Zašto se rusko-ukrajinski sukob nije završio za tri dana
Foto: ostaci najvećeg zrakoplova na svijetu Antonov An-225 Mirja - Oleksandr Ratushniak
Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin malo prije 4:00 sata 24. veljače 2022. cijelom svijetu objavio da Rusija pokreće vremenski ograničenu vojnu operaciju demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine, nitko nije očekivao da će ta akcija trajati 1000 dana i da joj se ne vidi kraj. Premda je ruska vojska nekoliko mjeseci prije toga okupljala velike snage uz granicu s Ukrajinom, na poluotoku Krimu i teritorijima samoproglašenih i svjetski nepriznatih republika Donjeck i Luhansk, svi su se nadali da je to samo blef, premda je CIA najavila rat na temelju prikupljenih informacija.
Početni kopneni napad bio je usmjeren s poluotoka Krim na sjeverozapad prema vodenoj akumulaciji Nova Kakhovka, koja je bila brzo zauzeta, te je kroz zatvoreni kanal s ukrajinske strane ponovno počela teći pitka voda, s čijim nedostatkom je Krim imao velikih poteškoća između 2014. i 2022. U narednim satima krenuli su daljnji udari duž cijele sjeveroistočne granice Ukrajine u dužini od preko tisuću kilometara. S druge strane iz smjera Bjelorusije su krenule oklopne i mehanizirane jedinice u smjeru Kijeva. No, u dubini ukrajinskog teritorija odvijala se manja, ali po mogućim posljedicama možda najvažnija bitka ovog rata koju su za Rusiju trebale izvojevati zračno-desantne snage.
Ako je Vladimir Putin trebao donijeti pobjedu ruskom narodu u vojnoj operaciji koja je trebala trajati samo tri dana, postojao je samo jedan način da se to učini. Mehanizirane postrojbe, čak i kad bi im Ukrajinci pružili minimalan otpor, kao 2014., ne bi mogle zauzeti Ukrajinu u tri dana. Ruska vojska, očito svjesna da nema snage za brzo osvajanje cjelokupnog ukrajinskog teritorija, usredotočila se zato na zračnu-desantnu operaciju usmjerenu na aerodrom Antonov u Hostomelu.
Deset kilometara od ukrajinske prijestolnice Kijeva, u blizini gradića Hostomel, nalazi se zračna luka Antonov, nazvana po poznatom konstruktoru zrakoplova Olegu Konstantinoviču Antonovu, čiji je tim razvio i proizveo desetke vrsta transportnih zrakoplova. Državna zračna luka, dom najvećeg transportnog zrakoplova na svijetu An-225, ima visokokvalitetnu betonsku stazu dužine 3500 metara, dovoljnu za slijetanje zrakoplova bilo koje veličine i težine, a kraj nje prolazi autocesta koja vodi izravno do centra Kijeva.
Nakon zauzimanja zračne luke, na aerodrom su trebali početi slijetati transportni zrakoplovi Iljušin Il-76 s padobrancima i naoružanjem poput lakih borbenih vozila BMD, samohodnih minobacača ili topova (na primjer, tip 2S25 Sprut) itd. Tako ojačani i naoružani uz zračnu i helikoptersku potporu, trebali su napasti Kijev, točnije vladinu četvrt, i tamo predstavnike ukrajinske vlasti zarobiti, ubiti ili natjerati na bijeg. To bi rezultiralo kolapsom ukrajinske vojske i omogućilo Rusiji da postavi marionetsku vladu. Uostalom, nekoliko zapadnih država predvođenih Njemačkom, ponudile su azil predsjedniku Volodimiru Zelenskom i njegovoj vladi. Ovu su taktiku koristile sovjetske Specnaz jedinice 1968. prilikom zauzimanja zračne luke Ruzyne u Pragu, kao i jedanaest godina kasnije u sklopu operacije Oluja 333 u Afganistanu. Danas se zna da su zrakoplovi s ruskim trupama i opremom zaista bili u zraku i da je malo nedostajalo da operacija uspije.
21. kolovoza 1968. u 1:30 ujutro češke vlasti u zračnoj luci Ruzyne u Pragu su čekale dolazak posebnog leta izravno iz Moskve. Mislile su da dolazi izaslanstvo koje treba pokušati riješiti rastuće razlike između Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza. Čim je zrakoplov odrulao do terminala, odmah je postalo jasno da to nije nikakva delegacija. Iz letjelice je izašlo 100 ruskih vojnika u civilu, naoružanih puškomitraljezima, koji su se u kratkom roku upali u zgradu zračne luke i kontrolni toranj te savladali sigurnosno osoblje bez ispaljenog metka. Bili je to prethodnica sovjetske 7. gardijske zračno-desantne divizije. Kad je zračna luka bila osigurana, komandosi su dali znak da je sve slobodno za dolazak ostataka sovjetskih zračnih invazijskih snaga. Slično se dogodilo i na aerodromima Brno i Bratislava. Nakon toga su svakih sat vremena na aerodrome slijetali transportni zrakoplovi Antonov An-12, iskrcavajući opremu i vojnike. Istovremeno je iz smjera Poljske, Istočne Njemačke, Mađarske i Sovjetskog Saveza krenula vojska od 250.000 vojnika s potporom 2.000 tenkova i 500 zrakoplova.
Zašto se Čehoslovačka nije suprotstavila invaziji vojska Varšavskog saveza?
Tadašnja čehoslovačka vlast i vojska nisu bili spremni za rat protiv snaga Varšavskog pakta. Brojno stanje, opremljenost i organizacija bile su daleko inferiornije u usporedbi s invazijskim snagama. Osim toga, invazija je izvedena iznenada, u noći, što je onemogućilo organiziran otpor. Čehoslovačka vojska nije imala vremena za mobilizaciju i koordinaciju. Unutar same Čehoslovačke vladala je neizvjesnost i podjele. Dio vodstva Komunističke partije Čehoslovačke podržavao je reforme, dok je drugi bio lojalan Moskvi. To je oslabilo jedinstvo i odlučnost u suočavanju s invazijom. Postojao je i veliki strah od mogućih posljedica otpora i velikog broja civilnih žrtava. Dio čehoslovačkog vodstva do zadnjeg trenutka se nadao da će se situacija riješiti diplomatskim putem i da će se izbjeći oružani sukob.
Invazijske snage su brzo zauzele ključne točke i paralizirale komunikacije, što je dodatno otežalo organiziranje otpora. Zapadne zemlje osudile su invaziju, ali nisu bile spremne na vojnu intervenciju kako bi pomogle Čehoslovačkoj. Nadalje, veliki dio stanovništva i vojske bio je indoktriniran komunističkom ideologijom i vjerovao je u prijateljstvo s drugim socijalističkim zemljama.
Operacija Oluja 333 bila je također posebna vojna akcija koju je izveo Sovjetski Savez 27. prosinca 1979. Cilj joj je bio svrgnuti afganistanskog predsjednika Hafizullaha Amina, čija se vlada smatrala prijetnjom sovjetskim interesima. Operaciju su vodile elitne jedinice Specnaza i KGB-a koje su izvele brzi napad na predsjedničku palaču Tajbeg u Kabulu. Oko 700 sovjetskih vojnika eliminiralo je Amina, njegove tjelohranitelje i vojnike. Akcija je bila uspješno izvedena, a na vlast je postavljen proruski vođa Babrak Karmal. Oluja 333 postala je simbolom sovjetske moći, ali je u isto vrijeme najavila dugotrajni i iscrpljujući rat u Afganistanu.
Bitka za zračnu luku Antonov
Nekoliko sati nakon televizijskog govora predsjednika Putina, deseci transportnih helikoptera Mi-8, u pratnji borbenih helikoptera Mi-24, Mi-28 i Ka-52, krenuli su prema zračnoj luci Antonov. Njihov je cilj bio iskrcati vojnike specijalnih postrojbi u zračnu luku kako bi bili zauzeli uzletno-sletnu stazu i toranj za kontrolu zračnog prometa. U tom trenutku aerodrom je branilo 300 slabo naoružanih ročnika.
Između 6:00 i 7:00 ujutro, prvo su četiri projektila Kalibr gađala zračnu luku i obližnju bazu Nacionalne garde. Iako niti jedna nije napravila značajniju štetu ukrajinskoj obrani, ukrajinski vojnici na aerodromu su iz predostrožnosti zauzeli obrambene položaje i čekali dolazak neprijatelja.
Oko 11:00, konačno su na zračnu luku doletjeli ruski helikopteri i pod paljbom Ukrajinaca krenuli sa iskrcavanjem pri čemu su neke letjelice bile onesposobljene. Prvi val padobranaca spustio se na otvoreno područje, što je omogućilo ukrajinskim vojnicima da ih lako gađaju zbog čega su pretrpjeli određene gubitke. Kako su se ruski padobranci iskrcavali u sve većem broju, ukrajinski garnizon bio je prisiljen povući se jer im je počelo nestajati streljiva. Nakon početnog sukoba koji je trajao je oko sat vremena, padobranci su konačno počeli s pripremama za dolazak 18 transportera Iljušin Il-76 koji su prevozili daljnje postrojbe iz Rusije.
Ukrajinski časnici u Kijevu, upoznati sa strategijom zauzimanja glavnog grada zračnim desantima iz sovjetske ere, brzo su reagirali i poslali cijelu mehaniziranu brigadu uz topničku potporu na ruske snage koja je uspjela istjerati ruske specijalce s piste i blokirati ju u toj mjeri da su zrakoplovi koji su već bili u zraku s pojačanjem i naoružanjem, morali promijeniti smjer leta prema Bjelorusiji. U nedostatku topništva i oklopnih vozila, kao i zračne potpore, preostale ruske desantne snage su se morale povući u šume izvan područja aerodroma i čekati pomoć.
Pomoć je stigla sljedećeg dana kada su pristigle oklopne i mehanizirane jedinice i u kombinaciji s daljnjim zračno-desantnim trupama, pa su Rusi ponovo preuzeli kontrolu nad aerodromom. No oštećenja na poletno-sletnim stazama su bila tolika da im je trebalo nekoliko dana da ih uspiju djelomično obnoviti, ali tada to više nije bilo bitno. Isto tako, obrambene pripreme u obližnjem Kijevu već su toliko uznapredovale pa su šanse za brzo osvajanje Kijeva postale minimalne.
Da ukrajinski zapovjednici nisu pravovremeno reagirali 24. veljače, zračna operacija je mogla uspjeti. Ruske trupe vjerojatno bi okupirale ukrajinsku prijestolnicu ili njen dio, a predsjednik Zelenski bi morao pobjeći iz grada i boriti se za svoju naciju političkim sredstvima koje bi mu egzil omogućio.
Početna ruska operacija koja je imala za cilj osigurati ulazak invazionim snagama u Kijevu kako bi okončali cijeli rat u roku od dan ili dva pretvorila se u veliki fijasko. Razloga neuspjeha je više. Od toga da su sa napadom počeli tek u jedanaest sati, pa do toga da su u napad poslali premalo vojnika zbog krive procjene ruskih obavještajaca o stvarnoj snazi branitelja na tom području. Budući da su početne desantne snage bile premale da zadrže osvojeno, to je dovelo do uništenja prve desantne grupe i propasti plana o osvajanju Ukrajine u tri dana.
