18. travnja 2024.

Hoće li Šibenik biti predvodnik napretka kao prije 129 godina ? – Viktorov poučak br. 411

Sada se Tomašević više ne penje po tom brdu - Foto: Zagreb je naš

Eppur si muove – Galileo Galiliej)
Voće hitro ko dozrije, hitro opet zagnije – Pavao Ritter Vitezović)

Kako bih slikovito prikazao način donošenja planova i strategija postupanja s otpadom često koristim poznatu parabolu koja opisuje susret šest slijepih osoba sa slonom. Prvi mu dodiruje nogu i kaže da je slon poput palminog stabla, drugi mu dodiruje bok i kaže da je slon poput grubog zida. Treći mu opipava rep i kaže da je slon poput komada užeta. Četvrti je uhvatio slona za uho i zaključio da je slon najsličniji lepezi. Peti nakon dodira slonove surle izjavljuje da je slon poput velike zmije. Šesti je dohvatio slonovu kljovu i zaključio da je slon sličan koplju.

Kada se radi o postupanju s otpadom upravo ova priča pogađa u sridu. Ne vidimo da je kod onih (razvijeni dio EU) koje (bespogovorno) slijedimo, slika postupanja s otpadom nastala od puzzli (slagalica), kroz desetljeća. Dio po dio. Iako se slika sastoji od puzzli, one se gotovo ne vide, pa se dobije dojam cjelovite slike. Kada mijenjanju nešto u postupanju s otpadom, kada mijenjaju ili dotjeruju pojedinu puzzlu vode računa da se ona prilagodi ukupnoj slici. Svaki dio slike, svaka puzzla je povezan s cjelinom. Promjena jedne zahtijeva i promjene kod drugih.

Svako unapređenje sistema, svaka nova ili dotjerana puzzla ocjenjuje se e samo prema doprinosu zajednici i društvenom proizvodu države, već i prema trošku za korisnike. Postupanje s otpadom uvijek košta. Da nije tome tako onda bi prihod rastao s količinom otpada. Više otpada ne predstavlja i više novca nego manje novca, jedino još kod nas nije sasvim jasno. Ušteda je moguća samo u smanjenju troškova, na način da se postupanje s otpadom prilagodi lokalnim uvjetima.

Kod nas kao da sliku sistema postupanja s otpadom rade slijepe osobe. Slijepe u smislu ograničenog razumijevanja cjeline. Slijepe jer (o)vladaju samo jednom od mnogobrojnih puzzli. Pa tako neki misle da su napravili sistem kupivši 1.200.000 šarenih kanti i odabirom boja vrećica, ne znajući da je to samo prva od stotine mudro odabranih i prilagođenih puzzli kako bi se, za određenu sredinu, dobio financijski i okolišno prihvatljiv sistem. Iako šarene kante mogu biti slične ili čak potpuno iste, slike za pojedine sredine su često vrlo različite. Slike se razlikuju između država EU, pa se logično razlikuju i između gradova i regija. Nije ista slika za Stockholm, Zagreb, Prelog, Komižu ili Šibenik.

Foto: shema gospodarenja otpadom

Neki drugi slijepci misle da su napravili sistem ako naprave regionalni ili županijski centar gospodarenja s otpadom. Primjeri Kaštijuna i Marišćine, koji se, bez nekog racionalnog razloga potpuno razlikuju od Bikarca, a ovaj od Babine gore i Biljana donjih, a ovi od Lučinog Razdolja…. pokazuju da je centar, kod nas samo jedna, „onako“ nasumce odabrana puzzla.

Svaki centar, kao jedna od puzzli, mora biti pomno prilagođene drugim puzzlama u dotičnim gradovima i općinama. Koliko može biti štetno kada slijepci uzmu talijansku ili grčku puzzlu, a zaborave da mi nismo ni Talijani ni Grci, zorno govori stanje Marišćine i pulskoga Kaštijuna. Oba centra su izgrađena, vjerovali ili ne, uz EU financiranje, protivno okolišnoj politici EU. Neki slijepac je  predložio da se skoro sav biootpad obrađuje na način, kako se to radi negdje u Italiji za ostatak ostatka otpada.

Po toj tehnologiji, se sav otpad na ulazu samelje i osuši pri čemu nema mogućnosti izdvajanja korisnog otpada za materijalnu oporabu. Suhi samljeveni biootpad se onda godinama čuva od kiše i nevremena, jer čim bi se smočio krenula bi razgradnja. Kada se prikupe višegodišnje količine, bioreaktorsko odlagalište (čija definicija postoji samo u našem zakonodavstvu i nigdje u EU) se hermetički zatvori, doda se voda, i dobije deponijski plin iz kojeg se onda proizvodi električna energija. Efikasnost takvog načina dobivanja energije liči na moguću izgradnju hidroelektrane na Biokovo. Do vrha se povuče cijev, u kantama nosi gore voda i pušta na turbinu. I eto struje!

Zbog niza razloga i nedostatka drugih puzzli, oba bioreaktorska odlagališta pretvorena u klasična odlagališta, koja se inače već desetljećima čak i zabranjuju u EU, pa izgleda ništa od električne energije. Očekujem da bi zbog toga mogli čak vratiti i novac kojeg smo „povukli“ iz EU.

Prije 35 godina smo znali da je završna puzzla u postupanju s otpadom, za onaj dio koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti, energana (spalionica). Bukvalno, do prije mjesec dana, svatko tko bi to spomenuo energanu na otpad bio je okolišni heretik. I gle, onako preko noći, počelo je natjecanje tko je glasniji pobornik energane. Politička elita, zajedno s dvorskom strukom, koji je do jučer bila čak protiv same pomisli na iskorištavanje termičkog potencijala ostatka otpada sada se međusobno počela takmičiti tko će prije podržati izgradnju energane. Isti ti koji su u Planu gospodarenja s otpadom za period 2017. – 2022. unijeli da će se energetska oporaba goriva iz otpada razmatrati u Planu za period 2023. – 2027. i koji ni u taj plan nisu unijeli ništa obvezujuće na tu temu, zadnjih par dana su lučonoše energana i spalionica. Još do jučer svi su bili složno protiv, a sada su svi složno za. Da se nije dogodilo klizište na Jakuševcu, mnogi bi problem zbrinjavanja otpadom gurali pod tepih.

Naši politički akteri su poput ovog rakuna – Foto: Jilian Cail

Kako bi izbjegao neugodno pitanje kamo s gorivom iz otpada s Kaštjuna, pamtim obećanje ministra Ćorića na sjednici Vlade u Puli, koncem 2019. godine o izradi Strategije energetske oporabe otpada. Znam da su izdvojeni novci. Znam i neke koji su radili i na tom dokumentu. Jedinio se ne zna rezultat. Strategija nije doživjela promociju. Nije bilo politički oportuno spominjati energane.

Želim vjerovati, da se nikada objavljene Strategije dokopao ministar Damir Habijan, koji je odobrio izradu dokumentacije za projekt “Postrojenje za energetsku oporabu goriva iz otpada i prosušenog mulja u Šibeniku“, vrijednu 3,5 milijuna eura, koju će u cijelosti financirati Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Pobornik sam iskorištavanje energetskog potencijala otpada koji se ne može ili ne isplati materijalno iskoristiti. Zato pozdravljam spremnost Šibenika da na svom prostoru izgradi energanu na gorivo iz otpada. Vjerujem da se radi o prijedlogu regionalne energane za gorivo proizvedeno iz otpada i u Splitu, Zadru, Šibeniku i Dubrovniku.

Istovremeno, vjerujem da je ministar Habijan donio samo načelnu odluku o mogućem izdvajanju 3,5 milijuna eura za izradu dokumentacije. Koliko god sam veliki pobornik energana na gorivo iz otpada, podržavam ih samo ako studija izvodljivosti dokaže okolišni i ekonomski smisao. Vjerujem da će javnosti, ako je izrađena, biti predstavljena prethodna studija izvodljivosti za šibensku energanu, a ako nije, da će se izraditi kao nužni pred korak za donošenje odluke o eventualno mogućem pristupu realizaciji.

S nestrpljenjem čekam nultu verziju studije izvodljivosti. Rezultat će biti važan i za barem još pokoju neophodnu energanu na gorivo iz otpada. Želim biti pozitivan. Treba dati podršku hrabroj odluci Šibenika. I dajem ju. Do realizacije čeka i tako niz prepreka, a puzzla šibenska energana treba barem 100 dobro prilagođenih puzzli, da ima smisla, uključujući i manjkavo zakonodavstvo.

Šibenik je 1895. prvi u Europi, a drugi na svijetu dobio javnu rasvjetu. Nadajmo se da će i ovaj puta biti predvodnik napretka, makar samo za Hrvatsku.

Drago mi je da se kreće – eppur si muove, samo treba mudrosti, jer voće hitro ko dozrije, hitro opet zagnije. Vjerujem da ideja šibenske energane nije nastala ishitreno kao svi dosadašnji centri gospodarenja s otpadom, uključujući i Bikarac u Šibeniku, koji su takvima postali samo jer nismo dali dite materi. Vjerujem, jer stalno vjerujem, da će dati dite materi …….