U Zagrebu će se 17-i put sastati otpadaški piromani da gase problem otpada benzinom – Viktorov poučak br. 432

Zlo u ovom svijetu gotovo uvijek dolazi iz neznanja, a dobre namjere mogu učiniti jednako štete kao i zlobne, ako im fali razumijevanje stvari. – Albert Camus

Od 9.-11.12.2024 u Zagrebu će se održati XVII Međunarodni simpozij gospodarenja otpadom Zagreb (09.-11.12.2024.). U Znanstvenom i organizacijskom odboru još je nekoliko pojedinaca iz 1990. godine. Zbog bioloških ograničenja, puno je novih, s respektabilnim znanstvenim i obrazovnim titulama. Ima i stranaca, od kojih su neki toliko često kod nas, da su skoro postali naši.

Tvrdnja iz naslova, da se radi o otpadaškim piromanima, nije slučajan. Naime, najmanje deseti puta, jer je prvih nekoliko savjetovanja bilo temeljeno na praksi iz neke davne realne stručne svakodnevnice, oni (piromani) koji su nas doveli na dno postupanja s otpadom, oni koji su od tamo negdje dvije tisućite pisali neprovedive planove i strategije, predlagati će nova, vjerojatno još manje provediva rješenja, kako bi s novim prijedlozima (otpadaškim benzinom) gasili gorući problem otpada.

TKO JE KRIV?

Naravno da to ne bi išlo bez sudjelovanja EU, koja se brine da novac koji je namijenjen nama, ode natrag od kuda je došao. Upozoravao sam, i molio da ne slušamo EU. Pisao sam „JASPERS go home“ (JASPERS – Joint Assistance to Support Projects in European Regions – poučak u prilogu) moleći vrh države da se odrekne štetnih savjetnika. Molio sam i organizatore ovog i ovakvih savjetovanja, HUGO (Hrvatska Udruga Gospodarenja Otpadom – članica međunarodne asocijacije ISWA; tamo negdje 1992-3. sam pomogao u prvim koracima pridruživanju), da mi znamo, odnosno barem smo znali više, od JASPERSA i bjelosvjetskih otpadaških savjetnika i da ponudimo nama prihvatljiva rješenja, vodeći računa o našem gospodarstvu. Poučak „HUGO, javi se – mi znamo više od njih“ je u prilogu!

DA LI SE ISPLATIO NOVAC IZ EU?

Naravno da na savjetovanju neće biti kritike na dosadašnje projekte. Dapače, samo hvala i podaci, koliko smo novaca dobili od EU. Kada bi se napravila površna analiza uloženog i dobivenog, uvjeren sam da bi se pokazalo da smo sredstva dobrim dijelom utrošili uzalud i na našu dugoročnu štetu. Kakvog smisla imaju centri za gospodarenje otpadom u Puli (Kaštijun) i Rijeci (Marišćina), kada se tamo mješoviti otpad prerađuje na način da se preko 50 % biološkog otpada osuši i odlaže, kako bi se jednom iz njege proizvodila električna energija, a za izdvojeno gorivo se plaća da ga netko preuzme? Pitam se, što će biti s tim postrojenjima, čiji je radni vijek barem 40 godina, kada će se prema EU smjernicama smjeti odlagati najviše 10 % mješovitog otpada?

Predložena proizvodnja struje iz biootpada na način da se biološki otpad osuši, čuva nekoliko godina od kiše, pa da se onda sve hermetički prekrije, polije vodom, izazove razgradnja bez prisustva kisika, i da se onda iz produkta razgradnje, pretežno metana, proizvede električna energija, malo je onako. Kada sam prvi puta čuo koja tehnologija nam je uvaljena, jer se u takvoj cjelovitosti ne primjenjuje nigdje unutar EU, usporedio sam je s gradnjom hidrocentrale na Velebit. Postavi se velika cijev od Karlobaga do Zavižana. U Karlobagu se postavi turbina, a na Zavižan se voda nosi u kantama. I eto hidroelektrane. Usporedba bi mogla biti smiješna, da nije samo mali dio otpadaško piromanske svakodnevne stvarnosti!

DA LI SMO PRIJE ZNALI VIŠE?

Kada je 1990. godine održan je prvi Međunarodni simpozij gospodarenja otpadom Zagreb, imali smo respektabilnu struku. Bilo nam je, samo po sebi razumljivo, kako se problem komunalnog otpada ne može riješiti samo materijalnom oporabom, iako smo tada, zahvaljujući tadašnjoj neusporedivo razvijenijoj industriji, reciklirali više ukupnog otpada nego danas. Za onaj dio otpada koji se tada, a dobrim dijelom niti danas, nigdje ne može komercijalno prihvatljivo materijalno oporabiti, imali smo plan za energanu u Zagrebu.

Nakon što su skoro sve političke opcije udruženo bile protiv bilo kakve i bilo gdje u Hrvatskoj energane na gorivo iz otpada, uz podršku otpadaških piromana, tek ovih dana je za Zagreb naručena studija izvedivosti. Neki od otpadaških piromana, nakon što preokrenu kaput, dokazivati će dokazivo, pri čemu će dokaz o dokazanom biti poznat, ako se baš grubo ne varam, tek poslije lokalnih izbora. Jer kako narodu u Zagrebu priznati da je ono „protiv“ bila samo udica za dio birača.

Iskorak oko energane na otpad je napravljen u Šibeniku. Kako god je energana na gorivo iz otpada više nego razumljiva u Zagrebu, prije svega zbog postojeće komunalne infrastrukture i mogućnosti iskorištavanja otpadne topline, nadam se, da će studija izvodljivosti pokazati da bi energana na otpad, na tamošnjem centru za gospodarenje otpadom na Bikarcu, u povezanosti s poslovnom zonom, također mogla imati smisla.

Među sudionicima će zasigurno, netko objašnjavati kako će lijepo izgledati centar za gospodarenje s otpadom na Resniku. Slika je centra stvarno jako lijepa, iako je mogla biti i ljepša. Barem se meni osobno više sviđa plava podloga za napise, od smeđe. Uz svu ljepotu, na slici nedostaje kamo će iz Resnika s gorivom iz otpada (GIO), kamo će s kompostom iz digestata nastalog u bioplinskom postrojenju, i gdje će završavati, barem 10  % onoga, koji neće biti ni reciklat, ni GIO ni kompost i koji se mora odložiti na deponiju? Centri bez deponije ne mogu funkcionirati. Samo da netko nema neko rješenje za odlaganje ostatka a’la hidroelektrana na Sljeme?

Izjavio sam, napisao i pisao i prethodnicima, ali i gradonačelniku Tomaševiću, i direktoru Zagrebačkog holdinga, gospodinu Novakoviću, da direktora Čistoće gospodina Vića ni ne spominjem, da bi Resnik, ne bude li se stvarno pazilo, mogao biti Frankenstein u odnosu na Jakuševec. Ispada kao da do njih poruke ne dolaze. A kako spadam u upornije, stalno ponavljam istu rečenicu, jer možda se netko od nadležnih zainteresira i pita me, zašto mislim da Resnik može izgledati i biti gore od „Jakuševca“? Možda nađu pet minuta vremena da im pokušam objasniti zašto sumnjam u učinkovitost odabrane tehnologije?

Ako ne žele čuti vladajući, možda za potrebe predizborne kampanje i predstojećih lokalnih izbora nekog od opozicije zaintrigira zašto se bojim da bi se na Resniku mogao začeti novi Frankenstein. Zašto tvrdim da je problem otpada i u Zagrebu i u Hrvatskoj relativno lako rješiv.

Nije za utjehu jer sadašnja vlast nije jedina koja ne sluša. Možda samo još manje. Prisjetio sam se primjedbi na  Zagrebački plan gospodarenja s otpadom od prije 10 godina (u prilogu). I prezentacije koju sam držao, možda čak i na jednom od sedamnaest savjetovanja u Zagrebu.

Puno toga se mijenja, ali i danas stojim iza tih prijedloga. Jedino sam danas, nakon uspješne početne primjene nove tehnologije obrade mješovitog otpada na Karepovcu u Splitu, postao još sigurniji i samouvjereniji u ono što tvrdim. Poslije Splita sve mi izgleda još jednostavnije i višestruko jeftinije i što nije zanemarivo, zna se kamo s proizvedenim „kompostom“.