Političke sekte i trgovci strahom: Kako su ljevica i desnica podijelile Europu

Europa je postala kontinent na kojem se političke sekte međusobno optužuju za propast civilizacije, dok političke elite s obje strane već desetljećima pridonose njezinim problemima. Jedni vlastite neuspjehe umataju u ljudska prava i toleranciju, a drugi u domoljublje, tradiciju i nacionalni ponos.

Pogledajte Francusku, Italiju i ostatak Europe, gdje se nezadovoljstvo prelijeva na ulice, a politički lešinari odmah dolijeću po svoj dio plijena. Dio ljevice nasilje objašnjava društvenim okolnostima, ponekad zanemarujući osobnu odgovornost počinitelja, dok desnica u razbijenom izlogu pronalazi dokaz da su milijuni ljudi drukčijeg podrijetla neprijatelji civilizacije. Umjesto traženja rješenja, obje strane prečesto biraju činjenice koje potvrđuju njihove predrasude.

Lijevi su toliko zaljubljeni u vlastitu moralnu superiornost da bi najradije cijelo društvo poslali na preodgoj, pri čemu im je tolerancija sveta samo dok netko ne izgovori mišljenje koje im se ne sviđa. Desni toliko vole slobodu, tradiciju i nacionalni identitet da bi najradije određivali tko smije pripadati naciji i kako treba živjeti.

Kako političke sekte i elite koriste domoljublje i moral za podjele

Jedni su od ljudskih prava napravili religiju bez odgovornosti, drugi od domoljublja trgovinu strahom. Zajedničko im je što vlastite idiote proglašavaju borcima za ideale, dok tuđe predstavljaju kao dokaz moralne propasti čovječanstva. Vlastitima opraštaju pogreške, a protivnicima iste pogreške pretvaraju u dokaz da su nedostojni javnog života.

Bruxelles se pretvorio u golemu birokratsku mašineriju koja prečesto vjeruje da se problemi mogu riješiti novom strategijom, povjerenstvom i dodatnim propisom. Kada se suoči s troškovima, otporom građana i teškoćama provedbe, neke od tih propisa ublažava ili odgađa. Problem nije u svakoj promjeni odluke, nego u nedovoljnom promišljanju posljedica i izostanku odgovornosti za promašaje. Istodobno, nacionalni populisti obećavaju spas Europe receptima koji počinju pronalaženjem neprijatelja, a završavaju zahtjevom da im se prepusti što više vlasti.

Hrvatska je domaća verzija iste europske političke ludnice. Naši politički fosili još uvijek crpe kapital iz sukoba i podjela povezanih s 1941. i 1945., pa desnica prodaje domoljublje na litre, ljevica antifašizam na kilograme, a građani plaćaju račun za obje prijevare. Suočavanje s prošlošću nužno je, ali njezino beskonačno pretvaranje u političko oružje ne rješava nijedan problem sadašnjosti.

Naši desni politički propovjednici najglasnije ljube zastavu kada treba prikriti vlastitu nesposobnost, dok lijevi moralni inkvizitori zazivaju toleranciju, a zatim drukčije mišljenje proglašavaju društvenom bolešću. Između nacionalnog primitivizma i ideološke umišljenosti sve je teže pronaći običan zdrav razum.

Kad domoljublje i tolerancija postanu oružje protiv neistomišljenika

Najjadniji su njihovi bezuvjetni politički sljedbenici, ljudi koji će vlastitima oprostiti lopovluk, laži i korupciju, ali će istu stvar kod protivnika proglasiti zločinom protiv čovječanstva. Za njih istina nije ono što se dogodilo, nego ono što njihova strana treba da bi ostala moralno nevina. Tako političari uče da im nije nužno biti sposobnima i poštenima: dovoljno je da njihovi birači više mrze protivnike nego što cijene vlastite standarde.

Ne gade mi se lijevi zato što su lijevi ni desni zato što su desni, nego političke kukavice koje nemaju hrabrosti osuditi vlastite gadosti, a imaju neiscrpnu energiju za seciranje tuđih.

Najveća tragedija Europe nije pojava ekstremista, nego to što su im takozvani umjereni političari pripremali teren svojom nesposobnošću, licemjerjem i ideološkim parolama umjesto stvarnim rezultatima. Kada građani izgube povjerenje da sustav može riješiti njihove probleme, lakše povjeruju onima koji obećavaju da će ga srušiti.

Dok ljevica glumi savjest čovječanstva, desnica glumi njegova posljednjeg spasitelja, a obje se ponašaju kao dva pogrebnika koji se svađaju oko toga tko će nositi lijes, premda su zajedno kopali grob.

Zato se više ne pitam hoće li Europu uništiti lijevi ili desni, nego koliko će dugo građani vjerovati ljudima kojima je za politički opstanak potrebna upravo ona katastrofa od koje ih navodno spašavaju. Europa neće ozdraviti zamjenom jedne političke sekte drugom, nego tek kada građani počnu političare ocjenjivati prema rezultatima, a ne prema tome koliko uvjerljivo glume spasitelje.