Energana na otpad: da, ali ne kod mene

HRejting je napravio anketu koja je pokazala da smo preko noći postali nevjerojatno moderan, racionalan i tehnološki osviješten narod, jer 60,4 posto građana potpuno podržava gradnju energana na otpad, još 26,1 posto podržava ih uz stroge okolišne uvjete, a protiv je samo 7,5 posto, što znači da čak 86,5 posto ispitanih želi da Hrvatska konačno napravi ono što ozbiljne europske države rade već desetljećima. Čovjek bi skoro zaplakao od ponosa.

Još kad se građane pita žele li vlastita postrojenja ili ćemo i dalje plaćati strancima da preuzimaju naš otpad, 82,6 posto želi domaće rješenje, a samo 9,8 posto radije bi nastavilo plaćati inozemstvu pa se već učini da smo konačno shvatili kako kamion koji prijeđe državnu granicu nije tehnologija obrade otpada, nego samo vrlo skupa metoda da svoje smeće više ne gledamo.

Energana na otpad: svi su za, samo ne pokraj svoje kuće

A onda dolazi najbolji dio ankete, jer 60,4 posto građana bez problema bi grijalo svoj dom, radno mjesto ili školu energijom dobivenom iz otpada, dok bi još 19,3 posto također koristilo tu energiju, ali samo ako je postrojenje udaljeno više od 20 kilometara.

E tu već više prepoznajem naše ljude. Toplinu pošaljite meni, postrojenje pošaljite njima.

To je možda najprecizniji opis hrvatske ekološke svijesti koji sam ikada vidio izražen u postotku, jer mi bismo rado imali energiju, manje odlagališta, manje izvoza otpada, niže troškove, europske standarde i modernu infrastrukturu, ali bismo još radije da sve ono što je potrebno da bismo to dobili bude smješteno dovoljno daleko da kroz prozor smrdi, dimi, izgleda ružno ili samo psihološki smeta nekom drugom.

Dok je energana na otpad u Austriji, pokazujemo je kao dokaz koliko su Austrijanci napredni. Dok je u Danskoj divimo se kako ljudi toplinom iz otpada griju gradove, skijaju po njoj. Na televizijskoj grafici sve to izgleda kao dokaz kružnog gospodarstva i energetske neovisnosti. Ali kada netko na hrvatskoj karti nacrta kružić nekoliko kilometara od naše kuće, ista ta moderna energana na otpad preko noći postaje kombinacija Černobila, Auschwitza i Mordora. Ubrzo se osniva građanska inicijativa, otvara Facebook grupa i kreće nacionalni postdiplomski studij iz dioksina.

Do jučer nije znao ni što znači SRF (solid recovered fuel), a danas već ima mišljenje o svemu. Ujutro pročita dvije objave, poslije ručka pogleda video na YouTubeu, a navečer inženjeru koji se trideset godina bavi otpadom objašnjava kako rade energane, kakvi su filtri, što izlazi iz dimnjaka i zašto se u Švedskoj sve radi drukčije. O Švedskoj, naravno, zna sve, iako bi je bez Google Mapsa vjerojatno teško pronašao na karti.

Toplinu pošaljite meni, dimnjak susjedu

I onda dolazi naš najdraži dio, moralna indignacija. Država je nesposobna, država ništa ne rješava, država nema strategiju, odlagališta su puna, otpad se izvozi, strancima plaćamo milijune, Europa nam se smije i netko konačno mora nešto napraviti. Ali kada taj netko konačno nešto pokuša napraviti, odmah mu objasnimo da smo svakako za rješenje, samo ne baš za to rješenje, ne baš na toj lokaciji, ne baš sada i, što je najvažnije, ne baš kod nas.

Tako smo stvorili savršeni sustav gospodarenja otpadom u kojem građanin proizvede otpad, zahtijeva da država ga država zbrine, odbije objekt koji bi trebao rješavati otpad, nastavi proizvoditi otpad i nakon nekoliko godina bijesno pita zašto država još uvijek nije riješila problem.

To nije kružno gospodarstvo. To je stvarno kruženje.

I da se razumijemo, nitko normalan ne bi trebao slijepo vjerovati investitoru, državi ili operatoru, nego treba tražiti najstrože uvjete, neovisni nadzor, kontinuirana mjerenja, javne podatke i ozbiljne kazne za svakoga tko prekrši pravila. Ali između pitanja je li postrojenje sigurno i rečenice nosite to što dalje od mene postoji ogromna razlika, jer prvo govori odgovoran građanin, a drugo čovjek koji svoj ekološki problem želi riješiti geografijom.

Zato bih sljedeći HRejting sveo na samo jedno pitanje i time završio cijelu ovu nacionalnu predstavu.

Moderna energana na otpad, najstroži europski standardi, javno dostupna mjerenja, neovisni nadzor i lokacija pet kilometara od vaše kuće.

Jeste li još uvijek za?

I onda bih ponovno pogledao onih 86,5 posto, ne zato što mislim da bi svi pobjegli, nego zato što bismo tek tada izmjerili ono što nas stvarno zanima. Razliku između građanina koji prihvaća infrastrukturu potrebnu društvu u kojem živi i građanina koji je nevjerojatno hrabar kada tu infrastrukturu treba smjestiti pokraj tuđe djece, tuđe kuće i tuđeg dvorišta. Jer Hrvatska očito nema problem pronaći ljude koji podržavaju energane. Hrvatska ima puno teži problem pronaći mjesto na kojem ti isti ljudi još uvijek smatraju da su u Hrvatskoj.