Nedonošenje provedbenih propisa: kada država ne provodi vlastite zakone

vlada republike hrvatske

Sustavna nebriga za provedbu zakona postala je tiha boljka hrvatske državne uprave. Kada ministarstva ne donose propise, građani ostaju uskraćeni za svoja prava. U nastavku donosimo istraživanje o tome kako administrativno kašnjenje i nedonošenje provedbenih propisa utječe na funkcioniranje pravne države.

Kako je počelo istraživanje

Istraživanje nije započelo slučajno niti općenitim zanimanjem za pravilnike. Neposredan povod bila je javna najava ministra zdravstva Vilija Beroša o uvođenju sustavnog praćenja ishoda liječenja. Ministarstvo zdravstva tu je reformu predstavilo i na svojim službenim mrežnim stranicama, uz obrazloženje da se izmjenama pravilnika iz područja lijekova uvodi praćenje ishoda liječenja i uspostava registara kao novi mehanizam za lijekove na teret HZZO-a.

Da. Ovdje bih izbjegao da odmah kažem samo da „nije bilo u potpunosti provedeno“. Bolje je završiti odlomak otkrićem koje otvara pitanje što je zapravo bilo uvedeno, a što nije. Time čitatelja prirodno vučemo u sljedeći odlomak.

Gotovo 40 godina radio sam u velikim bolnicama, dijelom i na dizajniranju poslovnih procesa, pa sam tijekom tog razdoblja imao priliku vrlo dobro upoznati način na koji zdravstveni sustav funkcionira u praksi. Vidio sam što u njemu funkcionira dobro, ali sam isto tako godinama uočavao jedan problem koji smatram posebno važnim – nedostatak sustavnog upravljanja ishodima liječenja. Upravo zato mi je najava ministra Beroša o uvođenju sustavnog praćenja ishoda liječenja privukla posebnu pozornost. Znao sam koliko bi takav sustav mogao značiti za kvalitetu zdravstvene skrbi i za upravljanje zdravstvenim sustavom, pa sam se iskreno razveselio kada sam čuo da se konačno uvodi.

Drug Tito je kriv što hrvatska vlada ne poštuje svoje zakone

I vjerojatno bih i dalje živio u uvjerenju da je sve što je najavljeno doista i provedeno da me prijatelj nije zamolio da mu pomognem na nekom projektu. Tada sam, provjeravajući stvari koje su bile važne za taj projekt, počeo otkrivati da stvarnost nije baš onakva kakvom se činila iz javnih najava. Pokazalo se da je dio sustava doista uveden, ali i da iza te najave postoji mnogo veći problem – ključni propisi potrebni za njegovo stvarno funkcioniranje godinama nisu bili doneseni.

Upravo je zato uslijedila provjera pravnog okvira s moje strane. Pokazalo se da su doista izmijenjeni pravilnici iz područja lijekova kojima se uvodi praćenje ishoda liječenja za određene skupine lijekova, a potom je 2024. donesen i poseban pravilnik o registru ishoda liječenja za lijekove iz članka 21. stavka 7. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

Međutim, istodobno sam utvrdio da pravilnici koje je Zakon o zdravstvenoj zaštiti predvidio za uspostavu sustava praćenja ishoda liječenja i drugih ključnih mehanizama nisu doneseni godinama nakon isteka zakonskih rokova. Upravo je taj nesrazmjer između javno najavljene reforme i stvarnog stanja provedbenih propisa bio početna “gruda snijega” koja je pokrenula cijelo istraživanje.

Zašto pravilnici nisu doneseni?

Krajem 2024. godine podnio sam zahtjev za pristup informacijama kojim sam od Vlade Republike Hrvatske zatražio dokumentaciju o dvanaest provedbenih pravilnika koje je ministar zdravstva bio dužan donijeti na temelju Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 2018. godine, a koji nisu bili doneseni.

Irena Hrstić

U tom trenutku činilo mi se da je riječ o još jednom slučaju administrativnog kašnjenja. Međutim, odgovor Vlade RH nije sadržavao obrazloženje zašto pravilnici nisu doneseni, nego me uputio na Izvješće Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. svibnja 2023. o propustu ministra zdravstva da donese propis za izvršenje zakona. Time je jedno pitanje o pravilnicima preraslo u istraživanje funkcioniranja sustava provedbe zakona. Taj odgovor otvorio mi je istraživanje koje se kasnije proširilo na druga ministarstva i druge zakone.

Neočekivani trag vodi do Ustavnog suda

Upućivanje na Izvješće Ustavnog suda Republike Hrvatske pokazalo se ključnim trenutkom cijelog mog istraživanja. Do tada mi se činilo da je riječ o jednom ministarstvu i dvanaest nedonesenih pravilnika. Međutim, Ustavni sud problem je promatrao znatno šire – kao pitanje provedbe zakona i funkcioniranja pravne države.

U Izvješću od 23. svibnja 2023. Sud je upozorio da nedonošenje provedbenih propisa nije puka administrativna pogreška. Kada zakon predviđa donošenje pravilnika ili drugog provedbenog propisa, a on nije donesen, ostvarivanje ciljeva zakona može biti otežano ili onemogućeno. Posljedice uključuju pravnu nesigurnost, otežano ostvarivanje prava i narušavanje načela vladavine prava.

Upravo je taj stav Ustavnog suda promijenio smjer mog istraživanja. Umjesto pitanja zašto pravilnici nisu doneseni, otvorilo se pitanje radi li se o obrascu koji postoji i u drugim resorima državne uprave.

nedonošenje provedbenih propisa

Provjera: je li zdravstvo iznimka?

Sljedeći korak bio mi je provjeriti radi li se o izoliranom slučaju ili o obrascu koji postoji i u drugim resorima državne uprave. Ako je nedonošenje provedbenih propisa dovoljno ozbiljno da na njega upozorava najviša ustavnopravna institucija, postavilo se pitanje radi li se o iznimci ili o pojavi koja postoji i u drugim resorima državne uprave.

Kako bih to provjerio, tijekom 2025. i 2026. podnio sam niz zahtjeva za pristup informacijama različitim tijelima državne vlasti. Cilj mi nije bio tražiti mišljenja ili tumačenja, nego utvrditi jednostavnu činjenicu – jesu li provedbeni propisi doneseni u rokovima koje je propisao sam zakon.

Rezultati su pokazali da Ministarstvo zdravstva nije usamljen slučaj. Istraživanje sam postupno proširio na više ministarstava i različite zakone. Premda se radi o potpuno različitim područjima, obrazac se pokazao iznenađujuće sličnim: zakoni su stupili na snagu, rokovi su istekli, a dio provedbenih propisa i dalje nije donesen.

Još je zanimljivije da su odgovori tijela javne vlasti uglavnom potvrđivali činjenično stanje, ali rijetko nudili objašnjenje zašto propisi nisu doneseni ili tko je odgovoran za propuštanje zakonskih rokova.

Time sam se u svom istraživanju udaljio od pojedinačnih pravilnika i počeo analizirati funkcioniranje izvršne vlasti. Pitanje više nije glasilo: „Zašto nije donesen ovaj pravilnik?“, nego: „Koliko je takvih slučajeva moguće pronaći?“

istraživanje funkcioniranja sustava

„Instruktivni rokovi“

Nakon što je moje istraživanje pokazalo da se isti obrazac pojavljuje u više ministarstava, postavio sam logično pitanje: kako državna tijela objašnjavaju činjenicu da provedbeni propisi nisu doneseni u rokovima koje je propisao sam zakon?

Jedan od najzanimljivijih odgovora stigao mi je od Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine. U odgovoru na moj zahtjev za pristup informacijama navedeno je da su rokovi za donošenje pravilnika „instruktivne naravi“.

Na prvi pogled riječ je o pravnom izrazu koji većini građana ne znači mnogo. Međutim, njegove posljedice su vrlo konkretne. Ako se zakonski rok smatra isključivo instruktivnim, njegovo propuštanje ne povlači nikakvu neposrednu sankciju. Pravilnik može biti donesen mjesecima ili godinama kasnije, a zakon formalno ostaje na snazi.

Ako Hrvatski sabor propiše rok, a njegovo propuštanje nema nikakvih posljedica, postavlja se pitanje čemu taj rok uopće služi. Upravo zato odgovor Ministarstva nije razriješio moju dvojbu, nego ju je dodatno produbio: tko osigurava da se zakoni provedu u razumnom roku?

Zašto pravilnici ponekad uopće nisu doneseni?

Do ove točke svog istraživanja mogao sam utvrditi činjenice: pojedini pravilnici nisu doneseni, zakonski rokovi su istekli, a neka ministarstva objašnjavaju da su ti rokovi instruktivne naravi. No ostalo je otvoreno pitanje koje službeni odgovori uglavnom zaobilaze – zašto se to događa?

Jedna od mogućih hipoteza kojima pokušavam objasniti ovu nevjerojatnu pojavu jest da je za svaki pravilnik nužna kadrovska, financijska, organizacijska i informatička infrastruktura. Ako država nije spremna osigurati te preduvjete, pravilnik „je bolje“ uopće ne donijeti. Pogotovo u situaciji ako za nedonošenje „obveznog“ podzakonskog akta nema nikakvih sankcija.

Moje istraživanje pritom pokazuje dva različita obrasca. U prvom pravilnik godinama nije donesen. U drugom je pravilnik donesen, ali se njegove odredbe u praksi ne provode ili se provode samo djelomično.

Takav primjer predstavlja Pravilnik o uvjetima za primjenu izvora ionizirajućeg zračenja u svrhu medicinskog i nemedicinskog ozračenja (NN 42/2018.), kojim je još od 1. siječnja 2019. propisan obvezan upis doze ionizirajućeg zračenja u nalaz pacijenta. Istraživanje koje sam proveo u više zdravstvenih ustanova pokazalo je da se ta obveza ni danas ne provodi dosljedno.

U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti imamo još pravilnika koji postoje, ali ih Ministarstvo samo ne provodi niti nadzire njihovo provođenje, primjerice:

  • članak 22. stavak 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti – indikacijske smjernice,
  • članak 42.a – registar medicinske opreme,
  • članak 118.a – centri izvrsnosti.

Možda zato pravo pitanje nije samo: „Gdje je pravilnik?“, nego i: „Provodi li se kada je donesen?“

provedbeni pravilnici

Ovo nije priča o jednom ministarstvu

Na početku ovog istraživanja činilo mi se da je riječ o jednom resoru i dvanaest pravilnika koje Ministarstvo zdravstva nije donijelo u zakonskom roku. Međutim, svaki sljedeći odgovor vodio me prema novom pitanju, novom ministarstvu ili novom zakonu.

Odgovori koji su uslijedili pokazali su mi da se isti obrazac pojavljuje i u područjima graditeljstva, turizma, digitalne transformacije, socijalne politike i prometa. Ustavni sud upozorava na dugotrajno nedonošenje provedbenih propisa. Ministarstva odgovaraju da su zakonski rokovi instruktivne naravi. Ured predsjednika Republike smatra da njegova ustavna zadaća brige za redovito i usklađeno djelovanje državne vlasti ne obuhvaća ovakve slučajeve. Vlada Republike Hrvatske se poziva na druge institucije.

Svako tijelo odgovara u granicama svojih ovlasti, ali cjeloviti odgovor na jednostavno pitanje – tko osigurava da država provodi vlastite zakone – i dalje izostaje.

Istodobno, moje istraživanje pokazalo je da problem nije ograničen samo na nedonesene pravilnike. U pojedinim slučajevima pravilnici postoje, ali se njihove odredbe u praksi ne provode ili se provode samo djelomično.

To mijenja perspektivu. Više nije riječ o pojedinačnim administrativnim propustima, nego o pitanju učinkovitosti sustava koji bi trebao osigurati da zakoni koje donosi Hrvatski sabor budu provedeni u praksi.

Možda je upravo zato najvažniji rezultat ovog istraživanja činjenica da je jedno naizgled usko pitanje o dvanaest pravilnika otvorilo mnogo šire pitanje: postoji li u Hrvatskoj djelotvoran mehanizam koji osigurava provedbu zakona nakon što budu doneseni?

Možda je upravo zato najvažniji rezultat ovog istraživanja činjenica da je jedno naizgled usko pitanje o dvanaest pravilnika otvorilo mnogo šire pitanje funkcioniranja pravne države koje nadilazi pojedino ministarstvo i zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu.

vladavina prava

Zaključak

Moje istraživanje nije pokazalo samo da nedostaju pojedini pravilnici. Pokazalo je mnogo ozbiljniji paradoks.

Zakoni često propisuju donošenje provedbenih pravilnika. Istodobno, bez tih pravilnika zakoni se ne mogu u cijelosti provesti. Tako izvršna vlast, ne donoseći propise koje joj je zakon naložio donijeti, istodobno onemogućuje punu provedbu samoga zakona. Time nastaje svojevrstan circulus vitiosus. Zakon nalaže donošenje pravilnika kako bi se mogao provoditi, a neprovođenje te zakonske obveze sprječava provedbu samoga zakona. Na upit naprednoj obradi podataka (ChatGPT/Claude/Gemini) koliko Vlada Republike Hrvatske duguje pravilnika, računala nisu mogla utvrditi, ali su procijenila na više od 200.

Ako se tome pridoda i drugi obrazac otkriven ovim istraživanjem – pravilnici koji jesu doneseni, ali se u praksi ne provode – postavlja se pitanje koje nadilazi pojedina ministarstva i pojedine ministre: tko u Republici Hrvatskoj osigurava da izvršna vlast doista provodi zakone koje je donio Hrvatski sabor i tko snosi odgovornost kada Vlada i ministarstva ne izvršavaju zakonske obveze koje im je sam zakon naložio?