Sjeverni tok (Nord Stream): kako je Njemačka Europu vezala uz ruski plin

U posljednjih smo dana svjedočili događaju koji nas zorno podsjeća na uporno prešućivanu činjenicu da je najmoćnija država EU-a, Njemačka, tijekom velikog dijela posljednja tri desetljeća svojom energetskom politikom ozbiljno ugrožavala sigurnosne interese dijela njezinih europskih saveznika. Riječ je o fotografijama s rođendana Vladimira Putina, na kojima se pojavljuje i ozareni bivši kancelar Gerhard Schröder, koji je, usput rečeno, nakon što je ranije obnašao funkcije u ruskom Rosneftu, dobio još jednu funkciju u Moskvi, ovaj put u nadzornom odboru lanca supermarketa Hyperglobus. Teško ćemo naći priču koja bi bolje ilustrirala sljepoću današnje Europe od projekta plinovoda Sjeverni tok (Nord Stream).

U posljednje vrijeme pozornost je ponovno usmjerena na sabotažu plinovoda Sjeverni tok u rujnu 2022. Njemačko tužiteljstvo podignulo je optužnicu protiv ukrajinskog državljanina, kojega tereti za sudjelovanje u operaciji te tvrdi da je skupina djelovala po nalogu ukrajinskih državnih struktura. Suđenje je počelo u Hamburgu 14. listopada 2026., a 27. listopada je sud odbio zahtjev obrane za obustavom postupka. Presude još nema, a optuženi poriče sudjelovanje.

Od 30 posto do 69 posto: kako je rasla ovisnost

Sovjetsko-zapadnoeuropska trgovina plinom započela je krajem šezdesetih godina. Znakovito – prve količine sovjetskog plina stigle su u Baumgarten u Austriji samo jedanaest dana nakon ulaska trupa Varšavskog pakta u Čehoslovačku. Na svečanosti u Baumgartenu sovjetski je veleposlanik zahvaljivao na „prijateljskoj atmosferi“, dok je austrijska strana isticala produbljivanje gospodarske suradnje.

Izravna suradnja između Savezne Republike Njemačke i Sovjetskog Saveza, a kasnije između Njemačke i Rusije, uvijek je imala dvije dimenzije: poslovnu i ideološku. S jedne strane bili su interesi njemačke industrije za stabilnim dobavljačem, s druge ideja Wandel durch Handel – vjera da će uzajamna, obostrano korisna gospodarska ovisnost pridonijeti i izgradnji mirne suradnje, pa čak i pomoći da se istočnom partneru „ucijepe” demokratske vrijednosti.

Njemačka je bila svjesna rizika prevelike ovisnosti o jednom dobavljaču. Zato je savezna vlada u svibnju 1980. odlučila da najviše 30 posto zapadnonjemačkog uvoza plina smije dolaziti iz jedne države.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza postupno je prevladalo uvjerenje da će gospodarska međuovisnost i tržišna integracija osigurati stabilnije odnose s Rusijom. U takvom je političkom okruženju pitanje ovisnosti o jednom dobavljaču postupno gubilo na važnosti. Stari strahovi i zadrške ostavljeni su sa strane. 2021. godine 69 posto uvezenog plina je dolazilo iz Rusije.

Schröder, Merkel i Sjeverni tok 2

U istom se duhu razvijala i promidžba ideje izravne baltičke veze, koja je trebala odgovoriti na rast njemačke potrošnje plina i istodobno „povećati pouzdanost” opskrbe – a time i energetsku sigurnost Europe. Iako je projektu zbog Schröderova prelaska na čelo konzorcija Nord Stream, pod kontrolom Gazproma, odmah nakon odlaska s dužnosti kancelara prianjao zadah političke korupcije, Sjeverni tok prihvatila je kao svoj i Angela Merkel, nekrunjena „predvodnica slobodnog svijeta” idućih petnaest godina.

U video-poruci povodom početka gradnje Sjevernog toka u travnju 2010. izjavila je: „Danas počinje jedan od najvećih projekata energetske infrastrukture našeg vremena. Njime Europska unija i Rusija žele uspostaviti još jednu snažnu vezu.” Ta je vjera bila toliko snažna da je preživjela i potres povezan s aneksijom Krima i prvim ratom u Donbasu. Ugovor o izgradnji Sjevernog toka 2 potpisan je 2015., samo nekoliko mjeseci nakon sporazuma iz Minska.

Berlin je tvrdoglavo gurao dovršetak projekta Sjeverni tok 2 unatoč rastućem protivljenju unutar EU-a, ovaj put u velikoj mjeri podržanom i od Europske komisije koja se protivila pojedinim aspektima projekta, osobito zbog pitanja usklađenosti s pravilima unutarnjeg tržišta, i unatoč sankcijama prve Trumpove administracije. Kada su se uz ukrajinske granice već 2021. okupljale ruske trupe, vlada Angele Merkel nije promijenila svoje stajalište. Ustrajno je podupirala dovršetak projekta unatoč protivljenju dijela europskih država i institucija te regulatornim i pravnim preprekama na razini EU-a. Istodobno je nastojala uvjeriti Bidenovu administraciju da, u interesu boljih odnosa s Berlinom nakon ere „onog groznog Trumpa”, odustane od dijela sankcija.

Dio cijele priče jest i dosljedno ignoriranje stvarnosti. Sovjetski Savez, a potom i Rusija, uvijek su pazili na imidž pouzdanog dobavljača. U sovjetsko doba čak i po cijenu da su, kako bi ispunili dogovorene količine za Zapad, povremeno prekidali opskrbu vlastitom stanovništvu. Nakon 1989. taj se pristup promijenio: u prostoru između dobavljača i kupca nastala je skupina neovisnih država koje su se više ili manje intenzivno nastojale izvući iz ruske sfere utjecaja.

Rusija je tako mogla početi testirati novu velikosilašku strategiju. Staru Brežnjevljevu doktrinu u novim je okolnostima zamijenila zamisao da pravilno korištena izvozna politika ključnih sirovina može Kremlju pomoći da zadrži geopolitički utjecaj.

Mrkva za Zapad, štap za susjede

Ako je za zapadne klijente Moskva i dalje imala „mrkvu” u obliku pouzdanih i jeftinih isporuka, za države između Moskve i Berlina dobro je došao štap. Već u zimu 1992./1993. to su osjetile baltičke države kada su službeno zatražile povlačenje ruske vojske sa svog teritorija i osjetile koliko energetska ovisnost o Rusiji može ograničiti prostor za samostalnu politiku. Litva je, primjerice, bila izrazito ovisna o ruskom plinu, a sporovi oko cijene i plaćanja te ozbiljni prekidi opskrbe 1992. i 1993. pokazali su koliko je ranjiva država koja ovisi o jednom dobavljaču i nema dovoljno razvijene alternativne pravce nabave.

Devedesetih godina Moskva je dugove za ruski plin i prekide isporuka koristila kao polugu i prema Kijevu, a ideju carinske unije, prema riječima tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Leonida Kučme, kao sredstvo pritiska. Izravnu ponudu jeftinijeg plina u zamjenu za ulazak u carinsku uniju s Bjelorusijom i Kazahstanom Kremlj je Kijevu ponovo otvoreno postavio 2011.

Cijene ruskog plina često su odražavale i političke odnose Moskve s pojedinim državama, a nisu bile određene isključivo tržišnim i tehničkim čimbenicima. Razlike među europskim tržištima i uvjetima uvoza pokazivale su da na cijenu nisu utjecali samo troškovi transporta, nego i ugovorni modeli, dostupnost alternativnih dobavljača i razina tržišnog natjecanja. Cijena i njezina kretanja bili su zrcalo odnosa s Rusijom i instrument utjecaja na politiku susjeda.

I nigdje taj model nije bio vidljiviji nego u slučaju Ukrajine. Rusija je najprije pokušala steći izravnu kontrolu nad ukrajinskim plinskim transportnim sustavom, a kada u tome nije uspjela (ni za Janukoviča), sporove oko isporuka i tranzita koristila je na način koji je pridonosio tome da zapadni kupci Ukrajinu sve više doživljavaju kao nepouzdanog tranzitnog partnera kojeg bi bilo sigurnije zaobići.

Sveprisutna ukrajinska korupcija i oligarhijsko okruženje tome su, dakako, pogodovali, no činjenica je da je u tom odnosu Moskva bila strana koja je ruski plin opetovano koristila kao polugu kojom je susjeda prisiljavala na poslušnost. Vidjeli smo to nakon Narančaste revolucije (2004.–2005.), kada su se politički sukob između Moskve i Kijeva i spor oko cijene plina tijekom 2005. pretvorili u ozbiljnu energetsku krizu, koja je početkom 2006. dovela i do prekida isporuka.

Sjeverni i Južni tok: kako zaobići Ukrajinu

Kada je slika Ukrajine kao potencijalne prepreke nesmetanom tranzitu plina već dovoljno pustila korijenje, Moskva je odlučila prijeći na sljedeći korak: projekt dvaju plinovoda – Sjevernog i Južnog toka – koji su poput golemih pipaka trebali zaobići Ukrajinu i smanjiti rusku ovisnost o postojećim tranzitnim pravcima. Južni tok trebao je voditi preko Crnog mora i Balkana, a sjevernu rutu trebao je udvostručiti Sjeverni tok 2. Rusija je 2014. napustila projekt Južnog toka, a potom razvila projekt Turskog toka.

Fascinantan je pregled strategija kojima su se zagovornici plinovoda – bilo s istoka, bilo sa zapada – stigli poslužiti u dva desetljeća. U njima se zrcali samoubilačka ideologizacija europske politike tog vremena, koju je Kremlj majstorski iskoristio. Na prvom je mjestu bila vjera u čudotvornu moć uzajamne ovisnosti, mantra globalizacije.

Tijekom njemačkog predsjedanja EU-om 2007. iz Berlina se isticalo da Unija ni s jednom drugom državom ne održava odnose takve širine i dubine kao s Rusijom. O plinovodu su načelno govorili kao o europskom projektu koji će cijeloj EU donijeti sigurniju opskrbu. Taj se jezik nije bitno mijenjao ni kada su se otvorila ozbiljna pitanja o usklađenosti Sjevernog toka 2 s pravilima unutarnjeg tržišta EU-a.

Kada je i u javnu raspravu prodrla oštra kritika plinovoda, ponajprije od strane srednjoeuropskih država, pojavila se nova motivacija: projekt je trebao biti odgovor na potrebe nove klimatske politike. Njemačka Energiewende, odmak od nuklearne energije i ugljena, trebala se ostvariti upravo uz pomoć ruskog plina kao „prijelaznog goriva”.

Protivnici plinovoda isticali su pak opasnost koju on predstavlja za ekosustav Baltičkog mora, no ekološka je retorika naposljetku poslužila i zagovornicima. Pokrajinska vlada Mecklenburg-Zapadnog Pomorja početkom 2021. osnovala je, uglavnom novcem tvrtke Nord Stream 2 AG, Zakladu za klimu i zaštitu okoliša. Unatoč zelenom imenu i službeno deklariranim ciljevima zaštite okoliša, zaklada je dobila i gospodarsku podružnicu koja je trebala nabavljati opremu i usluge potrebne za dovršetak plinovoda, što je omogućavalo nastavak dijela aktivnosti unatoč američkim sankcijama.

Na zabrinutost Srednjoeuropljana, koji su Sjeverni tok doživljavali kao ključan element koji mijenja geopolitičku situaciju u regiji, odgovaralo se upućivanjem na to da nije riječ o državnom projektu, nego o inicijativi skupine energetskih kompanija, pa se projekt prikazivao kao komercijalni pothvat bez neposrednih geopolitičkih posljedica.

Preosjetljivost opsesivno antiruskih Poljaka ili Litavaca trebalo je ismijati pozivanjem na posve ekonomsku racionalnost projekta. Nitko se nije zapitao zašto je najveći od tih članova konzorcija državni div Gazprom, na čijem je čelu Aleksej Miller, dugogodišnji Putinov suradnik i nad kojim izravni nadzor ima ruska vlada.

Kada su se 2017. u borbu oko Sjevernog toka 2 uključile Trumpove Sjedinjene Države, koje su sve upornije upozoravale na problem rastuće ovisnosti Europe o ruskom plinu, reakcija je bila naglašavanje „europskog suvereniteta” i ponosne izjave da Washington nema pravo Europi diktirati njezinu energetsku politiku.

Sjeverni tok: The End

U parcijalnoj priči o Sjevernom toku možemo prepoznati valjda sve velike grijehe koji su Europu doveli u današnje jadno stanje: ignoriranje geopolitike, naivnu vjeru u korisnost ovisnosti o drugima, predodžbu da je povijest završila i da svijet neizbježno ide prema povezivanju i mirnom suživotu, pohlepu maskiranu uzvišenim riječima, ukorijenjeno uvjerenje europskih elita da glavna prijetnja europskom suverenitetu nije Moskva, nego Washington, zeleni fanatizam kao okidač procesa čiji učinci daleko nadilaze sferu energetike te njemačko uvjerenje da govori u ime Europe kao cjeline. I naposljetku duboko ukorijenjene predrasude prema srednjoeuropskim i istočnoeuropskim saveznicima, čija su se upozorenja oholo i opetovano odbacivala kao izraz antiruske paranoje.

Nije bila stvar u tome da nitko nije slutio kako bi to moglo završiti. Njemačko-američki dogovor o Sjevernom toku 2 nije uklonio sigurnosne rizike na koje su upozoravali protivnici projekta. Naprotiv, odluka da se projekt nastavi unatoč gomilanju ruskih trupa uz ukrajinske granice pokazala je koliko su njemačka energetska politika i procjena geopolitičkih rizika bile razdvojene. U ljeto 2021. ministri vanjskih poslova Poljske i Ukrajine, Zbigniew Rau i Dmitro Kuleba, objavili su zajedničku izjavu u kojoj su upozorili da će puštanje plinovoda u rad povećati političke, vojne i energetske prijetnje Ukrajini i Srednjoj Europi te ojačati sposobnost Rusije da destabilizira europsku sigurnost. Nisu se prevarili.

Putinova agresija na Ukrajinu donijela je šok i promjenu raspoloženja. Ipak, Njemačka se do posljednjeg trenutka borila za to da se rad Sjevernog toka 1 održi. Gotovo groteskno djelovali su napori da se Gazpromu vrati turbina za Sjeverni tok 1, koja je bila na održavanju u Kanadi. Njezin je povratak zbog sankcijskih ograničenja zahtijevao posebnu dozvolu, a nakon povratka u Njemačku zapelo je i pitanje njezina daljnjeg transporta u Rusiju.

Na kraju Sjeverni tok 2 nikada nije dobio konačnu certifikaciju za rad. Njemačka je 22. veljače 2022., dan nakon što je Putin priznao separatističke „republike” u Donbasu, zaustavila postupak njegova odobravanja – dva dana prije početka ruske invazije punog opsega. Krajem kolovoza Gazprom je obustavio i isporuke Sjevernim tokom 1, navodno zbog održavanja, i više ih nije nastavio. Kada su 26. rujna 2022. eksplozije teško oštetile plinovode Sjeverni tok 1 i 2, pri čemu su tri od četiri linije postale neupotrebljive, bilo je ionako svejedno i Rusima i Nijemcima. Teško da ćemo naći rječitije finale cijele afere.