Problem otpada u Zagrebu i Hrvatskoj je lako rješiv! – Viktorov poučak br. 429

Boji se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu – Toma Akvinski

Povodom prošlotjedne sjednice Saborskog odbora za zaštitu okoliša i prirode o Jakuševcu, bio sam pozvan na HTV4. Urednica me pitala što bih ja predložio zagrebačkoj upravi kao rješenje problema postupanja s otpadom. Ukratko sam spomenuo kako bih urgentno pokušao riješiti problem biootpada, poduzeo sve aktivnosti oko izgradnje energane na otpad, ali i korake čuvanja deponijskog prostora na Jakuševcu. Resnik će zasigurno doći, ali ne zna se kada. Sve bi moglo potrajati i 5 – 6 godina, a put do energane bi mogao biti i duži.

Najavljena je nova sjednica Saborskog odbora za zaštitu okoliša i prirode na temu gospodarenja s otpadom u Hrvatskoj. Tim podom sam se odlučio ponoviti neke prijedloge  kako riješiti problem otpada, ne samo u Zagreb. Pravo za to mi daje niz javnih upozorenja koja je potvrdila svakodnevnica, kao i referenca da sam radio na slovenskoj strategiji i inim otpadaškim projektima. Uz neke ranije potvrde prakse, dodatnu potvrdu i hrabrost da i dalje predlažem daje mi i način kako, u očekivanju županijskog centra Lećevica, problem ograničenog kapaciteta odlagališta Karepovac, rješavaju u Splitu. Karepovac i Jakuševac su si slika i prilika.

U grubim crtama je dio prijedloga, kojeg sam spreman razraditi i za potrebe Odbora, ali i za Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije. Zamoliti ću ministricu Vučković da me prije rada na detaljnijoj razradi primi na sastanka i posluša, kako ne bih, kao i puno puta do sada, pisao džabe (da nitko ne pročita) kada već radim badava (bez da me netko plati).

PRIKUPLJANJE

Na osnovi dosadašnjih iskustava način prikupljanja treba prilagoditi pojedinim sredinama. Imao sam priliku vidjeti na izvoru odvojeno prikupljene pojedine frakcije. Odvojeno prikupljeni biootpad zna često (vjerujem ne samo u Zagrebu) biti gori od miješanog komunalnog otpada. U žutim spremnicima za plastiku, metal, staklo ima svega, pa i do 50 % onoga što ne spada u njega. Zato se (i) odvojeno prikupljeni otpad uvijek mora sortirati.

Pitanje je što se događa s odvojeno prikupljenim otpadom, kada kod nas gotovo da ne postoji, industrija koja odvojeno prikupljeni otpada može oporabiti s izuzetkom za papir i staklo, te dijelom za jednu vrstu plastike. Šuška se, kako se dio odvojeno prikupljenog otpada ne oporabljuje i završava koje kuda, pa i, čudnim putevima opet na nekom odlagalištu.

Do daljnjega treba odvojeno prikupljati samo ono što se može (da imamo tehnologiju) i isplati (da trošak transporta ne potroši svu okolišnu korist) materijalno oporabiti. Stalno koristim isti primjer, kako se iz Komiže do Belišća ne isplati voziti marihuana u rinfuzi, a kamo li otpadni papir. Isplati li se iz Dubrovnika ili sa Visa do Huma na Sutli voziti staklene boce?

Treba preispitati učinkovitost izdvajanja na izvoru. Manje sredine mogu slijediti primjer Preloga, Krka …… U veliki sredinama treba preispitati učinkovitost prikupljanja s obzirom na utjecaj na okoliš (eq.CO2) i troškove. Možda se treba odlučiti samo za dvije frakcije, mokru i suhu, uz eventualno dodatak za odvojeno prikupljeni papir, pri čemu postoji duga tradicija odvojenog prikupljanja, pa se papir često može oporabiti bez dodatnog sortiranja.

BIOOTPAD

Biootpad je najlakše rješivi dio komunalnog otpada i ujedno dio koji ima najveću okolišnu i ekološku vrijednost. Problem u primjeni biootpada je restriktivno tumačenje EU zakonodavstva od strane Ministarstva, tako da kod nas skoro ništa nije moguće,  za razliku od Austrije i Njemačke, gdje je po istom zakonodavstvu sve moguće. To se odnosi i na oporabu muljeva iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Samo kao primjer, za zakonodavstvo vezano za korištenje muljeva iz pročišćavanja otpadnih voda u Njemačkoj postoji 17 interpretacija i 17 načina korištenja, a kod nas niti jedan.

Pitam se, zašto se obrađeni biootpad, uključujući i muljeve iz UPOV ne može koristiti barem kao prekrivka i/ili sredstvo za ozelenjivanje na uređenim (a po mome i na neuređenim) odlagalištima, zapuštenim kamenolomima, opožarenim površinama i drugim devastiranim površinama?

Nemamo dovoljan broj kompostana i bioplinskih postrojenja. Njemačka ih ima oko 2.500, a Švicarska nekih 350. Taj odnos gotovo izravno odgovara različitom broju stanovnika u obje države. Mi bi ih, po tom kriteriju, u odnosu na broj stanovnika, trebali nekih 120 – 130, a imamo 12 (13) kompostana i par bioplinskih postrojenja. Zašto ih je potreban tako veliki broj? Zato jer se proizvedeni kompost i digestat mogu pametno iskoristiti na prostoru, tamo gdje taj otpad nastaje. Transport na velike udaljenosti poništava moguće koristi.

U obradi biootpada, svakako može pomoći nova tehnologija brze razgradnje biootpada, sugerirana na provjeru u Zagrebu prije skoro dvije godine. Pogledajte 358. Viktorov poučak u prilogu. Trenutno se učinkovitost tehnologije može vidjeti na Karepovcu u Splitu i u kampu Lanterna u Poreču. Tehnologijom se gotovo trenutno neutralizira neugodan miris, i nakon par sati dobije kvaliteta materijala na razini poboljšavala tla. Postrojenje je mobilno i može se postaviti na svim odlagalištima i prostorima gdje nastaju veće količine komunalnog biotpada. Postrojenje kapaciteta od nekih 5-6 tisuća tona godišnje, u nekim uvjetima čak i dvostruko toliko, godišnje košta onoliko koliko Zagreb trenutno plati za zbrinjavanje 1.000 – 1.500 tona otpada (300 €/tona) ili koliko u Puli, za odvoz s Kaštijuna plate za 800 tona (500 €/tona). Proizvodni troškovi su minimalni jer se odnose samo na rad jednog čovjek i malo električne energije.

Predlažem da se u Zagrebu provjeri učinkovitost tehnologije na Markuševcu, a moglo bi se i na Prudincu i prije nego se obnovi. Za probni rad mobilnog postrojenja nisu potrebne dozvole, jer se radi o mobilnom postrojenju bez utjecaja na okoliš. Bez štetnih emisija u zrak i bez procesne vode. Ocjenjujem da bi desetak kompostera bilo dovoljno u Zagrebu za zbrinjavanje ukupnog odvojeno prikupljenog komunalnog biootpada.

Kako su da sada u Zagrebu stanovnici bili već bezbroj puta izvarani praznim obećanjima, i često dovedeni u nepodnošljive uvjete stanovanja, preduvjet je da se vrati njihovo  povjerenje. Mislim da bi to moglo biti izvedivo, jer nije dalek put do Splita, gdje bi se mogli uvjeriti o čemu se radi. Što se tiče odlaska u Poreč, trebalo bi pričekati proljeće i otvaranje kampa, jer se komposter nalazi unutar samog kampa, praktički (skoro) uz smještajne kapacitete za goste!

Tehnologija kompostera ne zamjenjuje klasične kompostane, i preskupa je za biootpad tipa zelenog odreza i sličnog materijala. No, korištenjem bi se mogao podići kapacitet postojećih kompostana.

Iz komunalnog biootpada proizvedeni materijal, ne sadrži onečišćenja iznad postojećih graničnih vrijednosti i za najzahtjevnije namjene. Može se iskoristiti od sanacije i uređenja odlagališta, za postojeće i nove zelene površine, do rekultivacije lokalnih degradiranih zemljišta, posebno tamo gdje treba spriječiti eroziju zemljišta,  uključujući i opožareno zemljište. Upotreba ovog materijala pomogla bi i u sprečavanju klizišta (odrona), kakav je bio na Jakuševcu.

Onako usput,  nije svaka kompostana kod nas „bezmirisna“ kao u Prelogu, Koprivnici …. Stanovnici Jakuševca i Dugava to najbolje znaju. Imao sam priliku posjetiti kompostanu kraj Varaždina, koja unatoč „vrhunskih“ analiza proizvoda, kao da proizvodi nešto čudno. S nje se, širi smrad. Nakon posjete, radne cipele su mi toliko smrdjele, da se smrad izgubio tek nakon dvije namjerne šetne po kiši. Zamišljam utjecaj tog „komposta“ na zemljište.

SORTIRNICE

Sortirnice su nužni dio gospodarenja otpadom. Preferiram one djelomično automatske, domaće proizvodnje (Tehnix), pomoću koje se čak i iz mješovitog komunalnog otpada može razvrstati desetak upotrebljivih čistih frakcija. Na 100 % automatskima sortirnicama, kakve nam je na regionalnim centrima nametnula EU (najradije bih rekao uvalila) ne mogu se dobiti čišće frakcije od 90 %. 99,99 % čisti materijal, koji se može oporabiti, se može dobiti samo dodatnim ručnim sortiranjem! Pitam se čemu onda automatika?

ČUVANJE KAPACITETA JAKUŠEVCA

Zagreb još godinama neće imati trajno rješenje za otpad. I kada proradi Resnik, trebati će deponijski prostor, optimistični gledano za nekih 10–15 % ostatka od ukupnog otpada. U Splitu su, u očekivanju županijskog centra Lećevica na Kerepovcu krenuli su novim, po meni obećavajućim načinom obrade mješovitog komunalnog otpada. Uz smanjenje volumena otpada, prije odlaganja se izdvoji preostali biološki dio i obradi. Da ne prepričavam, predlažem članovima Saborskog odbora, predstavnicima Ministarstva i vrhu Zagrebačkog holdinga posjetu Splitu.

Predlažem da se sanacija odlagališta, u slučajevima kada se podiže odloženi otpad da bi se postavio nepropusni sloj, otpad obradi na način da se izdvoji korisni dio i obradi biološki. Kod prerade deponije Košambra u Poreču na 10 m3 obrađene deponije, uštedjelo se 8 m3 deponijskog prostora. Na Totovcu u Čakovcu se na 10 m3 obrađenih uštedjelo neki 6 m3. U Zagrebu je kod sanacije Jakuševca napravljena nepopravljiva greška, jer se otpad kod preslagivanja nije preradio i da se nije, prema prijedlogu austrijske ekipe, u kojoj sam i ja sudjelovalo s iskustvom prerade odlagališta Košambra, počelo s preradom ulaznog miješanog komunalnog otpada, kako to sada počinje raditi Čistoća Split. Da se poslušalo, brdo Jakuševec bi danas bilo barem duplo manje. Prevladali su meni, još niti danas nedovoljno jasni, ma možda i jasni, neki strani interesi.

ENERGANE NA GORIVO IZ OTPADA

Nikome nije uspjelo, pa sumnjam da će nama i Malti, jedinim državama članicama EU bez energana na otpad, uspjeti riješiti problem otpada bez njih. Pred realizacijom je energana na gorivo iz otpada u Sisku. Predlažem Zagrebu, da s investitorom, CIOS grupom, stupi u kontakt i provjeri, da li postoje slobodni kapaciteti za preuzimanje dijela zagrebačkog otpada koji se ne može i/ili ne isplati materijalno oporabiti. Mislim da CIOS planira preuzimati i dobar dio muljeva iz pročišćavanja otpadnih voda. Muljevi se mogu riješiti na okolišno i ekološki korisnija način od spaljivanja. Možda je i to prilika? O tome je nešto u 372. Viktorovom poučku.

U Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost su predviđena sredstva za izradu dokumentacije za energanu na otpad u Šibeniku. Priznajem, odluka me iznenadila, kuda energana pa na more, ali načelno sam ju podržao. Zašto Šibenik, kao kod prve hidroelektrane ne bi bio prvi i u energani? Konačno da se pokuša probiti zeleni fundamentalistički zid, koji nas, na našu štetu, svrstava u okolišno zaostale sredine. Kako se radi o javnoj investiciji, predlažem da se isplativosti izgradnje sagleda šire, sa stajališta cijele države, i odredi i druge dodatne  potencijalne lokacije za energane na otpad, kako su to zakonski uredili u Sloveniji.

Za pripremu projektne dokumentacije za energanu se planira izdvojiti preko 3 milijuna eura. Ponavljam, iako projektu osobno dajem podršku, prije odluke o izradi projektne dokumentacije, treba provjeriti isplativost, koja prije svega ovisi o mogućnosti iskorištavanja otpadne topline, koja u slučaju Šibenika može biti (dugoročno) upitna, jer se toplina teško može koristiti za grijanje kao na kontinentu. No, postoji ideja korištenja topline u industrijskoj zoni ……

ULOGA SAVJETNIKA

Planiranje šibenske energane, povezao sam instinktivno s Renatom Šarcem (ili od Šarc Šarcom?). Da li se varam da je on tu negdje? Naime, kada se pitam zašto smo se doveli u ovakvo nezavidno stanje postupanja s otpadom u Hrvatskoj, ne mogu da se ne sjetim kako je i on (možda?) u tome imao udjela. Dobro sjećam njegove uloge, po tek završenom studiju, i kao sukrivca za promašaje na Marišćini i Kaštijunu. Ako dobro pamtim, i njegovom zaslugom smo jedina država u EU koja je izmislila bioreaktorsko odlagalište. Naplata te originalnosti bioreaktorskog odlagališta je na putu u Pulu i Rijeku, a neće biti jeftina.

Upravo zbog moguće njegove uloge pozivam na oprez. Siguran sam da bi se za milijune eura izradila perfektna projekta dokumentacija, a imam bojazan da bi se onda moglo pokazati da je projekt neisplativ i da završi „uništa“, sa skupom hipotekom za građane Šibenika. 

Prisjećam se da je gospodina Renato Šarca za osobnog savjetnika imenovao ministar Mihael Zmajlović. U to vrijeme on je bio asistent na fakultetu u Austriji, s tek završenim studijem, u statusu doktoranda. No i s tek završenim fakultetom on je znao više od ministra, ali sigurno nedovoljno da može savjetovati jednu državu. U ona vremena sam, pokušavajući skrenuti pažnju na štetne prijedloge mladog međunarodnog savjetnika, karikirao situaciju kako ministar Zmajlović dolazi na sastanka s austrijskim ministrom okoliša, u pratnji asistenta, a austrijski ministra dolazi u pratnji profesora i mentora asistentu.

Pratim i dalje, kako je Renato Šarc sveprisutan je i drži lekcije u duhu futurističke zelene politike: “Mi smo u fazi velike tranzicije u Europskoj uniji. Gospodarenje otpadom kakvo je bilo dosad, više nije održivo. Ono se mora nastaviti razvijati u smjeru još veće zaštite okoliša, u smjeru sekundarnih sirovina i sekundarnih energenata. Budućnost razvoja sektora za gospodarenje otpadom ide prema kvalitativnog reciklaži, da u nove proizvode ulaze samo sekundarne sirovine koje ispunjavaju određene stope kvalitete i onda mogu biti sastavnica novih proizvoda.” 

Priznajem svaka stoji za Austriju, Švedsku i Dansku, ali mi smo tek nedavno, za nekih 70 milijuna EU eura (!), na preporuku EU (vjerujem i Renata) nabavili 1.200.000 šarenih kanti, koje sada u velikim gradovima zamjenjujemo podzemnim spremnicima. Kako tek od nedavna imamo šarene kante, naslućujem da smo miljama daleko od kvalitetne reciklaže kako predlaže doktor Šarc. Jedva da smo (osim stakla, papira i jedne vrste plastike) malo odmakli s običnom reciklažom, a već bi napravili preskok, od pokojeg desetljeća.

Prema prijedlozima, čini mi se da profesor Šarc spada u one koji su pročitali samo „jednu knjigu“. On zna za stanje u Austriji, ili bolje rečeno, za stanje kakvo je danas u Leobenu, gdje predaje. Pitam se, da li zna kako je bilo stanje jučer i kako je Austrija od jučer došla do danas,  na ovako respektabilnu razinu postupanja s otpadom? Koje ljestve su koristili? Da li nam zna preporučiti kako da dođemo do stanja u Austriji, mi koji smo četiri puta siromašniji, s deset puta manje industrije i k tome još po mogućnosti odmah. Koje ljestve preporuča? Prosječna bruto satnica rada kod nas je negdje oko12 €, u Sloveniji 23 €, a u Austriji 40 €. Prosječna mirovina u Hrvatskoj je 388 €, u Sloveniji 692 €, a u Austriji 1 962 €.

Usput se pitam, da nam za savjetnika dođe netko naše gore list, koji je učio u Finskoj, ne bi li smanjili stupanj reciklaže i kao u Finskoj u energanama oporabljivali 60 i koji % komunalnog otpada?

I da se mene pita, ja sam da se međunarodnim savjetnicima, koji ne znaju predložiti, kako s našim primanjima ispuniti ono što teško mogu i višestruko bogati, zabranio dolazak u zemlju, naravno ne kao turistima. Pišem o tome godinama. U prilogu je jedan od mnogih poučaka na tu temu: 45. Viktorov poučak JASPERS go home.

Inače nemam osobno ništa protiv profesora Šarca. Poslušao sam prije neku godinu njegovo izvanredno predavanje u HAZU i osobno mu čestitao na njemu.

Boj’ se čovjeka jedne knjige – “Hominem unius libri timeo” izreka je Tome Akvinskog, koja već stoljećima znači upozorenje da postoje funkcionalno nepismeni ljudi, lažno uvjereni u samo svoje znanje bez sposobnosti sagledati širinu.