Nogometni huligani – tko se ovdje koga boji ?
Koliko još utakmica, razbijenih glava, demoliranih automobila, policijskih intervencija i zatvorenih autocesta treba proći da hrvatska država konačno shvati kako nogometni huligani nisu folklorni ansambl, nego organizirana nasilnička skupina.
Englezi su još osamdesetih godina, za vrijeme Margaret Thatcher, odlučili ozbiljno krenuti u obračun s huliganizmom, a mi četrdeset godina poslije još uvijek raspravljamo o navijačkim strastima, društvenim okolnostima i potrebi za dijalogom, kao da je čovjek koji je krenuo na utakmicu s namjerom da nekome razbije glavu zapravo neshvaćeni pjesnik.
I onda nastupa hrvatska državna predstava, u kojoj ministar osuđuje, policija izvještava, nogometni savez izražava zabrinutost, klubovi peru ruke, a premijer govori kako je navijačko nasilje nedopustivo, što je otprilike jednako korisno kao da vatrogasci dođu pred zapaljenu kuću i svečano objave kako se protive požarima.
Najgore je što se iza cijele te nesposobnosti osjeća i politički kukavičluk jer su navijačke skupine organizirane, glasne i utjecajne, a naši političari, koji inače vole glumiti velike državnike, odjednom postaju nevjerojatno oprezni kada treba dirnuti u nekoga tko bi im mogao organizirati neugodno skandiranje ili uskratiti nekoliko glasova. Dok god nema jasnih i mjerljivih rezultata, osude nakon incidenata ostaju tek deklarativna gesta. Ako vlast tvrdi da problem shvaća ozbiljno, trebala bi pokazati što je konkretno poduzela i kakve je rezultate time postigla.
I tako imamo državu koja će ti zbog neplaćenog parkiranja sjesti na račun, zbog pogrešnog obrasca poslati inspekciju, a zbog nekoliko eura duga pokrenuti postupak, dok se prema organiziranim nasilnicima često ponaša kao zabrinuta majka koja se nada da će njezin nestašni sinčić s vremenom ipak doći pameti.
Nemojmo pritom vrijeđati normalne navijače jer oni koji vole svoj klub, putuju na utakmice i navijaju nisu nikakav problem, dok su oni koji pod klupskim zastavama organiziraju tučnjave obični nasilnici kojima je netko dopustio da vlastiti primitivizam godinama prodaju pod krinkom ljubavi prema nogometu.
A kada se još počnu pozivati na domoljublje, stvar postaje posebno odvratna. Jer kakvo je to domoljublje u kojem se pod nacionalnim zastavama razbijaju vlastiti gradovi, ugrožavaju vlastiti građani i širi navijačko nasilje? Sami si nitko i ništa, beznačajni pojedinci. Ali kad se nekoliko tisuća takvih istomišljenika skupi, odjednom su ratnici, domoljubi, branitelji časti i povijesni autoriteti. A zapravo su čisti licemjeri. Ne mogu ih spasiti niti njihova humana djela poput evakuacije pacijentica iz Petrove bolnice nakon potresa.
Nogometni huligani i politički kukavičluk države
Ne treba Hrvatskoj nikakva diktatura niti policija koja će mlatiti ljude po stadionima. Treba joj sustav u kojem će se počinitelji identificirati, dokazi prikupljati bez nepotrebnog odugovlačenja, sankcije provoditi dosljedno, a izrečene zabrane nadzirati. Ako taj sustav ne daje rezultate, odgovorne institucije trebaju objasniti zašto.
Jer ako država nakon svih ovih godina nije sposobna riješiti problem nogometnog huliganizma, onda se čovjek s pravom pita kako bi se ta ista država ponašala pred nekom doista ozbiljnom prijetnjom.
A što se tiče hrvatskog tačerizma, bojim se da smo od njega još jako daleko jer Margaret Thatcher nije dobila nadimak „Željezna Lady” zato što je nakon svakog incidenta izražavala duboku zabrinutost.
Britansko iskustvo pokazuje da se huliganizam ne suzbija samo osudama nego kombinacijom jasnih pravila, sigurnosnih mjera, identifikacije počinitelja i dosljedne provedbe sankcija. Hrvatska ne mora preslikavati britanski model, ali bi trebala objasniti koje je mjere preuzela, koje nije i s kakvim rezultatima.
Mi, nažalost, imamo političare koji se ponašaju kao da im je najvažnije da se nitko ne naljuti, pa makar se država svakih nekoliko mjeseci ponovno osramotila.
I zato bih volio znati samo jedno: koliko još puta moramo gledati istu svinjariju prije nego što netko u ovoj državi konačno pokaže hrabrosti?
