Izgradnja obrambene snage Europe: Lekcije iz prošlosti i izazovi sadašnjosti

Europa se našla između dva mlinska kamena. S jedne strane je agresivna Rusija, koja već više od tri godine ratuje protiv Ukrajine i, po svemu sudeći, ne odustaje od svojih namjera. S druge strane su Sjedinjene Američke Države, čiji je politički kurs dolaskom predsjednika Trumpa ponovno postao nepredvidiv. To u konačnici potvrđuje i korespondencija J.D. Vancea koja je procurila, a koja pokazuje da Europa nije cijenjena u vladajućim krugovima u Washintonu. Procurile informacije iz tajnog razgovora između američkih dužnosnika o udaru na Jemen otkrivaju što ljudi iz okruženja predsjednika Donalda Trumpa misle o Europi.

Trumpovi dužnosnici traže veću europsku vojnu potrošnju i dovode u pitanje vrijednosti kontinenta. Procurila izvješća pokazuju dubinu raskola između SAD-a i drugih članica NATO-a. Dužnosnici administracije ne skrivaju svoj prijezir prema Europi, no čini se da je on iza zatvorenih vrata još izraženiji nego što se činilo. Rasprava o planiranom udaru na Jemen obilovala je komentarima koji su Europljane prikazivali kao geopolitičke parazite. “Mrzim kad se Europljanima opet isplati”, napisao je potpredsjednik JD Vance – tvrdeći da će Europa imati mnogo više koristi od napada na Hutiste nego Sjedinjene Države.

Član grupe potpisan sa “SM”, za kojeg se vjeruje da je Stephen Miller, viši savjetnik predsjednika Trumpa, predložio je da Egipat i Europa plate Sjedinjenim Državama za operaciju. “A ako Europa ne plati za to, što onda? Ako SAD uspješno vrati slobodu plovidbe uz veliku cijenu, zauzvrat mora postojati neka dodatna ekonomska dobit”, napisao je.

Trump je, kao i njegov prethodnik Biden, više puta tražio da Europa značajno poveća izdvajanja za obranu i sada zaprijetio da neće priskočiti u pomoć zemljama koje ne plaćaju dovoljno. Tu je u pravu, jer se od NATO članica godinama tražilo da minimalno 2 posto BDP-a troše na obranu. Luxemburg, Portugal, Belgija, Španjolska, Turska, Kanada, Slovenija, Italija, Češka, Njemačka, Danska, Norveška, Nizozemska, Albanija, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Francuska i Hrvatska to su godinama ignorirale. Sada su se neke trgnule i počele više ulagati u obranu, ali ne mogu nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Hrvatska, uz Portugal, Španjolsku, Italiju, Sloveniju, Belgiju i Luxemburg, još uvijek ne ispunjava NATO kriterije, koliko god se Plenković i Anušić hvalili nabavkom Rafala i druge opreme.

Europa se tako suočava sa situacijom sličnom onoj iz 1930-ih. Tada se nacistička Njemačka naoružavala brže od Britanije i Francuske, koje su dugo oklijevale povećati izdvajanja za obranu.

Od kraja Prvog svjetskog rata, britanska ekonomska politika bila je usmjerena na održavanje stabilnih javnih financija i smanjenje državne potrošnje. Ministarstvo financija bilo je tradicionalno konzervativno i protivilo se deficitnom financiranju, čak i tijekom Velike depresije 1930-ih. Međutim, sve veća prijetnja od Hitlerove Njemačke prisilila je britanske vlasti na promjenu pristupa. 1935. godine vlada Stanleya Baldwina prepoznala je potrebu za naoružavanjem, ali ulaganja su bila na niskom nivou zbog politike Ministarstva financija. Njemačka remilitarizacija Porajnja u ožujku 1936. izazvala je dodatnu zabrinutost, ali britanska vojna potrošnja još uvijek ostaje relativno ograničena, unatoč tome što su Keynes i drugi ekonomisti zagovarali deficitno financiranje obrane. Novi premijer, Neville Chamberlain, 1937. godine povećava izdvajanja za vojsku, no Ministarstvo financija još uvijek pokušava održati fiskalnu disciplinu. Chamberlain i ministar financija Sir John Simon uvode “Defence Loans Act” (Zakon o obrambenim zajmovima) u travnju 1937., što omogućava financiranje obrambene industrije zaduživanjem.

Pravi preokret dogodio se tek s krizom u Münchenu i Hitlerovom aneksijom Sudeta u rujnu 1938., kada britanska vlada počinje financirati nabavku naoružanja kroz deficit, napuštajući dotadašnju strogu fiskalnu politiku. Velika Britanija značajno povećava proizvodnju aviona i brodova, kako bi se pripremila za mogući rat. Nakon Hitlerove invazije na Čehoslovačku u ožujku 1939., Britanija uvodi opću vojnu obvezu i značajno povećava obrambeni proračun. Zahvaljujući toj nabavci oružja, Britanija je uspjela obraniti se u Bitci za Britaniju.

Europskim vladama ostaje samo jedan put ako žele steći respekt kod Amerikanaca: značajno ojačati svoje obrambene sposobnosti i pokazati im da su ravnopravni saveznici. Za to Europa ima nešto vremena. Čak i kad bi se borbe u Ukrajini brzo završile, kako bi želio Kremlj, Rusiji bi trebalo neko vrijeme da pregrupira svoje snage, a osobito da se ponovno naoruža, iako njezina industrija oružja trenutačno radi s gotovo 100 posto svojih kapaciteta. Osim toga, mora obnoviti svoje zalihe oružja i streljiva jer je jedino vojna sila ostala kao ključni alat njezine politike.

Gdje nabaviti novac? Pitanje prioriteta

Problem je jasan: Europa, uz iznimku Poljske i baltičkih zemalja, još uvijek nedovoljno troši na obranu. Proračuni za vojsku diljem kontinenta dugo su više nalikovali simboličnoj dužnosti nego stvarnoj obvezi. Međutim, to se sada mijenja. Neke zemlje, poput Njemačke, već su najavile da će osjetno povećati izdatke za obranu – čak i po cijenu većeg javnog duga. Štoviše, analitičari tvrde da njemačko gospodarstvo ne samo da će moći izdržati takav korak, već će tržišta de facto pozdraviti povećanje potrošnje za obranu, jer će ojačati povjerenje ulagača u ekonomsku stabilnost zemlje.

No, ne može si svatko priuštiti takav pristup. Zemlje poput Portugala, Italije ili Španjolske već se godinama bore s dugom, i daljnje zaduživanje moglo bi biti bolno za njih. Francuskoj, političkom motoru europske obrambene autonomije, ide bolje, no čak bi i tamo daljnje značajno povećanje duga moglo naići na snažan otpor. Međutim, novac se može pronaći i drugdje. Ne mora se trošiti na besmislene projekte. Ovisi samo o prioritetima.

Ali kako najbolje iskoristiti te resurse? Što Europa može kupiti, što bi trebala kupiti, a što nikako ne smije?

Najlakši način za Europu da brzo ojača svoju obranu jest da počne s onim što ima na raspolaganju upravo sada. Stoga je najsmislenije ulagati u resurse koji će omogućiti učinkovitije korištenje tehnologije koju europske vojske već danas posjeduju. To se uglavnom odnosi na kupnju streljiva ili rezervnih dijelova. Stanje europskih skladišta je kritično. U mogućem sukobu visokog intenziteta, vojska ne bi imala dovoljno resursa nakon nekoliko mjeseci.

Hrvatska vojska, kao i mnoge druge europske oružane snage, ima niske zalihe rezervnih dijelova. Razlog je jednostavan: u vrijeme mira bilo je jeftinije naručivati municiju i dijelove prema potrebi, nego ih dugoročno skladištiti. Čemu sve držati u skladištu kada se ne koristi? Međutim, nijedna kurirska služba ne može osigurati dostavu na prvu crtu bojišta unutar 24 sata.

Svakako trebamo intenzivno crpiti iskustvo Ukrajine. Ove lekcije nisu samo vojne prirode – važne su i iz industrijske i ekonomske perspektive.

Tipičan primjer su dronovi. Sukob u Ukrajini jasno je pokazao koliko brzo običan civilni proizvod može postati ključni vojni alat. Komercijalni dronovi, čija je glavna namjena izvorno bila snimanje videa ili obavljanje poljoprivrednih radova, sada su uobičajeni dio borbenih operacija. Ukrajinska vojska uspjela je transformirati obične dostupne proizvode u učinkovito oružje. Brza prilagodba (to uključuje i rusku stranu) izvorno civilnih tehnologija imala je veliki utjecaj na tijek rata. To su tehnologije koje se mogu proizvesti relativno jeftino i brzo.

Manje tehnologije za više novca?

Drugdje će biti potrebno puno promišljanja i pripreme. Tenkovi, zrakoplovi ili raketni sustavi ne mogu se proizvesti preko noći. Ako sve europske zemlje istovremeno počnu hitno obnavljati svoje zalihe, rezultat će uglavnom biti rast cijena. Tvrtke za proizvodnju oružja, koje imaju proizvodne kapacitete rezervirane godinama unaprijed, razumljivo će iskoristiti takve situacije kako bi postavile visoku cijenu. Europa je stoga u opasnosti da za isti novac nabavi manje nego što bi mogla uz bolje planiranje.

Stoga je najprikladnije rješenje rasporediti kupnju tijekom vremena, idealno u obliku dugoročnih ugovora koje zajednički dogovara nekoliko zemalja. Upravo na to računa aktualni prijedlog Europske komisije o izdavanju zajedničkih euroobveznica vrijednih 150 milijardi eura. Cilj je motivirati zemlje članice da zajedno kupuju oružje, što bi moglo stabilizirati cijene i pružiti dugoročnu sigurnost proizvođačima.

No stvarnost nije tako jednostavna: neke zemlje, poput Poljske ili baltičkih država, rusku prijetnju osjećaju akutnije nego, recimo, zemlje južne i jugozapadne Europe, i radije kupuju nešto skuplje odmah nego nešto jeftinije za pet godina.

Bez stvarne suradnje, Europa će se i dalje suočavati s istim problemom da pojedinačne kupnje identičnih stvari dovode do nepotrebnog rasipanja resursa i logističkih komplikacija. Sukob u Ukrajini jasno je pokazao da čak ni osnovna vojna oprema, kao što je topničko streljivo, nije tako standardizirana kao što bi dokumenti NATO-a mogli sugerirati. Prilika za ujednačavanje standarda je sada – no pitanje je može li Europa nadvladati dugogodišnje običaje, nacionalne interese i birokratske prepreke. U suprotnom, riskira dramatično povećanje troškova ponovnog naoružavanja Europe, a da to ne rezultira boljom sigurnošću.

Europske zemlje ne moraju tolerirati visoke cijene. Kao veliki kupci, one imaju svoju moć. Obje bi strane mogle pronaći kompromis, a to bi najvjerojatnije mogli osigurati dugoročni ugovori koji tvrtkama osiguravaju predvidljivost i profit, ali istovremeno ograničavaju pretjerano visoke marže. Kupac je kralj, a europske vlade imaju pravo tražiti pravednije uvjete od proizvođača.

Međutim, nije važna samo pregovaračka moć, već i tržišna konkurencija. Europske zemlje vrlo često kupuju opremu od velikih tvrtki za proizvodnju oružja. Dominacija nekoliko gigantskih korporacija je ono što dovodi do rasta cijena i ograničene konkurencije.

Uključivanje manjih poduzeća moglo bi poboljšati ovu situaciju. Manje tvrtke često su fleksibilnije, mogu ponuditi atraktivnije cijene i veću fleksibilnost. Veća uključenost manjih tvrtki u nabavu oružja pomogla bi europskoj industriji općenito, jer bi one mogle biti izvor prijeko potrebnih inovacija. No, istovremeno je potrebno da sustav obrambenih nabava ne bude previše kompliciran i birokratski zahtjevan.

Nažalost, ne mogu se riješiti svi gorući problemi. Unija je danas iznimno ovisna o isporukama vojne opreme iz inozemstva. Izgradnja domaće konkurencije u nekim područjima zahtijeva godine, ponekad čak i desetljeća, ciljanog razvoja i goleme količine novca. Stoga je gotovo sigurno da će Sjedinjene Države još dugo ostati ključni dobavljač europske obrane. Nije pitanje može li Europa u potpunosti eliminirati svoju ovisnost o SAD-u, nego koliko pametno i pragmatično može time upravljati.

Drugo, jednako važno područje na kojem Europa mora djelovati jest povećanje atraktivnosti vojničkog poziva. Tenkovi bez posada, zrakoplovi bez pilota ne vrijede ništa. Vrhunski profesionalni vojnik ne postaje se za tri mjeseca. To zahtijeva kombinaciju materijalnih i nematerijalnih mjera kako bi se privukli novi regruti i zadržao postojeći kadar, kao što su povećanje plaća, uvođenje bonusa za specijalne vještine, poboljšanje mirovinskih uvjeta, subvencioniranje stanovanja, poboljšanje kvalitete ishrane, smještaja i zdravstvene zaštite, optimizacija smjena i radnog vremena kako bi se smanjio stres i omogućio bolji balans privatnog i profesionalnog života, uvođenje jasnih kriterija napredovanja, obavezne i dobro strukturirane obuke i specijalizacije, mogućnost doškolovanja i prekvalifikacije o trošku države, organiziranje aktivnih kampanja u medijima koje prikazuju pozitivne strane vojničkog poziva, uključivanje influensera i poznatih ličnosti u promociju vojske, jačanje patriotizma kroz edukaciju i javne događaje, uvođenje obiteljskih beneficija za vojnike sa obiteljima te uvođenje programa podrške za obitelji vojnika i časnika.

Mogu li europski političari povećati atraktivnost vojničkog poziva? Teško je povjerovati u to kada nisu voljni ratovati za pravednu stvar. Jednako tako, ne trebamo se iznenaditi ako bi veliki dio europskih građana bez otpora prigrlio ruskog okupatora, posebno uzimajući u obzir rezultate istraživanja o spremnosti građana različitih zemalja da se bore za svoju domovinu, ali ne i za svog saveznika. Zbog toga ne možemo reći “Yankee, go home”.