Zabrana feredže muslimanki: tradicija ili sloboda?
Bogu hvala na jugoslavenskim komunistima, barem za zar i feredžu. Emancipacija muslimanki u Bosni bila je dugotrajan proces, ali zabrana feredže bila je jedan od važnih trenutaka u razbijanju društvenih prepreka koje su ženama ograničavale pristup obrazovanju, radu i javnom životu.
Kampanja protiv njihovog nošenja počela je u ljeto 1947, a već 1950. zabrana feredže je unesena u zakon. I to je bila jedna od onih rijetkih pozitivnih povijesnih točaka kada je kod nas država brutalno presjekla nešto što je društvo samo očigledno bilo preslabo da presiječe.
Nakon stoljeća u kojima je bosanska muslimanska žena bila sklanjana iza zidova kuće, mušebaka i feredže, od nje se konačno počelo očekivati da bude pismena, učenica, radnica, liječnica, profesorica, službenica, političarka. Jedno javno ljudsko biće, a ne nečije vlasništvo, imovina i čednost na dvije noge. Naravno da jedan zakon nije emancipirao muslimanke preko noći, ali je razbio višestoljetnu logiku poretka u kojem je čestita žena bila ona koju društvo što manje vidi, čuje i poznaje.
Zato mi je potpuno svejedno što ovi nam današnji islamisti o tome svemu govore kao o nasilju nad, kao, bošnjačkom tradicijom, dostojanstvom i uvođenjem žena u haram. Njima je haman gotovo svaki korak žene izvan kontrole patrijarhalne religijske zajednice neka vrsta tragedije. Feredžu stalno gledaju na crno-bijelim fotografijama i tu samo vide nekakvo dostojanstvo, vjeru i izgubljenu autentičnost. Nipošto ženu koja nije završila školu, nije imala vlastiti prihod, nije birala vlastiti život i kojoj je čitav svijet često završavao na kućnom pragu.
Posebno je žalosno kada taj izgubljeni im ideal danas još uvijek oplakuju ljudi obrazovani u sekularnim školama, zaposleni u modernim institucijama, liječeni modernom medicinom i priključeni na internet. Uzeli su sve što je modernizacija donijela, a onda iz sigurnosti jednog modernog života oni glume nostalgiju za društvom iz kojeg su njihove vlastite majke i nane jedva izašle.
Zabrana feredže i borba protiv patrijarhata
Po posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini u okviru Austro-Ugarske 1910. godine, bilo je ukupno 637 pismenih muslimanki. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine i analizama povjesničara i tadašnjeg tiska, pismenost muslimanki izvan Sarajeva i nekoliko većih gradova bila je na razini pukih statističkih grešaka (ispod 1-2%). Razlozi su ležali u izostanku javnih škola u više od 1.000 muslimanskih sela, jakom patrijarhalnom uređenju te odbijanju slanja ženske djece u državne svjetovne škole tog doba.
Ne dugujemo mi prošlosti poslušnost. Ako je nešto bilo ponižavajuće, ograničavajuće i štetno, nije postalo plemenito zato što je trajalo dugo, niti je postalo naše toliko da ga moramo braniti do kraja vremena. Zato feredže neka ostanu na fotografijama, u muzejima i knjigama, kao podsjetnik koliko smo danas daleko stigli, a neka ne služi kao kostim za neku buduću reislamizaciju Bosne.
Tko u emancipaciji bosanske žene vidi kulturnu katastrofu, neka barem prestane vrijeđati inteligenciju pričom o njenoj slobodi. Takvoj glavi nije žao feredže. Žao joj je vremena u kojem je bila dobra onoliko koliko je bila tiha, pokrivena, poslušna i udaljena od svijeta. Zato im stare fotografije izgledaju kao nekakav izgubljeni džennet. Nama izgledaju kao jasno upozorenje koliko se lako zatvor može proglasiti tradicijom kada ključeve drži neko drugi.
