalni promet redovito raspisuje po koncesijskim područjima, dok su veliki gradovi zadržali vlastita poduzeća, a sličan kombinirani model imaju Njemačka, Poljska i Češka.

Italija pokazuje mješoviti model. U Rimu većinu gradskog prijevoza i dalje vodi gradsko poduzeće ATAC, dok privatna tvrtka Roma TPL vozi oko petinu površinskog prijevoza, uglavnom na periferiji. Ugovor je dobila 2010. na europskom natječaju na kojem je bila jedini ponuditelj, što pokazuje koliko je stvarna konkurencija važna za učinak natječaja. Kad su Rimljani 2018. na savjetodavnom referendumu trebali odlučiti hoće li se i ostatak gradskog prijevoza raspisivati na natječaju, glasalo je tek 16,4 % birača, pa referendum nije uspio.
Ujedinjeno Kraljevstvo nikad nije bilo tipičan europski slučaj. Izvan Londona autobusni promet je od 1986. potpuno dereguliran, pa privatne tvrtke same biraju linije i cijene. Rezultat je pad broja putnika i rascjepkana mreža, zbog čega su Manchester i druga velika područja uveli model po uzoru na London, u kojem javno tijelo planira mrežu, a privatnici voze po narudžbi. To je važna pouka: europski gradovi u pravilu nisu privatizirali planiranje prometa, nego njegovo izvođenje.
Tramvaji: privatni operater, javna imovina
Kod tramvaja privatizacija gotovo nikad ne znači da privatnik posjeduje cijeli sustav. Tračnice, kontaktna mreža i remize skupi su, dugovječni i vezani uz gradsko zemljište, pa ih u pravilu drži javno tijelo, dok vlasništvo nad vozilima ovisi o modelu ugovora. Privatniku se povjerava upravljanje prometom i održavanje, a kod novih linija ponekad i izgradnja kroz javno-privatno partnerstvo na 20 do 30 godina.
Francuska je jedan od najizraženijih primjera. Tramvajske mreže nastale od 1985. naovamo većinom vode Keolis ili Transdev, iako Strasbourg i Nantes imaju mješovita društva s većinskim javnim vlasništvom. U Dublinu je sustav Luas od 2004. vodio Transdev, a od 1. rujna 2026. vodi ga KeolisAmey, na temelju ugovora vrijednog oko 1,3 milijarde eura na sedam godina.
Stockholm je od prosinca 2024. svih pet tramvajskih i lakoželjezničkih linija povjerio privatnoj tvrtki, uključujući održavanje vozila, remiza i stajališta koja ostaju u javnom vlasništvu. U Firenci je novu tramvajsku mrežu gradio i vodi privatni konzorcij na temelju koncesije iz 2005., a promet do 2035. obavlja tvrtka u vlasništvu francuskog RATP Deva, koja od grada dobiva naknadu po prijeđenom kilometru.

Zašto su onda tramvaji u Beču, Pragu, Berlinu ili Zagrebu ostali u rukama gradskih poduzeća? Razlog je velikim dijelom povijesni. Ondje su tramvaji desetljećima bez prekida prometovali pod upravom gradskih poduzeća, a u socijalističkim zemljama privatni operateri nisu ni postojali, pa je nakon 1990. gradsko poduzeće ostalo jedini izvođač. Većina francuskih, španjolskih i irskih gradova, naprotiv, ukinula je svoje stare tramvajske mreže sredinom 20. stoljeća. Kad su krajem stoljeća i početkom 21. stoljeća gradili nove, model natječaja već je bio uobičajen, pa su ga primijenili od samog početka.
To objašnjava zašto je stanje takvo, ali ne i zašto bi takvim trebalo ostati. Za budućnost treba odvojeno promatrati dva pitanja. Za javno vlasništvo pruga i remiza postoje argumenti neovisni o povijesti: pruga ima obilježja prirodnog monopola, jer bi paralelna konkurentska infrastruktura u pravilu bila ekonomski neracionalna, imovina traje desetljećima, a grad se često može zadužiti po povoljnijim uvjetima od privatnog operatera. Za upravljanje i održavanje starost mreže nije prepreka, što pokazuje Stockholm, koji je na natječaj dao i linije iz početka 20. stoljeća.
Stare mreže imaju praktične poteškoće: neujednačenu opremu, znanje koncentrirano u gradskom poduzeću, malo ponuditelja u regiji i trošak prijelaza. To su zadaci za dobru pripremu natječaja, a ne automatski razlozi da se on ne raspiše. Pravi test je usporedba. Ako gradsko poduzeće vozi po cijeni po kilometru usporedivoj s natječajnim cijenama u drugim gradovima, promjena nema smisla. Ako ne vozi, povijest sama po sebi nije dovoljna za zaštitu postojećeg modela.
Otpad i zelene površine
Kod otpada je logika slična. Grad je zakonski odgovoran za uslugu, ali posao prikupljanja, odvoza i obrade često ugovara s privatnim tvrtkama, iako je stanje vrlo različito od zemlje do zemlje. U Francuskoj tržištem dominiraju velike grupacije Veolia, Suez i Paprec, u Španjolskoj FCC i Urbaser, dok u Njemačkoj i Austriji snažna gradska poduzeća rade usporedo s privatnim tvrtkama koje skupljaju ambalažni otpad.
Irska je krajnji slučaj. Odvoz iz kućanstava gotovo je u cijelosti prepušten tržištu, a gradska uprava Dublina 2012. prepustila je privatnoj tvrtki svoju službu s oko 140.000 kućanstava koja su je još koristila. Građani sami biraju i plaćaju tvrtku čije službe žele koristiti, pa istom ulicom može prolaziti nekoliko kamiona različitih tvrtki. Irsko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdilo je da odvoz kućnog otpada ima obilježja prirodnog monopola, ali vlada sustav zasad ne mijenja, a pitanje će razmotriti u novom akcijskom planu 2027.

Zelene površine najlakše je dati u vanjsku izvedbu jer nema skupe infrastrukture. U skandinavskim zemljama, Nizozemskoj i Španjolskoj održavanje parkova i košnja uobičajeno se ugovaraju na nekoliko godina, često po četvrtima, dok grad zadržava planiranje i nadzor. Istraživanje na danskim općinama pokazalo je da su natječaji za održavanje cesta i parkova u prosjeku smanjili troškove bez pada kvalitete, ali i da su uštede manje što se ista usluga češće raspisuje.
Pregled trinaest studija iz tri zemlje, objavljen 2017. u znanstvenom časopisu Urban Forestry & Urban Greening, zaključio je da su ekonomski učinci uglavnom pozitivni, a učinci na kvalitetu i radnike uglavnom negativni. Pouka je jednostavna. Ušteda je moguća, ali kvaliteta pati ako grad kupuje samo po najnižoj cijeni i ne mjeri stanje parkova.
Što su gradovi dobili
Glavno obećanje natječaja bila je niža cijena. Gradska poduzeća koja nisu izložena konkurentskom pritisku mogu s vremenom razviti viškove administracije i manje učinkovite organizacijske obrasce, a natječaj prvi put pokaže koliko kilometar vožnje ili tona otpada stvarno košta.
Prometni ekonomisti Ian Wallis i David Hensher usporedili su 2005. iskustva više od 20 gradova u deset razvijenih zemalja i zaključili da se kratkoročne uštede od uvođenja autobusnih natječaja često kreću od 5 do 50 %, osobito kada se natječajem zamjenjuje javni monopol. U Kopenhagenu su troškovi po kilometru pali oko 24 %, a u Norveškoj oko 10 %, manje nego drugdje jer su javni prijevoznici već prije postali učinkovitiji.
Gradovi su imali i druge razloge. Kad je izvođač vanjski, granica između naručitelja i izvođača je jasna, pa ga grad može kazniti, a na kraju ugovora i zamijeniti. Ugovor mora napisati što se točno traži, pa su mnogi gradovi tek pisanjem natječaja prvi put jasno definirali kvalitetu. Veliki operateri donose i iskustvo s električnim vozilima i optimizacijom ruta. Navodi se i rasterećenje proračuna: kad privatnik sam kupi vozila ili izgradi liniju, grad ne mora odmah izdvojiti novac niti se zadužiti.
Taj trošak, međutim, ne nestaje, nego ga grad otplaćuje kroz godišnju naknadu tijekom cijelog ugovora, zajedno s privatnikovim troškom kredita i dobiti, što može biti skuplje nego da je grad opremu kupio sam, osobito ako se privatno financiranje plaća po višoj cijeni kapitala.
Javni gradski prijevoz: grad kupuje, privatnik vozi i održava
Može li grad sam kupiti tramvaje, autobuse i kamione, a privatniku ih samo povjeriti na korištenje i održavanje? Taj model nije samo moguć, nego se u različitim oblicima primjenjuje u više europskih gradova. Kod tramvaja grad ili regija često posjeduje vozila i pruge. U Utrechtu je to nizozemska pokrajina Utrecht, a u Stockholmu regionalno prometno tijelo SL. Francuska to rješava na drugi način. Kad tramvaje ili posebnu opremu nabavi operater, sve što je nužno za obavljanje komunalne usluge na kraju ugovora besplatno prelazi u vlasništvo lokalne uprave.

U mnogim drugim zemljama autobuse i kamione za odvoz otpada nabavlja izvođač i oni ostaju njegovo vlasništvo i nakon isteka ugovora. Grad tada može posjedovati ono što je dugotrajno i vezano uz lokaciju: depoe, punionice, reciklažna dvorišta i postrojenja.
Prednosti su uvjerljive. Grad se zadužuje po nižoj kamati od privatne tvrtke, a kad vozila kupuje privatnik, njegov trošak kapitala, naknada za rizik i profit ulaze u cijenu koju grad plaća. Kad grad daje opremu, na natječaj se mogu javiti i manji, ali iskusni prijevoznici koji ne bi mogli sami financirati kupnju cijele flote, pa se može javiti više ponuditelja. Uvjeti natječaja pritom i dalje traže dokazano iskustvo u sličnim poslovima, financijsku stabilnost i bankovna jamstva.
Europska uredba 1370/2007 ograničava ugovore na 10 godina za autobuse i 15 za tračnički promet, uz mogućnost produljenja kada operater mora osigurati značajnu imovinu; kad je imovina gradska, ugovor može biti kraći, a loš operater zamijenjen bez prekida komunalne usluge. Grad ne mora na kraju ugovora otkupljivati vozila po spornoj cijeni, a sam bira tip vozila i gradi jedinstvenu flotu.
Rizici su jednako stvarni. Operater koji vozi tuđe vozilo pred kraj ugovora ima poticaj štedjeti na održavanju, pa ugovor mora sadržavati precizne obveze, neovisne inspekcije i kazne pri povratu imovine. Kad vozilo često staje, operater će reći da je grad kupio loš model, a grad da operater loše održava. Kupnja opreme odmah se vidi u gradskom dugu, a hrvatski gradovi imaju zakonska ograničenja zaduživanja. Grad mora imati i vlastite stručnjake koji znaju napisati specifikaciju i nadzirati održavanje, inače postaje ovisan o dobavljačima i operaterima.
Za dugotrajnu i skupu imovinu, poput tramvaja, pruga, depoa i punionica, javno vlasništvo uz privatnog operatera može biti učinkovita kombinacija kada grad može osigurati konkurenciju i kvalitetan nadzor. Za kosilice, manja vozila ili kamione koji traju sedam do deset godina razumnije je da izvođač donese svoje, jer je to ionako njegov alat rada.
Je li problem subvencionirati privatnu tvrtku?
Javni gradski prijevoz gotovo nigdje ne pokriva ukupne troškove samo prihodima od karata. Prema međunarodnom udruženju javnog prijevoza UITP, karte u prosjeku pokrivaju 31 do 50 % troškova, ovisno o regiji svijeta. London, koji cijelu autobusnu mrežu vozi preko privatnih operatera, za 2025./2026. treba oko 1,1 milijardu funti neto potpore za autobusne usluge.
Kad grad ugovori privatnog operatera po bruto modelu, on kupuje uslugu. Plaća kilometre vožnje, kao što bi platio izgradnju ceste. I u slučaju gradskog poduzeća grad bi morao financirati dio troška usluge iz javnih prihoda. Pitanje je zato koliko usluga stvarno košta, je li naknada transparentna i odgovara li kvaliteti koju grad dobiva.

Europsko pravo to izričito uređuje. Naknada ne smije premašiti trošak usluge uvećan za razumnu dobit. Kad grad posao izravno povjeri vlastitom poduzeću, mora to dokazati izračunom, a kod pravilno provedenog otvorenog natječaja postignuta cijena može poslužiti kao tržišni pokazatelj visine naknade.
Veći rizik od same subvencije su preniske ponude. Tvrtka koja dobije posao preniskom cijenom kasnije traži povećanja, štedi na radnicima i održavanju ili propadne, kao što je 2017. propao norveški RenoNorden, nakon čega je odvoz otpada u nizu općina morao biti reorganiziran. Zato ugovori traže jamstva i pričuvni plan, a gradovi ne bi trebali birati samo najnižu cijenu.
Rizici i kako ih gradovi ograničavaju
Promjena operatera ne mora značiti gubitak radnih mjesta. Europska direktiva o prijenosu poduzeća u pravilu prenosi prava i obveze iz radnog odnosa na novog poslodavca, a Uredba 1370/2007 dopušta gradu da u natječaju zahtijeva preuzimanje postojećih radnika. Kad je dublinski tramvajski sustav Luas 1. rujna 2026. prešao na novog operatera, državna prometna agencija i sindikat najavili su da će radnici prijeći s njim uz postojeću zaštitu, iako podatak o tome koliko ih je stvarno prešlo još nije objavljen. Kad je Nica 2013. promet povjerila javnom poduzeću, oko tisuću zaposlenika prešlo je uz zadržane plaće. Veći je rizik u sljedećim natječajima, kad ponuditelji mogu štedjeti na plaćama novih radnika, pa gradovi sve češće propisuju minimalne plaće iz kolektivnog ugovora.
Ušteda iz natječaja nije čista ušteda, jer grad mora platiti pripremu natječaja i nadzor izvođača. Istraživanje na danskim općinama pokazalo je da sama priprema natječaja stoji u prosjeku 2,7 % vrijednosti ugovora, a praćenje izvođača dodatno. Ako natječaj obećava uštedu od 10 %, a nadzor stoji 5 do 10 %, neto korist može biti blizu nule. Zato se natječaji isplate za velike i jasno mjerljive usluge, poput kilometara vožnje ili tona otpada, a stručan tim koji zna koliko usluga košta potreban je gradu bez obzira na to tko je izvođač.
Natječaj najbolje može ostvariti konkurentski pritisak kada se javi više ponuditelja. Europski revizorski sud utvrdio je da se udio postupaka javne nabave s jednim ponuditeljem u EU-u gotovo udvostručio, a Europska komisija bilježi da je 2024. i u Hrvatskoj i u tipičnoj članici oko 27 do 28 % ugovora dodijeljeno uz samo jednog ponuditelja. Gradovi se brane podjelom posla u više paketa, davanjem vlastite opreme kako bi se javile i manje tvrtke, objavom cijena i ocjena kvalitete te usporedbom s troškom vlastitog poduzeća. Bez stvarne konkurencije i kvalitetnog nadzora natječaj može značiti samo prijenos gradskog monopola u privatne ruke.
Povratak u javne ruke
Put nije jednosmjeran. Baza istraživača Sveučilišta u Glasgowu bilježi gotovo tisuću slučajeva povratka usluga u javne ruke u Europi, a u više od polovice grad nije raskidao ugovor, nego ga jednostavno nije obnovio kad je istekao. Snažan politički otpor ovom modelu zabilježen je u Italiji. Na referendumu 2011. Talijani su ukinuli zakon koji je omogućavao da se lokalne javne službe povjeravaju privatnim tvrtkama.

Nica je 2013. odlučila promet povjeriti javnom poduzeću jer ponude privatnih operatera nisu odgovarale njezinim očekivanjima. Oslo je 2017. vratio odvoz otpada gradskoj agenciji jer privatni izvođač nije pružao zadovoljavajuću kvalitetu. Manchester je, s druge strane, vratio kontrolu, ali nije osnovao javnog prijevoznika: autobuse i dalje voze privatni operateri po narudžbi javnog tijela, a točnost je u prvim franšiznim područjima porasla sa 66 na 80 %.
Istraživanja pokazuju da se gradovi vraćaju kad izostanu uštede i konkurencija. U Njemačkoj je povratak odvoza otpada češći tamo gdje je tržište koncentrirano u rukama malog broja tvrtki, a u Nizozemskoj je posljednjih godina povratak u javne ruke češći od nove privatizacije. Brojke o uštedama iz povratka ipak najčešće objavljuju sindikati i udruge koje ga zagovaraju, pa ih treba čitati s istim oprezom kao brojke privatnih operatera o uštedama iz natječaja.
Zaključak
Većina europskih gradova komunalne službe nije prodala, nego je posao ugovorila s vanjskim izvođačima, a odgovornost za uslugu zadržala. Istu uslugu mogli su naručiti i od vlastitog poduzeća, ali natječaj im je donio ono što s vlastitim poduzećem teže postižu, jer su mu istodobno vlasnik, naručitelj i nadzornik: usporedbu cijena, ugovor s kaznama koje se stvarno provode i mogućnost da lošeg izvođača zamijene. Jedinstven model ne postoji. Negdje komunalne usluge uglavnom obavljaju javna poduzeća, drugdje privatni operateri, a mnogi gradovi kombiniraju oba pristupa. U zapadnoj i sjevernoj Europi privatne tvrtke na temelju ugovora s gradom obavljaju velik dio, a u nekim zemljama i većinu, odvoza otpada i autobusnog prijevoza.
Za hrvatske gradove iz toga slijedi nekoliko pouka. Tramvajska infrastruktura može ostati javna jer ima obilježja prirodnog monopola, ali tko je vozi i održava trebalo bi odlučiti usporedbom troškova i kvalitete. Autobusne linije mogu se podijeliti u pakete, pa gradsko poduzeće može zadržati dio, a ostatak ići na natječaj, čime grad dobiva usporedbu cijena. Skupu i dugotrajnu opremu grad može kupiti sam, uz EU sufinanciranje, i predati je operateru uz stroge obveze održavanja. Subvencija se treba temeljiti na transparentnom izračunu troška, jer grad koji zna koliko košta kilometar vožnje ili tona otpada može usporediti vlastitu režiju s ponudom privatnika.
Iskustva europskih gradova pokazuju da se modeli mogu mijenjati. Gradovi prelaze s javnog na privatno i natrag kada se promijene troškovi, tržišni uvjeti, kvaliteta komunalne usluge ili sposobnost vlastite uprave. Ključ nije samo u tome tko je vlasnik, nego može li grad kvalitetno planirati uslugu, ugovoriti je po konkurentnoj cijeni, nadzirati izvršenje i po potrebi promijeniti izvođača.