Kuda ide poljska desnica: što Hrvatska desnica može naučiti ?

poljska desnica

Mateusz na demonstracijama ove godine još dok je bio član PiS

Poljska desnica prolazi kroz transformaciju koja odražava dugoročne trendove povezane s desničarskom politikom diljem zapadnog svijeta. Nakon mađarskog Fidesza, još jedna stranka koja je dva desetljeća bila hegemon srednjoeuropske desnice sada se našla u ozbiljnim problemima – poljska Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość – PiS). Nakon osam godina na vlasti i prijelaza u oporbu, u PiS-u je došlo do dubokog unutarnjeg raskola koji je doveo do izlaska dijela zastupnika iz stranačkog parlamentarnog kluba i stvaranja novog političkog projekta oko bivšeg premijera Mateusza Morawieckog.

PiS je glavna poljska desničarska i nacionalno-konzervativna stranka. Kombinira izraženi društveni konzervativizam, privrženost Katoličkoj crkvi i suverenizam s izdašnim socijalnim programima, poput dječjeg doplatka 800+. Nakon osam godina na vlasti, od 2015. do 2023., prešla je u oporbu, iako je ostala pojedinačno najjača stranka u Sejmu.

Poljski PiS prošao je kroz razdoblje progona u duhu „militantne demokracije“ („nema slobode za neprijatelje slobode!“) tijekom prve godine nakon izbornog poraza i uspona koalicije Donalda Tuska. Čak se uspio vratiti u „visoku igru“ podržavši neovisnog pobjedničkog predsjedničkog kandidata Karola Nawrockog.

Raspad stranke stoga uopće nije uzrokovan vanjskim pritiskom, već unutarnjim proturječjima. Mediji su sada puni analiza o tome tko je uzrokovao raspad. Čak se ni sami akteri ne slažu oko toga. Nijedna stranka ne želi preuzeti odgovornost, ali to ih ne sprječava da bivše stranačke kolege zasipaju oštrim izjavama.

Dovoljno je reći da je riječ o sukobu koji se kuha godinama, utječući na funkcioniranje vlade PiS-a čak i prije 2023., a eskalirajući nakon što je stranka otišla u oporbu. „Unutarstranačke borbe zauzimale su mi polovicu vremena dok sam bio premijer“, nedavno je izjavio Mateusz Morawiecki. Je li to bio planirani korak bivšeg premijera prema političkoj emancipaciji, vjerojatno će ostati predmet nagađanja.

Jaroslaw Kaczynski
Jaroslaw Kaczynski navodno nije zbog politike kojom se bavi od svoje mladosti uspio naći životnog partnera, pa mu društvo rade mačke

Narušavanje osmogodišnjeg primata na vlasti, tranzicija u oporbu i pitanja o nasljedniku 77-godišnjeg Jarosława Kaczyńskog te kakva bi stranka trebala biti u oporbi doveli su PiS do raskola.

PiS – prva poljska desnica ?

Uz mađarski Fidesz, PiS je bio prva stranka koja je uspješno uhvatila val „neliberalne revolucije“ diljem zapadnih društava i pretvorila ga u izborni uspjeh. Godine 2015. osvojio je vlast zahvaljujući kombinaciji čimbenika u kojima je sukob „elita protiv naroda“ ili „onih dolje protiv onih gore“ odigrao ključnu ulogu.

PiS je obećao ispraviti nepravde transformacije, uzdići niže klase koje su platile najvišu cijenu za transformaciju, uzdići periferne regije i selo, gdje su se ljudi osjećali previđeno od strane urbanih „pobjednika novog vremena“. Također je htio uzdići pristaše tradicionalnijeg pogleda na društvo i državu, koji su smatrali da su njihove vrijednosti nadjačane liberalnim ideološkim monopolom. Istovremeno, ti su ljudi vidjeli da se neovisna Poljska, za koju su se mnogi od njih borili tijekom ere Solidarnosti, rastvara u globaliziranom svijetu i mijenja vlastiti identitet za kopiranje zapadnih modela.

PiS je, međutim, paradoksalno postao žrtvom vlastitog uspjeha. Najuspješniji je bio upravo u provedbi ekonomskog i socijalnog dijela svojih obećanja, čije je lice bio ekonomist Mateusz Morawiecki. Neviđeni uspon poljskog gospodarstva prvi je put pratio neviđeni uspon slabijih društvenih slojeva i regija. Poljska je također bila lider u velikim infrastrukturnim projektima i modernizaciji države, primjerice u digitalizaciji državnih usluga.

Upravo je to materijalno uzdizanje vlastitog biračkog tijela i istovremeni porast samopouzdanja društva u cjelini, potaknut dinamičnim rastom, u konačnici otuđilo veliki dio dotadašnjih pristaša PiS-a. Više nisu htjeli „revoluciju“, nego su htjeli razvoj bez korupcije i afera.

Međutim, najveći dio političke reprezentacije konzervativaca ostao je zabetoniran u retorici „borbe protiv trulih elita“ i nastavio njegovati „osjećaj pritužbe“ kod birača. To su cijelo vrijeme činili retorikom čija je uvjerljivost već bila potkopana tipičnim simptomima predugog razdoblja na vlasti, poput raširenog klijentelizma i sve jačeg uvjerenja u vlastitu nepobjedivost.

Raskol unutar PiS-a

Unutar PiS-a postupno su se oblikovala dva različita politička pristupa.

Tehnokratsko-centrističko krilo, tzv. „Harcerze“, koje je predvodio bivši premijer Mateusz Morawiecki, zastupalo je tezu da PiS ne može ponovno dobiti parlamentarnu većinu oslanjajući se isključivo na desničarsku i društveno konzervativnu bazu. Njegova frakcija naglašavala je ekonomski razvoj, megaprojekte poput zračne luke CPK, tehnologiju i okretanje prema centrističkim i mlađim biračima.

Nasuprot njima stajalo je ideološko i tradicionalističko krilo, tzv. „Maślarze“, koje su predstavljali Przemysław Czarnek, bivši ministar obrazovanja, Jacek Sasin te frakcija proizišla iz Suwerenne Polske, povezana s Patrykom Jakijem i Zbigniewom Ziobrom. Oni su zastupali čvrstu ideološku liniju – beskompromisni borbeni konzervativizam, obranu tradicije i Katoličke crkve, žestok otpor briselskim zelenim i useljeničkim politikama te izraziti euroskepticizam. Ta je struja Morawieckog optuživala da je njegova umjerena politika prema Bruxellesu bila pogrešna i da je otvorila prostor Konfederaciji.

Borba je završila kada je PiS-ov glasnogovornik za disciplinske postupke, Karol Karski, objavio da je disciplinski sud utvrdio da su 38 zastupnika i dva senatora „ozbiljno prekršila statut PiS-a napuštanjem parlamentarnog kluba PiS-a i pridruživanjem novom klubu“ koji je osnovao Mateusz Morawiecki, pod nazivom Rozwój Plus (Razvoj Plus).

Mateusz Morawiecki i projekt „Rozwój Plus“

Mateusz Morawiecki je organizirao programski događaj Razvoj Plus u Varšavi. Događaj, zamišljen kao „ljetno roštiljanje“, vrvio je ključnim osobama poljske javne debate. Iako je događaj bio planiran mnogo prije konačnog prekida s PiS-om, ipak je pokazao u čemu leži Morawieckijeva snaga.

Mateusz Morawiecki

Riječ je o projektu koji se temelji na stvaranju strategije za daljnji razvoj zemlje u dramatično promjenjivim ekonomskim i geopolitičkim uvjetima, čime se nastoji prevladati trenutni oblik poljske politike, definiran primitivnim i zamornim sukobom dvaju tabora. Mateusz Morawiecki se sada suočava s mnogo izazovnijim zadatkom od briljantnije intelektualne debate: treba stvoriti novu političku snagu i pronaći za nju dovoljno velik broj pristaša.

Poljski stranački sustav bio je vrlo stabilan u posljednja dva desetljeća, zahvaljujući snažnom državnom financiranju stranaka i snažnoj društvenoj polarizaciji. Premda poljski birači uglavnom negativno karakteriziraju vodeće političare – „ne želim Tuska“ ili „ne želim Kaczyńskog“ – kada je trebalo glasati, uglavnom su naginjali jednom od dva pola.

„Učinimo Poljsku velikom“

Ekonomski uspon Poljske generirao je potražnju za politikom koja bi sada mogla služiti novim, rastućim težnjama društva, što se može opisati sljedećim riječima: „Želimo velike projekte, želimo javna ulaganja, želimo dinamičan rast, želimo politiku PiS-a, ali bez brenda PiS.“

„Učinimo Poljsku velikom“ – ne „ponovno“, već prvi put ikada – postao je neizrečeni moto u cijelom političkom spektru. U analizama poljske politike motiv kako je nova vlada preuzela većinu elemenata politike svojih konzervativnih prethodnika, koje je ranije prešućivala, postao je ponavljajuća tema.

Donald Tusk retorički se distancira od Migracijskog pakta, jača graničnu obranu od ilegalnih migracija, demonstrira asertivnost prema Bruxellesu i Berlinu, govori o „ponovnoj polonizaciji industrije“ i potrebi aktivne uloge države u gospodarstvu. Čak govori o „kraju naivne globalizacije“ i potrebi izgradnje vlastitih kapaciteta u strateškim područjima gospodarstva.

Simbol u ovom slučaju mogao bi biti projekt CPK (Centralny Port Komunikacyjny) – ogromno zračno prometno čvorište u blizini Varšave – koji je doduše osmislila vlada Morawieckog, ali koji će liberali Donalda Tuska pokrenuti u izmijenjenom i racionaliziranom obliku pod nazivom „Luka Poljske“.

Morawieckijev projekt i njegov odlazak iz PiS-a u tom su smislu nastavak ovog trenda, u kojem je jezik ambicije postao novi univerzalni jezik poljske politike. Rozwój Plus želi biti „stranka CPK-a“ i cilja na birače koji daju prioritet nastavku brzog uspona zemlje.

U ovom „reformatiranju“ društva i novoj podjeli koja je zamijenila podjelu na „dobitnike i gubitnike transformacija“ vide priliku za transformaciju političkog spektra. Barem u mlađem dijelu biračkog tijela to je moguće, gdje stara podjela na „konzervativce i liberale“ više ne funkcionira.

Uspon Konfederacije

Gotovo sve političke opcije u Poljskoj imaju velike ambicije. Jedna od njih je Konfederacja Wolność i Niepodległość.

Konfederacija je savez triju manjih radikalnih stranaka. Zajedno se zalažu za trenutačno i drastično smanjenje i pojednostavljenje poreznog sustava, ukidanje socijalnih davanja i državnog intervencionizma u gospodarstvu, privatizaciju i smanjenje birokracije, zaštitu poljskog nacionalnog identiteta, zaštitu granica i stroga useljenička ograničenja. Ujedno zauzimaju vrlo oštar stav prema Ukrajini, NATO-u, Bruxellesu i europskim integracijama.

poljska desnica Konfederacja
Slawomir Mentzen, vođa poljske Konfederacije, pokazuje na kartonski izrez čelnika PiS-a Jaroslawa Kaczynskog – Foto: Omar Marques

Odnos između PiS-a i Konfederacije definiran je dubokim asimetričnim rivalstvom. Iako dijele društveni konzervativizam, ekonomski su na suprotnim polovima. PiS zagovara izdašnu državu blagostanja i državni intervencionizam, dok libertarijansko krilo Konfederacije to naziva „socijalizmom“ te zagovara radikalno smanjenje poreza i ukidanje socijalnih davanja. PiS smatra da se odljev birača prema Konfederaciji, osobito mlađih muškaraca, može zaustaviti samo oštrijim nacionalnim narativom i čvršćim otporom prema politici Donalda Tuska i Bruxellesa.

Konfederacija je svjesna da drži ključ budućih desnih koalicija. Njezina službena strategija jest odbijanje uloge „mlađeg partnera“ kakav je nekada bila Solidarna Polska te ima za cilj trajno razbijanje PiS-ove dominacije na desnici. Ipak, u ključnim trenucima, poput drugog kruga predsjedničkih izbora 2025., glasači Konfederacije su velikim dijelom podržali PiS-ovog kandidata kako bi spriječili pobjedu centrističko-liberalnog tabora.

Konfederacija se kreće prema sredini spektra i pokušava stvoriti „stranku prvog izbora“ za birače koji žele „jaku Poljsku“, a istodobno „ne žele PiS ili Tuska“. Tako je uspjela preuzeti značajan dio biračkog tijela Trećeg puta, koji je 2023. dao podršku Tusku.

Mateusz Morawiecki će se stoga morati nametnuti u vrlo konkurentnom okruženju.

PiS – posljednja stara poljska desnica?

Unatoč spomenutoj revolucionarnoj prirodi, stranka Jarosława Kaczyńskog bila je i vrlo tradicionalna u vanjskoj politici. Slijedila je dogme koje je poljska desnica oduvijek njegovala nakon 1989.: Sjedinjene Države najvažniji su partner Poljske, Europska unija geopolitička je i ekonomska nužnost, ali napore za produbljivanje integracije treba promatrati s oprezom. Konačno, Rusija je najveća prijetnja, a podrška neovisnim državama na istočnim granicama Poljske također je potrebna za njezinu neutralizaciju.

U tome se oduvijek značajno razlikovala od novog vala europske „alternativne desnice“ i od svojih novih poljskih izazivača iz Konfederacije.

Prema mnogim komentatorima, ovaj vanjskopolitički konsenzus počeo se urušavati u PiS-u posljednje dvije godine. Okidač je bila procjena europske politike u vrijeme kada je Morawieckijeva vlada bila na vlasti. Premijer je pokušao postići kompromis s Bruxellesom o pitanjima poput kritizirane reforme pravosuđa ili klimatske politike. Želio je deblokirati zamrznute fondove EU-a za Poljsku. No njegovi su napori na kraju bili neuspješni.

Istodobno se počela mijenjati i poljska javna rasprava.

Spomenuta „revolucija“ nema vrijednosni predznak. Jedan od njezinih elemenata jest rast nacionalističkih tendencija u dijelu društva i opća sklonost većoj asertivnosti u vanjskoj politici.

Međutim, ti su trendovi postupno približili PiS pozicijama njegovih nacionalističkih suparnika – bilo u suverenističkoj kritici Bruxellesa ili u zaoštravanju kritike previše „podložne“ politike prema Ukrajini, iako je sam PiS izvorno zauzimao takvu politiku upravo zbog prioriteta podrške ukrajinskoj obrani od Rusije.

Dok nova većina unutar PiS-a vjeruje da svijet neizbježno ide prema dominaciji alternativne desnice, Mateusz Morawiecki se drži izvorne vanjskopolitičke linije i pokušava je prilagoditi radikalno promjenjivom međunarodnom okruženju.

Mateusz Morawiecki pokušava ostvariti poljsku varijantu vanjske politike Giorgie Meloni – ideološki jasno konzervativnu i kritičnu prema tome kamo je liberalni monopol doveo Europu. Poljska varijanta trebala bi biti protransatlantska i antiruska, ali istovremeno nastojati prilagoditi se svijetu koji se brzo mijenja.

Želi riješiti transatlantski raskol uz pomoć „ekonomskog NATO-a“, odnosno jačanjem ekonomske suradnje između Europe i SAD-a suočene s rastućom Kinom, a ne klizanjem prema viziji „multipolarnog svijeta“ koju promovira veliki dio alternativne desnice diljem Europe. Kritizira EU, ali „iznutra“, a ne s pozicije „mentalnog POL-izlaza“, kako se ponekad naziva sve jača anti-EU retorika većine poljske desničarske scene.

Desni centar unutar Tuskove vlade

Poljska desnica, međutim, ne završava s PiS-om i Konfederacijom.

Unutar vladajuće koalicije Donalda Tuska, tzv. Koalicije 15. listopada, ulogu umjerene desnice, odnosno usmjerenja od centra prema desno, primarno imaju Poljska narodna stranka (PSL – Polskie Stronnictwo Ludowe), predvođena Władysławom Kosiniak-Kamyszom, te Polska 2050. Bez te dvije desne opcije Tusk nema većinu u Sejmu, zbog čega su društvena i etička pitanja najčešća točka prijepora unutar njegove koalicije.

Donald Tusk

PSL je najstarija aktivna poljska stranka, tradicionalno agrarnog i kršćansko-demokratskog, odnosno konzervativnog, usmjerenja. Njezin čelnik obnaša dužnost potpredsjednika vlade i ministra obrane. Unutar Tuskove vlade funkcionira kao društveno-konzervativna „kočnica“ prema progresivnim prijedlozima ljevice, Lewice, i liberalnijeg dijela Tuskove Građanske koalicije (KO). Oštro se protive liberalizaciji zakona o pobačaju i uvođenju registriranog partnerstva za istospolne parove. Naglašavaju zaštitu poljoprivrednika, tradicionalne obiteljske vrijednosti i oprez prema briselskim ekološkim propisima.

Na izborima 2023. PSL je nastupio u koaliciji Trzecia Droga, odnosno Treći put, sa strankom Polska 2050 Szymona Hołownije, predsjednika Sejma. Dok je Polska 2050 u početku dominirala centrom i zelenim politikama, s vremenom se pomaknula prema desnom centru i umjerenom konzervativizmu, posebno po pitanjima porezne politike i društvenih tema.

Sama Tuskova matična stranka Platforma Obywatelska (PO) u osnovi je liberalno-centristička, no nastala je iz kršćansko-liberalne tradicije. Unutar nje još uvijek djeluju manji konzervativni krugovi i udruge, poput Centrum dla Polski, iako je Tusk stranku posljednjih godina znatno pomaknuo prema liberalnijim pozicijama kako bi se jasnije distancirao od PiS-a.

Problem je što Koalicija Trzecia Droga sada ima potporu samo 4 posto.

Zašto je PSL oslabio?

Pad popularnosti i utjecaja Poljske narodne stranke – stranke koja je 1990-ih i početkom 2000-ih dominirala poljskim selom – nije se dogodio preko noći. Riječ je o dugotrajnom procesu uzrokovanom političkim aferama, starenjem biračkog tijela, trošenjem kroz vladajuće koalicije te pojavom moćnijih političkih rivala. PSL u poljskoj politici desetljećima nosi etiketu „vječnog koalicijskog partnera“ bez kojeg se ne može sastaviti vlada. Služio je kao mlađi partner u vladama s lijevim SLD-om od 1993. do 1997. i od 2001. do 2003., a potom u dva mandata s liberalnom Platformom Obywatelskom Donalda Tuska od 2007. do 2015.

Tijekom 1990-ih PSL je bio jedini „prirodni“ zastupnik poljoprivrednika i stanovnika sela. No početkom 2000-ih pojavila se Samoobrona Andrzeja Leppera, a već spomenuti PiS privukao je k sebi siromašnije i nezadovoljne slojeve na selu.

Sudjelovanje u prvoj Tuskvoj vladi skupo ih je stajalo na selu. PSL je morao podržati nepopularne reforme, poput povećanja dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina, što je izrazito razbjesnilo njihovo tradicionalno ruralno biračko tijelo.

Tijekom godina vlasti PSL je u poljskoj javnosti stekao reputaciju stranke koja je prvenstveno fokusirana na podjelu funkcija u državnim agencijama, poljoprivrednim fondovima i lokalnoj samoupravi kroz tzv. „zelenu paučinu“ ili zielona pajęczyna. Ta politička metafora i kolokvijalni naziv primarno se koriste za klijentelističku i kadrovsku mrežu Poljske seljačke stranke (PSL), izgrađenu na stranačkim kadrovima, rodbini i lokalnim moćnicima. To je rezultiralo nizom korupcijskih i nepotističkih skandala u tvrtkama i agencijama pod nadzorom PSL-a te ozbiljno narušilo imidž stranke. Birači su ih sve više doživljavali kao pragmatičnu „stranku fotelja“, a ne zastupnike interesa naroda.

Osim toga, poljsko selo se u posljednja dva desetljeća korjenito promijenilo. Broj ljudi koji žive isključivo od tradicionalne poljoprivrede drastično se smanjio nakon ulaska u EU. Mlađe generacije na selu više se ne identificiraju s klasičnim agrarnim pokretom. Za mlađe i poduzetnije ruralne stanovnike PSL je djelovao zastarjelo i arhaično u usporedbi s modernijim političkim opcijama.

Najpoznatije poljsko selo Suloszowa

Uvidjevši da im prijeti potpuni nestanak sa scene ako ostanu usko vezani samo za poljoprivrednike, novo vodstvo pod Władysławom Kosiniak-Kamyszom započelo je transformaciju stranke. Rebrendirali su se iz uske agrarne stranke u širi demokršćanski i centristički blok.

Na izbore 2023. izašli su u koaliciji Trzecia Droga sa strankom Polska 2050, što im je omogućilo da privuku birače iz većih gradova, poduzetnike i umjerene konzervativce kojima je dojadio PiS. Taj im je potez omogućio politički povratak u vladu 2023. godine, no unutar današnje koalicije i dalje vode konstantnu borbu za vlastiti identitet.

Zašto PSL ne želi savez s PiS-om?

Iako Poljska narodna stranka i Pravo i pravda dijele konzervativne poglede na tradiciju, obitelj i Crkvu, njihovo ujedinjenje politički je gotovo nemoguće zbog borbe za isto biračko tijelo, dubokih ideološko-geopolitičkih razlika i pitanja očuvanja demokratskih institucija.

PSL je povijesno bio neprikosnoveni predstavnik poljskog sela i poljoprivrednika. Međutim, dolaskom PiS-a na vlast od 2015. do 2023. Jarosław Kaczyński je izdašnim socijalnim davanjima i izrazito populističkom retorikom uspio „preoteti“ te glasače i PSL dovesti na rub političkog opstanka.

PiS ima reputaciju stranke koja u koaliciji potpuno „proguta“ ili razbija svoje partnere, što se dogodilo strankama poput Samoobrone ili LPR-a u prošlosti. PSL zna da bi koalicija s PiS-om za njih značila političku smrt.

PSL se definira kao umjerena, proeuropska demokršćanska stranka koja vjeruje da su europski fondovi i stabilni odnosi s Bruxellesom ključni za poljoprivredu i razvoj poljskog sela. To je suprotno PiS-u, koji je odgovoran za dugogodišnji oštar sukob s Bruxellesom, blokadu EU sredstava i suverenističku retoriku koja je izravno ugrožavala interese poljskih poljoprivrednika koji ovise o EU poticajima.

PSL se oštro protivio PiS-ovim reformama pravosuđa, preuzimanju javnih medija i eroziji pravne države. Za čelnika PSL-a Władysława Kosiniak-Kamysza, inače drugog najpopularnijeg političara u Poljskoj, obnova vladavine prava bila je preduvjet za bilo kakvo koaliranje nakon 2023. godine.

Dok je PiS gradio državu velikih socijalnih transfera i jakog državnog intervencionizma, PSL, posebno kroz savez Trzecia Droga, više je naglašavao podršku malim i srednjim poduzetnicima, obrtnicima i smanjenju birokratskog opterećenja za privatni sektor.

Između vodstva PSL-a i Jarosława Kaczyńskog postoji i duboko osobno i političko nepovjerenje. Nakon izbora u listopadu 2023. PiS je očajnički nudio Kosiniak-Kamyszu čak i mjesto premijera samo da razbije oporbu, no PSL je te ponude glatko odbio, nazvavši to „nečasnim pokušajem spašavanja vlasti“, i radije odabrao savez s Donaldom Tuskom.

Što se dogodilo s europskim novcem?

Pitanje blokade europskih sredstava tijekom kasnijih godina vladavine PiS-a, posebno od 2021. do kraja 2023. godine, važan je dio ove priče.

Europska komisija zamrznula je Poljskoj gotovo 137 milijardi eura – oko 60 milijardi iz Fonda za oporavak od pandemije te oko 76 milijardi iz Kohezijskih fondova – zbog spora oko vladavine prava i neovisnosti pravosuđa. Ipak, poljsko gospodarstvo u tom razdoblju nije doživjelo slom, već je nastavilo bilježiti rast, 6,9 posto u 2021. i 5,3 posto u 2022. godini.

Razlozi za stabilnost i rast u uvjetima financijske blokade Bruxellesa obuhvaćaju nekoliko ključnih čimbenika.

Prvo, postojala je inercija i prijašnji novac iz Višegodišnjeg financijskog okvira 2014.–2020. Blokada se odnosila na novu financijsku omotnicu i Fond za oporavak. Međutim, Poljska je u tom razdoblju i dalje povlačila i trošila milijarde eura iz prethodnog višegodišnjeg proračuna EU-a koji su ranije bili ugovoreni i odobreni. Priliv europskog novca u stvarnom gospodarstvu stoga nije u potpunosti stao iz dana u dan.

Varšava

Drugo, dok su briselski fondovi bili na čekanju, privatni kapital iz Zapadne Europe, SAD-a i Azije nastavio je masovno ulaziti u Poljsku. Globalne kompanije prebacivale su proizvodnju i lance opskrbe bliže Europi, odnosno provodile tzv. nearshoring, pri čemu je Poljska bila prvi izbor u Srednjoj Europi. U 2021. i 2022. godini Poljska je zabilježila povijesno visoke razine stranih ulaganja, preko 25 milijardi eura godišnje, što je funkcioniralo kao prirodni amortizer za blokirane javne fondove.

Treće, vlada PiS-a usvojila je strategiju „trošimo sada, pregovarat ćemo kasnije“. Kako bi pokrio nedostatak europskog novca za infrastrukturu i razvoj, PiS je osnivao posebne izvanproračunske fondove, poput državne razvojne banke BGK i Poljskog fonda za razvoj PFR. Država se sama zaduživala na financijskim tržištima kako bi premostila jaz i nastavila financirati lokalne ceste, škole, bolnice, energetske i druge projekte dok se čekala deblokada.

Četvrto, domaća potrošnja i tržište rada ostali su snažni. Iznimno niska stopa nezaposlenosti, kontinuirani rast plaća te izdašne socijalne mjere PiS-a, uključujući dječje doplatke te 13. i 14. mirovinu, održavali su domaću potrošnju vrlo visokom. Osobna potrošnja stanovništva bila je glavni generator BDP-a u godinama kada je investicijski zamah oslabio.

Peto, masovan priljev i integracija Ukrajinaca nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine dodatno su djelovali na poljsko gospodarstvo. Poljska je primila milijune izbjeglica, a brza integracija stotina tisuća ukrajinskih radnika u poljsko tržište rada ublažila je kronični nedostatak radne snage u građevini, logistici i industriji.

Gospodarstvo je tako preživjelo bez sloma, no blokada nije prošla potpuno bez posljedica. Do kraja 2023. gospodarski rast je značajno usporio, na oko 0,2 posto, jer su lokalni i privatni sektor iscrpili mogućnosti financiranja iz EU sredstava. Odgađanje KPO fondova izravno je usporilo zelenu i energetsku tranziciju, uključujući obnovljive izvore i modernizaciju mreže, kao i digitalizaciju.

Kraj Varšave se gradi najveći aerodrom u srednjoj Europi

Čim je Tuskova koalicija preuzela vlast u prosincu 2023. i najavila reforme pravosuđa, Europska komisija je u veljači 2024. službeno deblokirala svih 137 milijardi eura, čime je započeo novi val investicija u Poljskoj.

Što će se dogoditi s poljskom desnicom?

Paradoksalno, pobjeda Karola Nawrockog na predsjedničkim izborima također je bila simptom ove transformacije. Iako se kandidirao uz podršku PiS-a, uspio se svidjeti raznim strujama desnice. Sa svojim autoritetom najpopularnijeg političara u zemlji sada može pokušati ujediniti fragmentiranu desnicu u neku smislenu cjelinu.

Ali otvara se i suprotna mogućnost: da fragmentacija desnice omogući Tusku da ponovno osvoji vlast. Još uvijek nije moguće predvidjeti što će se dogoditi godinu i četvrt prije izbora. PiS sada, sa ili bez Morawieckog, teško može računati na povratak samostalnoj vladavini. Moguće je da dođe do raspada Konfederacije. Moguće je da Treći put, ako izađe samostalno, ne prijeđe izborni prag.

Ostavljajući po strani trenutačne ankete, trenutna kriza PiS-a mogla bi donijeti neka dublja razmišljanja o poljskoj, srednjoeuropskoj i zapadnoj politici. Ono što se pred našim očima mijenja nije samo odnos snaga između PiS-a, Konfederacije, PSL-a i Tuskovog centra. Mijenja se i sama priroda političkog sukoba.

Stara podjela između „konzervativaca i liberala/socijalista“ očito više nije dovoljna za opisivanje Poljske koja se gospodarski, društveno i geopolitički promijenila. Nekadašnji birači koji su željeli revoluciju danas žele razvoj. Oni koji su prije tražili zaštitu od globalizacije sada žele da njihova zemlja bude dovoljno snažna da u globaliziranom svijetu zastupa vlastite interese. Veliki infrastrukturni projekti, tehnološki razvoj, snažna država, nacionalni interesi, kontrola granica i samostalnija vanjska politika više nisu isključivo teme jedne stranke ili jednog političkog tabora.

Zato se poljska desnica danas nalazi pred mnogo većim pitanjem od toga tko će naslijediti Jarosława Kaczyńskog ili hoće li Mateusz Morawiecki uspjeti izgraditi novu stranku. Pitanje je zapravo kakva će biti nova politička podjela u Poljskoj – i hoće li se u njoj još uopće moći govoriti o staroj podjeli na ljevicu i desnicu na način na koji se o njoj govorilo posljednja dva desetljeća.

Što poljska transformacija može značiti za hrvatsku desnicu?

Poljska priča otvara pitanje koje se teško može zaobići i kada je riječ o hrvatskoj desnici. Iako se političke okolnosti u Poljskoj i Hrvatskoj znatno razlikuju, jedan je trend zajednički: desni politički prostor više se ne može promatrati samo kroz stare podjele, identitetske sukobe i međusobno nadmetanje stranaka koje žele predstavljati „pravu“ desnicu.

U Hrvatskoj tu transformaciju ponajprije treba promatrati kroz odnos HDZ-a, Mosta, Domovinskog pokreta i Domina. HDZ je, kao najveća i najstabilnija politička snaga desnog centra, tijekom godina pokazao sposobnost prilagodbe i preuzimanja dijela tema svojih političkih konkurenata. Istodobno, Most, Domovinski pokret i Domino pokušavaju zauzeti prostor birača koji smatraju da HDZ više nije dovoljno konzervativan, suverenistički ili ideološki jasan.

No poljsko iskustvo pokazuje da takvo nadmetanje samo po sebi ne mora biti dovoljno. Kada se društvo mijenja, mijenjaju se i očekivanja birača. Birači koji su nekada glasali prvenstveno zbog identitetskih pitanja s vremenom počinju tražiti nešto drugo – gospodarski razvoj, veće plaće i standard, učinkovitu državu, sigurnost, demografsku obnovu, infrastrukturne projekte i jasnu nacionalnu strategiju.

Upravo tu hrvatska desnica tek mora dati svoj odgovor.

HDZ svojom dugotrajnom dominacijom pokazuje snagu organizacije i sposobnost preživljavanja političkih promjena, ali istodobno nosi teret vlastite dugotrajne vlasti, klijentelizma, korupcijskih afera i sve snažnijeg nepovjerenja dijela birača. Most je svoj politički identitet izgradio na kritici HDZ-a, institucija koje smatra neučinkovitima i političkog sustava koji proizvodi klijentelizam, ali teško uspijeva prerasti u dominantnu političku alternativu. Domovinski pokret snažno je artikulirao nacionalni, suverenistički i konzervativni dio biračkog tijela, no njegovo je mjesto na desnici također određeno odnosom prema HDZ-u. Domino predstavlja još jedan pokušaj okupljanja birača desnije od centra, posebno onih koji traže ideološki čvršću i izraženije liberalno-konzervativnu politiku.

Problem je u tome što se sve te stranke, svaka na svoj način, još uvijek velikim dijelom definiraju prema drugim strankama. HDZ prema oporbi, Most prema HDZ-u, Domovinski pokret prema HDZ-u i Mostu, a Domino prema ostatku desnog političkog spektra. Tako se politička energija troši na pitanje tko je autentičniji predstavnik desnice, umjesto na pitanje kakvu Hrvatsku ta desnica želi izgraditi.

Upravo je to možda najvažnija pouka iz poljskog primjera. Desnica koja biračima nudi samo povratak na stare podjele može u jednom trenutku izgubiti dio vlastitog biračkog tijela jer društvo više nije isto kao prije deset ili dvadeset godina. Birač koji je nekada tražio „čvrstu ruku“ ili obranu tradicionalnih vrijednosti danas može istodobno tražiti modernu infrastrukturu, tehnološki razvoj, konkurentno gospodarstvo, energetsku neovisnost, učinkovitu javnu upravu i snažnu poziciju države u Europskoj uniji.

Drugim riječima, pitanje hrvatske desnice možda više nije tko je konzervativniji, suverenističkiji ili domoljubniji. Pravo pitanje postaje tko ima dovoljno ozbiljan projekt razvoja Hrvatske.

Tu se otvara prostor i za moguću novu podjelu hrvatske desnice. S jedne strane mogu ostati stranke koje svoju politiku prvenstveno grade na obrani identiteta i sukobu s drugim političkim taborima. S druge strane može se pojaviti politička snaga koja će konzervativne i nacionalne vrijednosti povezati s ambicioznim gospodarskim i razvojnim projektom.

Poljsko iskustvo pokazuje da takva promjena nije nemoguća. PiS je izgubio dio vlastitog političkog prostora upravo kada njegovi birači više nisu željeli revoluciju, nego razvoj. U Hrvatskoj bi se nešto slično moglo dogoditi ako birači desnice zaključe da im više nije dovoljno slušati tko je „prava“ desnica, nego žele vidjeti tko će izgraditi bolju Hrvatsku.

HDZ, Most, Domovinski pokret i Domino zato se ne natječu samo za postojeći desni birački korpus. Natječu se i za pravo da definiraju što će hrvatska desnica uopće biti u sljedećem desetljeću.

Hoće li to i dalje biti politika međusobnog dokazivanja, sukoba oko prošlosti i borbe za dio istog biračkog tijela – ili će nastati desnica koja će uz obranu nacionalnog identiteta ponuditi i ozbiljnu viziju gospodarskog, demografskog i tehnološkog razvoja Hrvatske? Od odgovora na to pitanje mogao bi ovisiti ne samo budući odnos snaga na hrvatskoj desnici nego i njezina sposobnost da dugoročno oblikuje hrvatsku politiku.