Prijeti li nam globalni trgovinski rat ?

Ideja slobodne međunarodne trgovine pojavila se nakon što su Adam Smith i drugi ekonomisti razbili osnovnu premisu merkantilizma. Merkantilizam je bio dominantna ekonomska teorija do tog doba i temeljio se na mjerilu bogatstva države kroz količinu zlata u vladarevoj riznici. Merkantilisti su se protivili slobodnoj trgovini i podržavali državnu intervenciju kako bi se spriječio odljev zlata plaćanjem uvezene robe. Zatim je došao Adam Smith, koji je tvrdio da ako se zlatom ne može ništa kupiti, ono je bezvrijedno. Prosperitet dolazi samo od rada, a slobodno tržište nije igra s nultom sumom, već sve veći kolač učinkovitije proizvedenih dobara.

Početkom 19. stoljeća David Ricardo obogatio je ideju slobodne trgovine teorijom komparativne prednosti. Na primjeru Engleske i Portugala pokazao je da ako je Engleska bolja u proizvodnji tkanine, a Portugal u proizvodnji vina, objema će zemljama biti bolje ako se specijaliziraju i u slobodnoj međunarodnoj trgovini razmijene englesku tkaninu za portugalsko vino.

Izvorni rikardijanski argument da jedni trebaju proizvoditi tkaninu, a drugi vino doveden je danas do ekstrema u razdoblju kineske proizvodne dominacije, gdje jedni proizvode sve od čelika do aviona, a drugi, uz pretjerivanje, samo telefonske aplikacije. U tom trenutku dolazi do izražaja strateška neovisnost jer u slučaju bilo kakvog sukoba aplikacija na telefonu nije dovoljna.

Sjedinjene Države premda su se deklarirale kao bastion slobode i demokracije, zapravo od svog osnutka 1776. godine bile su merkantilistička tvrđava, a prihodi od carine su bili glavni izvor državnih prihoda. Od samog početka uvozne su se carine u SAD-u smatrale poticajem za lokalnu proizvodnju robe. Savezni porez na dohodak na primjer donesen je tek 1913. Tek nakon Drugog svjetskog rata njihov je udio carina u državnom prihodu pao ispod deset posto. Liberalizacijom globalne ekonomije poslije 2. svjetskog rata i ukidanjem većine carina, Američko tržište je zbog svoje veličine i kupovne moći postalo najvažnijim tržištem. Stoga je pristup njemu važan za sve zemlje.

Veličina tržišta na koje poslovni partner želi ući je parametar pri dogovaranju uvjeta ulaska. Kina je to savršeno iskoristila. Svatko tko je želio opskrbiti njezino golemo tržište pristao je u biti da mu se ukrade sav njegov “know-how” i da domaće ljude nauči svim tajnama proizvodnje i gospodarenja. Stoga je Kina strogo inzistirala na zajedničkim ulaganjima.

U trenutku kada je Kina naučila sve što treba, objavila je “trgovinski rat” Zapadu i cijelom svijetu kako bi ostvarila svoju dominaciju jer svijet je ovisan o ključnim isporukama dobara i inputa koji dolaze iz nje, od lijekova do baterija. Kineskim proizvođačima, koji se ne moraju puno baviti ekološkim ograničenjima ili drugim propisima, lako je natjecati se sa zapadnim tvrtkama, koje umjesto proizvodnje moraju kontrolirati svoje dobavljače da vide jesu li dovoljno zeleni.

Donald Trump je na početku svog prvog mandata izjavio: “Ekonomska neovisnost osigurava nacionalnu sigurnost”. Zato je za prvo inozemno putovanje izabrao Saudijsku Arabiju, gdje je ponudio američku potporu njezinim sigurnosnim interesima na Bliskom istoku. Saudijska Arabija bila je prva posjećena zemlja jer bi povećanje proizvodnje nafte u SAD-u koje je planirao Donald Trump ugrozilo zaradu Saudijske Arabije, a time i njezinu gospodarsku stabilnost. Kao kompenzaciju, Donald Trump ponudio je Saudijskoj Arabiji prodaju oružanih sustava vrijednih milijarde dolara.

Američki argument u 2017. mogao bi se grubo sažeti na sljedeći način: energetska neovisnost SAD-a jača nacionalnu sigurnost, slabi Rusiju jer cijena nafte na svjetskim tržištima pada i jača pregovaračku poziciju SAD-a na Bliskom istoku.

Bidenova administracija nije poništila Trumpove carine premda ih je sam Biden 2019. godine kritizirao. Tada je izjavio: “Predsjednik Trump je strog prema Kini. Jedino što će njegova politika učiniti je da američki proizvođači i građani izgubiti i platiti više.” Godine 2022., kada je inflacija dramatično porasla pod administracijom Joea Bidena, njegova je administracija razmatrala ukidanje carina kako bi snizila cijene u gospodarstvu. No, čak je i liberalni ekonomski institut Peterson priznao da bi ukidanje carina imalo zanemariv učinak na inflaciju. Zato je administracija Joea Bidena zadržala carine.

Sada je Donald Trump u sklopu predizborne kampanje predstavio svoj plan koji je nazvao “Trump Balanced Trade Act”. Njegov ključni moto bio je da ako neka zemlja uvede višu uvoznu carinu na američku robu od američke carine na istu robu uvezenu iz te zemlje u SAD, predsjednik će imati ovlasti povisiti američke tarife na istu razinu. Ako zemlja smanji svoje uvozne carine, predsjednik će biti ovlašten pregovarati o identičnom smanjenju američkih carina. Doslovno je izjavio: “Ako Kina nametne 100% na našu robu, naša će stopa biti identična. Oko za oko, tarifa za tarifu.”

Howard Lutnick, CEO Cantor Fitzgerald fonda, koji je predložen za mjesto člana kabineta odgovornog za trgovinu u Trumpovoj administraciji, u televizijskom intervjuu branio je predložene uvozne carine kao izvor prihoda za državnu riznicu, alat za poboljšanje pregovaračke moći i zaštitu američkih radnika. Nema smisla nametati uvozne carine na robu koju Amerika ne proizvodi, ali “koristit ćemo carine kao poticaj za proizvodnju u Americi”.

Naveo je da je dio Marshallova plana, kojim je Amerika htjela pomoći Europi da ponovno stane na noge nakon Drugog svjetskog rata, bila upravo asimetrična carinska politika. Američki uvoz u Europu podlijegao je uvoznim carinama, dok je europski izvoz u SAD bio oslobođen carina. Ova praksa preživjela je do danas. Howard Lutnick naveo je primjer automobila i namještaja koji su još uvijek opterećeni različitim carinama.

Trumpov tim kaže da su trenutne kineske uvozne carine u prosjeku 341% više od američkih, dok su europske uvozne carine 50% više. Prosječna svjetska uvozna carina dvostruko je veća od američke. Dok “50 posto više” zvuči dramatično, stvarna razlika između prosječne carinske stope od 3,5 posto u SAD-u i 5 posto u EU je minimalna. Ne tako davno, kada su europski i američki kreatori politike pregovarali o transatlantskom sporazumu o ulaganjima i slobodnoj trgovini, ovo pitanje nije bilo predmet prijepora.

EU je najveći svjetski izvoznik, s izvozom koji čini oko 25 posto njezina BDP-a – što je znatno veći udio nego u SAD-u. S obzirom da je SAD najveće izvozno tržište EU-a, čini se da je povratak Trumpa ozbiljna prijetnja. Međutim, uz vještu EU diplomaciju, Trumpova bi administracija Europi mogla pružiti nekoliko vrijednih prilika. Trgovinska politika ostaje jedno od rijetkih područja u kojima blok može djelovati kao jedinstvena cjelina omogućujući europskim zemljama da koordiniraju strateški odgovor.

Pitanje je kako bi EU trebala odgovoriti na potencijalne Trumpove carine. Uobičajeni argument za usvajanje strategije oko za oko je pokušati odvratiti drugu stranu od započinjanja trgovinskog rata, dok je u isto vrijeme to signal domaćoj industriji da će kreatori politike braniti njihove interese. Ovo razmišljanje je možda imalo smisla kada su vlade štedljivo koristile takve alate za zaštitu određenih industrija, ali vremena su se promijenila.

S obzirom na Trumpov naglasak na reciprocitetu, EU bi trebala razmotriti smanjenje nekih preostalih carina. Konkretno, europski kreatori politike mogli bi predložiti smanjenje uvoznih carina od 10 posto na automobile, uključujući električna vozila (EV), na 2,5 posto, kao što je na snazi ​​u SAD-u – ili čak potpuno ukinuti.

Ono što bi svakako trebali ponovo upotrijebiti diplomatski pristup kojim je Jean-Claudea Junckera, prethodnik Ursule von der Leyen na mjestu predsjednika Europske komisije uspješno ublažio transatlantski trgovinski rat tijekom Trumpova prvog mandata. Usvajanjem Junckerovog diplomatskog pristupa, Europa bi zapravo mogla imati koristi od Trumpovih carina jer ako Trumpov plan nametne carine do 60 posto na kinesku robu i 10 do 20 posto iz drugih zemljama, to bi moglo europskim proizvođačima dati konkurentsku prednost. Ta je dinamika već vidljiva na američkom automobilskom tržištu, gdje tvrtke sa sjedištem u EU-u su uspješne, dok su kineski električni automobili potisnuti s tržišta 100-postotnim carinama predsjednika Joea Bidena.

Održavanje relativno mirnih trgovinskih odnosa između EU-a i SAD-a stoga bi trebao biti jedan od glavnih prioriteta europskim političarima u narednim godinama. Naravno, ovaj napor bi bio uzaludan kada bi druge zemlje slijedile američki primjer. 1930-ih, SAD je pogoršao Veliku depresiju podizanjem carina i pokretanjem trgovinskog rata koji je globalnu ekonomiju bacio u silaznu spiralu.

Važno je napomenuti da iako su SAD i Kina dva najveća svjetska gospodarstva, trgovina između njih predstavlja djelić međunarodne trgovine. Uvoz kineske robe u SAD iznosi oko 500 milijardi dolara, što je ekvivalentno samo 0,5 posto svjetskog BDP-a i dva posto svjetske trgovine. S obzirom na situaciju, vjerojatno će i EU uvesti dodatne carine na brojne kineske proizvode, ne samo na automobile, već i na druge. No to neće biti dovoljno da se proizvodnja vrati u Europu u onoj mjeri koliko to javnost očekuje prvenstveno zbog nedostatka radne snage, osim ako ne dođu novi doseljenici, ali i zbog birokratskih prepreka koje otežavaju realizaciju brojnih investicija. Rješenje tog problema s jedne strane je modernizacija proizvodnih procesa i podizanje učinkovitosti, a s druge poboljšanje poslovne klime, ali to je za neku drugu priču.