Citizen Vigilante

Film Citizen Vigilante za mene nije priča o čovjeku koji je odlučio kršiti zakon, nego o društvu koje je zaboravilo svoju osnovnu dužnost – zaštititi poštene građane. Mnogi će odmah reći da film promovira uzimanje pravde u vlastite ruke, ali mislim da je takvo tumačenje površno. Prava poruka filma nije da ljudi trebaju postati osvetnici, nego da će se ponekad pojaviti netko tko će pokušati popuniti prazninu kada država prestane učinkovito izvršavati svoju zadaću.

Vjerujem da većina ljudi koji simpatiziraju glavnog lika Arthura zapravo ne želi živjeti u društvu u kojem svatko sam određuje što je pravda. To bi bio put u kaos. Međutim, jednako tako ne žele živjeti u državi u kojoj kriminalci godinama izbjegavaju kaznu. U kojoj se žrtve osjećaju zaboravljeno, a pošteni građani stječu dojam da zakon više štiti počinitelje nego njih. Upravo taj osjećaj nepravde razlog je zbog kojeg film Citizen Vigilante izaziva toliko snažne emocije.

Po mom mišljenju, moderna društva često su otišla predaleko u zaštiti prava onih koji krše zakon, dok su prava žrtava gurnuta u drugi plan. Kada netko više puta počini kazneno djelo, a opet se brzo nađe na slobodi ili godinama iskorištava pravne rupe, teško je očekivati da će građani zadržati povjerenje u institucije. Ljudi ne traže osvetu, nego sigurnost, pravdu. Ako ju država ne može osigurati, ne treba se čuditi što publika razumije motive lika poput Arthura u filmu.

No Arthur nije običan osvetnik. Ako netko tvrdi da se bori za pravdu, a pritom ubija policajce koji obavljaju svoju dužnost, tada njegova tvrdnja postaje vrlo problematična. U većini pravnih i etičkih sustava policajci nisu neprijatelji samo zato što provode zakon. Ubijanje policajaca koji pokušavaju zaustaviti počinitelja smatra se teškim kaznenim djelom, bez obzira na motive počinitelja.

Slom povjerenja u institucije kao izvor bijesa

U fikciji se često prikazuju likovi koji vjeruju da je sustav toliko korumpiran da samo nasiljem mogu ostvariti pravdu. Takvi likovi sebe vide kao osvetnike, ali to ne znači da su objektivno pravedni. Čim počnu ubijati ljude koji nisu neposredna prijetnja ili koji samo izvršavaju svoju službenu dužnost, prelaze granicu između borbe protiv nepravde i vlastitog nasilja.

Zbog toga mnogi filmovi i serije namjerno ostavljaju gledatelja s moralnom dvojbom: može li netko tko čini teška ubojstva, pa čak i ubija policajce, i dalje biti “borac za pravdu”? Za neke gledatelje odgovor je ne – takva osoba postaje zločinac koji je uzeo zakon u svoje ruke. Drugi razlikuju motive od postupaka te mogu suosjećati s motivima, ali i dalje osuđivati nasilje.

Drugim riječima, netko može vjerovati da se bori za pravdu, ali to ne znači da njegovi postupci doista jesu pravedni ili opravdani. Razlika između subjektivnog osjećaja pravednosti i objektivne zakonitosti upravo je ono što takve priče nastoje istražiti.

To također otvara pitanje dosljednosti lika i njegovog moralnog kodeksa.

Ako se netko predstavlja kao borac za pravdu ili moralni uzor, a istodobno koristi usluge prostitutki, mnogi će to smatrati proturječnim. Razlog je što dio ljudi prostituciju povezuje s iskorištavanjem, trgovinom ljudima ili drugim oblicima ranjivosti, pa očekuju da osoba koja se bori protiv nepravde neće sudjelovati u takvom sustavu.

S druge strane, postoje i drukčija stajališta. Neki smatraju da, ako je riječ o dobrovoljnom seksualnom radu između odraslih osoba, korištenje takvih usluga samo po sebi nije u suprotnosti s nečijom borbom za pravdu. To uvelike ovisi o etičkim stavovima, zakonima pojedine države i okolnostima.

Maska heroja i proturječja privatnog života

U fikciji su mnogi osvetnici namjerno prikazani kao moralno složeni i nedosljedni likovi. Oni mogu imati plemenit cilj, ali istodobno donositi odluke koje su moralno upitne. Takvi likovi nisu zamišljeni kao uzori, nego kao osobe s ozbiljnim manama i unutarnjim proturječjima.

To mijenja način na koji ga drugi doživljavaju, ali ne nužno i moralnu ocjenu njegovih postupaka. Ako javnost ne zna da lik posjećuje prostitutke, tada će ga ocjenjivati na temelju onoga što vidi – primjerice, njegovih javnih djela ili reputacije. U njihovim očima on može biti heroj ili borac za pravdu jer nemaju potpune informacije.

Međutim, iz perspektive gledatelja koji zna i privatne i javne strane lika, to može ukazivati na licemjerje ili barem na složenost njegova karaktera, ovisno o tome kako je priča prikazana. Pritom sama činjenica da netko posjećuje prostitutke nije dovoljna da se zaključi da je licemjer. Moralna procjena ovisi o okolnostima i etičkom okviru koji se primjenjuje. Ali ako lik javno zagovara stroga moralna načela, a privatno postupa suprotno njima, mnogi bi to smatrali nedosljednošću.

Zato je u filmu čest motiv da javnost vidi samo “masku” heroja, dok publika poznaje njegove mane, tajne i proturječja. To lik može učiniti uvjerljivijim i složenijim, ali ne znači da su svi njegovi postupci moralno opravdani.

Dakle, ako lik istodobno tvrdi da se bori za pravdu, a ubija policajce ili iskorištava druge ljude, sasvim je legitimno postaviti pitanje koliko je njegova borba za pravdu doista dosljedna i vjerodostojna. I tu je velika razlika između njega i recimo Pravednika kojeg glumi Denzel Washington.

Citizen Vigilante kao kritika sustava, a ne poziv na nasilje

Zbog toga ne doživljavam Citizen Vigilante kao film koji veliča nasilje. Doživljavam ga kao upozorenje. On pokazuje što se događa kada država izgubi monopol nad osjećajem pravednosti u očima građana. U idealnom društvu ovakav junak ne bi bio potreban jer bi policija, tužiteljstvo i sudovi brzo i učinkovito radili svoj posao. No kada ljudi steknu dojam da sustav više ne funkcionira kako bi trebao, počinju navijati za likove koji predstavljaju odlučnost koju ne vide kod institucija.

To, naravno, ne znači da podržavam uzimanje zakona u vlastite ruke. Kada bi svatko kažnjavao one koje smatra krivima, vrlo brzo bismo izgubili ono što razlikuje civilizirano društvo od anarhije. Vladavina prava mora ostati temelj države. Međutim, vladavina prava ne znači samo postojanje zakona nego i njihovu učinkovitu primjenu. Ako zakoni postoje samo na papiru, a građani se ne osjećaju zaštićeno, tada je problem u sustavu, a ne u ljudima koji izražavaju svoje nezadovoljstvo.

Mislim da je upravo zato film Citizen Vigilante toliko popularan kod brojnih gledatelja. Oni u njemu ne vide recept za budućnost, nego kritiku sadašnjosti. Smatraju da država mora biti snažna, da kazne za nasilne zločine moraju biti strože, da pravosuđe mora biti brže i da sigurnost građana mora biti iznad političke korektnosti. Kada bi institucije ispunjavale tu zadaću, likovi poput Arthura ostali bi samo zanimljivi filmski junaci, a ne simboli frustracije dijela javnosti.