Vjeran Piršić – Ekološki prorok koji nikada ne odgovara za vlastite netočne prognoze

Gledao sam emisiju kod Stankovića u kojoj je gostovao Vjeran Piršić i nekoliko se puta zapitao slušam li ekološkog aktivista ili čovjeka koji je upravo dobio službenu potvrdu da sutra završava svijet. Hrvatska propada, sustav zaštite okoliša se raspao, građani su lobotomizirani, postali smo barbari i praktički nam više nema spasa. Djelomično za to i jesmo krivi, a o čemu je Sutrašnji.hr već nedavno pisao.

Nakon takvog nastupa čovjeku ne preostaje ništa drugo nego ugasiti televizor, zaključati vrata i čekati apokalipsu.

Sjetio sam se da Vjeran Piršić već godinama najavljuje razne katastrofe pa sam odlučio provjeriti što je sve govorio u prošlosti. Tu počinje zabava.

Godine 2018. LNG terminal na Krku bio je, prema njegovim riječima, izvjesna ekonomska katastrofa. Projekt bez budućnosti, bez kupaca i bez gospodarskog smisla. Danas taj isti terminal radi, prihvaća brodove, opskrbljuje tržište plinom i proširuje kapacitete. Ne tvrdim da je time dokazana njegova potpuna financijska isplativost, ali od najavljivane katastrofe ipak smo stigli do jednog od važnijih energetskih objekata u Hrvatskoj.

Još je zanimljivije da je nekoliko godina ranije podržavao drukčiju varijantu plutajućeg LNG terminala. Čovjek smije promijeniti mišljenje, posebno kada se promijeni projekt. Objašnjenje bi ipak bilo minimum intelektualnog poštenja.

Nisam primijetio da se Vjeran Piršić posebno potrudio javno preispitati svoje ranije prognoze. Možda jest, ali takvu izjavu nisam pronašao. Javnost bi je imala pravo čuti.

Slična je priča s centrima za gospodarenje otpadom. Godinama slušamo kako su Marišćina, Kaštijun i ostali centri promašeni projekti, kako su tehnologije zastarjele i kako nam takva postrojenja zapravo nisu potrebna. Vjeran Piršić je svojedobno tvrdio da uz visoku razinu odvajanja otpada centri postaju nepotrebni.

Što ćemo onda s otpadom koji ostane nakon odvajanja? Hoće li nestati zato što smo odlučili biti ekološki osviješteni? Hoćemo li ga slati u inozemstvo i glumiti da više nije naš problem?

Lijepo je govoriti o odvajanju 80 posto otpada i ja bih volio da dosegnemo takve rezultate. Otpad koji ostane i dalje postoji. Ostaju i ostaci nakon sortiranja i recikliranja. Za njih trebaju postrojenja, tehnologija, novac, ljudi i odgovornost. Upravo ono čime se Vjeran Piršić, barem u svojim javnim nastupima, mnogo manje bavi za razliku od pljuvanja po postojećim rješenjima.

Spalionice, termodinamika i granice stručnosti

Posebno je zanimljivo njegovo pozivanje na razvijene europske države. Švedska se često spominje kao primjer uspješnog gospodarenja otpadom. Švedska pritom ima razvijen sustav energetske oporabe otpada i godinama uvozi otpad za svoja postrojenja.

Šveđani, očito, nisu shvatili da im spalionice ne trebaju. Možda čekaju da im to netko iz Hrvatske objasni.

Kod spalionica smo čuli još jednu zanimljivost. Vjeran Piršić je ranije iznosio vrlo odlučne tvrdnje o njihovoj energetskoj neučinkovitosti, pozivajući se čak i na zakone termodinamike. Kod Stankovića sada kaže da se u spalionice ne razumije.

Tu nastaje problem. Ako se u nešto ne razumiješ, zašto o tome godinama nastupaš s tolikom sigurnošću? Zašto javnosti objašnjavaš što je tehnološki prihvatljivo, a što nije, ako istodobno priznaješ da to nije tvoje područje stručnosti?

Nitko ne mora znati sve. Vlastite granice znanja ipak bi trebalo prepoznati prije nego što se počnu dijeliti lekcije cijeloj državi.

Posebno me zainteresirao njegov prijedlog rješavanja problema opasnog otpada u Gospiću. Tu mu priznajem da je otvorio ozbiljno pitanje. Nezakonito odloženi opasni otpad predstavlja potencijalnu prijetnju ljudima i okolišu i država mora reagirati.

Prijedlog zatim glasi da se otpad premjesti na područje Udbine i eventualno skladišti u tunelima Željave.

Zamislimo da je takav prijedlog iznio direktor nekog centra za gospodarenje otpadom. Reakcije bi bile predvidljive. Tražile bi se studije, elaborati, hidrogeološka istraživanja, dozvole, procjene rizika i odgovori na stotinu drugih pitanja. S pravom.

Kada isti prijedlog iznese ekološki aktivist, ideja se može prodati kao gotovo jednostavno rješenje.

Problem nije u tome što Vjeran Piršić predlaže alternativu. Problem je u tome što bi i njegova alternativa morala proći potpuno jednaku stručnu i zakonsku provjeru kao svaki drugi projekt. Napušteni vojni tunel nije automatski sigurno skladište opasnog otpada. Premještanje otpada s jedne lokacije na drugu nije njegovo konačno zbrinjavanje.

Od svega što sam čuo najviše me zasmetalo njegovo proglašavanje građana barbarima i lobotomiziranom masom koja gleda nogomet, turske sapunice i razne televizijske gluposti. To je već ozbiljna doza podcjenjivanja ljudi.

Ispada da je ekološki osviješten samo onaj tko razmišlja poput Vjerana Piršića, a svi ostali su manje ili više nesposobni razumjeti svijet oko sebe. Čovjek, očito, ne može gledati nogomet i istodobno biti odgovoran prema okolišu. Radnik koji nakon napornog dana pogleda televizijsku seriju automatski postaje ekološki barbar.

Takav odnos prema građanima jednako je problematičan kao i odnos političara koji misle da je narod glup jer ne razumije njihove genijalne odluke.

U Hrvatskoj postoji zanimljiva kategorija javnih osoba koje su tijekom godina stekle gotovo trajnu pretplatu na medijski prostor. Što god se dogodi, njih se poziva da objasne zašto je to loše, tko je kriv i kakva nas katastrofa očekuje.

Posebno je zgodno što pritom ne moraju ništa izgraditi, organizirati, financirati ni održavati. Ne moraju zapošljavati ljude, voditi postrojenja, isplaćivati plaće, rješavati kvarove, osiguravati dozvole ni odgovarati za rezultate. Njihov je posao upozoravati.

Nemam ništa protiv upozoravanja. Imam protiv toga da upozoravanje s vremenom postane zamjena za znanje, argumente i odgovornost.

Da budem pošten, Vjeran Piršić je u nekim stvarima bio u pravu. Problemi postoje i ne treba ih skrivati. Zato njegove tvrdnje treba uzeti u obzir, ali ne i automatski ih prihvaćati samo zato što dolaze od čovjeka koji se desetljećima bavi ekologijom. Dugogodišnji aktivizam nije diploma fakulteta tehničkih znanosti. Nije ni jamstvo da su sve prognoze točne.

Pomalo je nevjerojatno koliko se rijetko naše poznate aktiviste suočava s njihovim vlastitim izjavama iz prošlosti. Volio bih vidjeti emisiju u kojoj bi netko pred Piršića stavio njegove izjave o LNG terminalu, centrima za gospodarenje otpadom i spalionicama pa ga jednostavno pitao što danas misli o njima.

Bez svađe i bez vrijeđanja. Samo da vidimo što je govorio, što se dogodilo i što je iz svega toga naučio.

Pogriješiti nije sramota. Sramota je od drugih stalno zahtijevati odgovornost, a vlastite riječi smatrati oslobođenima svake provjere.

Vjeran Piršić: od upozorenja do odgovornosti

Najlakše je godinama govoriti da ništa ne valja. Mnogo je teže ponuditi rješenje koje će stvarno funkcionirati. Još je teže takvo rješenje provesti. Najteže je za njega preuzeti odgovornost.

U Hrvatskoj se, nažalost, prečesto događa da oni koji nešto pokušavaju napraviti postanu glavne mete javnih napada, dok oni koji desetljećima objašnjavaju zašto se ništa ne bi smjelo napraviti uživaju status moralnih autoriteta.

Ne mislim da su svi investitori pošteni, svi projekti dobri i svi direktori sposobni. Daleko od toga. Ne mislim ni da je svaki aktivist automatski u pravu samo zato što govori u ime zaštite okoliša.

Okoliš nije ničije privatno vlasništvo, a najmanje bi smio biti sredstvo za stjecanje prava na nepogrešivost.

Zato, gospodine Piršiću, nastavite upozoravati na probleme. Trebaju nam ljudi koji će to raditi. Povremeno bi bilo dobro da, umjesto još jedne najave propasti Hrvatske, javnosti ponudite i ozbiljno razrađeno rješenje. S tehnologijom, troškovima, rokovima i odgovornošću.

Jedno je sjediti u televizijskom studiju i objašnjavati kako se sustav raspao, dok je nešto sasvim drugo svakog jutra doći na posao i pokušati da taj sustav funkcionira.

Možda smo stvarno postali barbari, kako kaže Vjeran Piršić. Ako jesmo, prvi znak povratka civilizaciji mogao bi biti prestanak vjerovanja da bilo tko od nas ima monopol na istinu. Pa makar već četrdeset godina slušao Pink Floyd i spašavao planet.

P. S. Dok sam gledao emisiju, palo mi je na pamet da bi bilo zanimljivo jednom zamijeniti uloge. Dati Piršiću na upravljanje jedan centar za gospodarenje otpadom, s nekoliko desetaka tisuća tona otpada godišnje, stotinjak zaposlenika, računima, kvarovima, inspekcijama i građanima koji ne žele postrojenje u svojoj blizini. Ne zato što mislim da to ne bi mogao raditi, nego zato što bi možda nakon godinu dana svi zajedno imali nešto manje jednostavnih odgovora na vrlo složena pitanja.