Godinu dana poslije

Prije godinu dana, točnije 7. listopada, započeo je Izraelsko-Palestinski rat iznenadnim napadom Palestinaca na Izrael. U tom napadu poginulo je 1.195 osoba, od čega 815 civila, koji su prije smrti nerijetko proživjeli pakao – masovna silovanja, mučenja i surova ubojstva svojih najmilijih. 250 ljudi je bilo oteto i odvedeno u zatočeništvo u Gazi. Godinu dana nakon ovog napada, rat se i dalje traje, a 101 taoc je još uvijek u Gazi (35 od njih je Izrael već proglasio mrtvima). Među njima su i dva najmlađa taoca, devetomjesečni dječak Kfir i njegov četverogodišnji brat Ariel u trenutku otmice, kao i njihovi roditelji. Oni možda žive u užasnim uvjetima, kao što pokazuje slučaj četiri taoca koje je Hamas ubio nedugo prije dolaska izraelskih vojnika. Taoce je Hamas držao u tunelu bez svježeg zraka i ostavio ih da gladuju. Eden Yerushalmi je u trenutku smrti težila samo 36 kilograma.

Za to što taoci još nisu oslobođen, veliki dio krivnje snosi prvenstveno Hamas (odbio je prijedlog o prekidu vatre koji bi oslobodio sve zatvorenike), ali i Netanyahuova vlada, koja je prioritet dala dugoročnim sigurnosnim interesima poput slabljenja Hamasa i držanju Philadelphijskog koridora pod kontrolom ispred brzog oslobađanja zatvorenika. Je li im oslobađanje talaca uopće bio prioritet, teško je pitanje. U svakom slučaju, ni mnogim Izraelcima nije drago što se Bibi, više orijentirao k uništenju Hamasa nego oslobađanju zarobljenika.

Ono što naši čitatelji ne znaju je što je taj Philadelphijski koridor. To je izraelsko ime za uski pojas širok oko 100 metara i dugačak 14 km, smješten duž cijele granice između Pojasa Gaze i Egipta. Nakon jednostranog povlačenja Izraela iz Pojasa Gaze 2005. godine i uspostavljenog primirja, sklopljen je „Sporazum iz Philadelphije“ s Egiptom, koji je odobrio Egiptu da rasporedi 750 graničara duž granice kako bi patrolirali na egipatskoj strani. Palestinsku stranu granice kontrolirala je Palestinska samouprava sve do preuzimanja vlasti od strane Hamasa 2007. godine. Zajednička vlast za granični prijelaz Rafah sa Izraela je prenesena na Palestinsku samoupravu i Egipat radi ograničenog prolaska od strane palestinskih vlasnika osobnih iskaznica, a iznimno i drugih. Jedna od svrha Philadelphijskog koridora bila je spriječiti kretanje ilegalnih materijala (uključujući oružje i streljivo) i ljudi između Egipta i Pojasa Gaze.

Hamas se nije pomirio sa primirjem i statusom i s vremena na vrijeme je poduzimao manje napade u suradnji s drugim terorističkim organizacijama na Izrael. Nakon što je Hamas je pobijedio na palestinskim izborima u siječnju 2006., UN, SAD, Rusija i EU su zatražile od Hamasa da se odrekne nasilja, prizna Izrael i prihvati prethodne izraelsko-palestinske sporazume. To je Hamas odbio učiniti, što je rezultiralo uskraćivanjem pomoći, a Izrael je nametnuo blokadu i sankcije Gazi, te zadržao carinske prihode u iznosu 50 miliona dolara mjesečno.

Dana 8. lipnja 2006., dok je primirje još bilo na snazi, Jamal Abu Samhadana, glavni inspektor Hamasa u Ministarstvu unutarnjih poslova i osnivač Narodnih odbora otpora, bio je ubijen je u izraelskom zračnom napadu na kamp za obuku brigada Salah al-Dein jer je planirao napad na Izrael. Njegovi pristaše zbog toga su zaprijetile i najavile da će osvetiti njegovu smrt. Pojačale su se akcije protiv Izraela što je rezultiralo prekidom primirja.

Nakon što su pripadnici Hamasa u svojoj akciji oteli vojnika Gilada Sh alita, granični prijelaz je bio zatvoren nekoliko godina. Otvorio se tek poslije svrgnuća egipatskog predsjednika Mubaraka, ali u ograničenom režimu. U boljim slučajevima bio je otvoren nekoliko sati na dan, a u lošijim, nekoliko sati na mjesec. U listopadu 2022. oko 49% robe koja je ulazila u Gazu, ulazi je iz Egipta preko Rafaha, dok ostalih 51% robe je ulazilo preko Izraela. Tri četvrtine robe uvezene preko Rafaha sastojalo se od građevinskog materijala, dok je većina preostale četvrtine bila hrana. Sada je granični prijelaz Rafah kao i cijeli koridor pod Izraelskom kontrolom, a eventualna pomoć dolazi preko graničnog prijelaza sa Izraelom.

Ovaj izbor Netanyahua da zatvori granicu u Gazi sa Egiptom je razumljiv i mogao bi se u budućnosti pokazati ispravnim, jer je teško za očekivati ​​da će se Hamas promijeniti. Uspješan napad Hamasa pokazao je kolosalan neuspjeh izraelske vlade i tajnih službi, koje su se od tada međusobno optuživale za fijasko. Međutim, za prijatelje i rodbinu zatvorenika koji još uvijek pate u Gazi takva hladnokrvna razmišljanja teško su shvatljiva.

Druga žrtva rata su poginuli civili u Gazi. “Ministarstvo zdravlja” u Gazi koje kontrolira Hamas tvrdi da je broj mrtvih premašio 40.000. Međutim, ovim brojkama treba pristupiti sa skepsom jer bi mogle biti pretjerane. Osim toga, od civila je potrebno oduzeti borce Hamasa. Prema tvrdnjama Izraela, ubijeno je 17.000 ljudi, a 80 posto žrtava navodno su bili borci Hamasa i članovi njihovih obitelji. Naravno, i ove brojke su vjerojatno uljepšane. Sasvim je sigurno da je u Gazi stradalo nekoliko desetaka tisuća civila, što su stravične brojke, premda su te brojke možda desetak puta manje od broja žrtava u Siriji ili Darfuru, a način viđenja rata se ne može se uspoređivati ​​s koljačima poput Bashara al-Assada.

Trećom žrtvom rata se mogu nazvati oni preživjeli i raseljeni. Ne samo da su im uništeni domovi, nego pate od bolesti i gladi, a neki i od posljedica ozljeda. Patnja civilnog stanovništva nadilazi pitanje jednostavnog preživljavanja. Dio isporučene pomoći opljačkaju Hamas ili druge naoružane skupine ili se izgubi zbog korupcije ili se možda ne uspije distribuirati u dijelove Gaze u kojima su u tijeku borbe. Cijeli pojas Gaze je uništen, a njegova obnova zahtijevat će godine i desetke, ako ne i stotine milijardi eura.

Libanon je posebna priča za sebe. Tamo libanonska vojska ne može razoružati paravojne skupine poput Hezbolaha i jasno da zbog toga Izraelska vojska gađa te ciljeve u toj multietničkoj i multikonfesionalnoj zemlji. Hezbolah u svojoj ideologiji nije ništa bolji od Hamasa i jednako mrze Židove i židovsku državu kao i njihov najveći pomagač, Iran. Jedini koji to mogu promijeniti su sami stanovnici Libanona, ali se boje suprotstaviti nasilnicima jer bi ih ovi ubili.

Mnogi na Zapadu se pitaju zašto arapske zemlje ne žele prihvatiti palestinske izbjeglice. S jedne strane njihovo odbijanje je ukorijenjeno je u strahu da Izrael želi trajno protjerati Palestinaca u njihove zemlje i time poništiti palestinske zahtjeve za državnošću. Egipatski predsjednik El-Sissi je također rekao da bi masovni egzodus mogao dovesti militante na egipatski Sinajski poluotok, odakle bi mogli pokrenuti napade na Izrael, ugrožavajući 40 godina star mirovni sporazum dviju zemalja. Egipat strahuje da će se povijest ponoviti i da će velika palestinska izbjeglička populacija iz Gaze ostati zauvijek u dolini Nila.

Drugi bogati autoritarni arapski režimi često pate od krize legitimiteta, pa svaki aktivizam i mobilizaciju građana koju oni ne organiziraju smatraju potencijalno prijetnjom. Većina arapskih vlada želi kooptirati i regulirati takve pokrete i spriječiti ih da ikada izazovu narative i interese koje ne podržava režim. Boje se da bi otvaranje javne sfere i dopuštanje prosvjeda solidarnosti prema Palestincima moglo potaknuti prosvjede protiv njihovih vlada i politika na drugim poljima. Svaka vrsta narodne mobilizacije ili aktivizma koji okuplja ljude, bilo na internetu ili na ulicama, prijetnja je takvim autoritarnim režimima. Arapski svijet je pretvorio svoje građane u potrošače. Možete konzumirati što god želite. Vlade žele da ljudi troše svoje vrijeme, novac i razmišljanja na potrošnju. Sve što ima veze s političkom moći, javnom politikom i raspodjelom ekonomskih dobitaka mora kontrolirati vlada.

Što se tiče palestinskog pitanja, ono može razotkriti slabost mnogih arapskih vođa. S jedne strane, ti režimi moraju zadovoljiti javno mnijenje čineći uglavnom simbolične geste u znak podrške palestinskom pitanju, a s druge strane moraju spriječiti potencijalne revolucije uzrokovane razlikama u bogatstvu. Sa svakim danom rata u Gazi, domaći pritisci na ove režime rastu, što je glavni razlog zašto su ove vlade jednoglasne u pozivu na prekid vatre u Gazi. Ne radi se toliko o dobrobiti Palestinaca kao takvih, koliko o održavanju stabilnosti, legitimiteta, pa čak i opstanka tih režima. Što duže ovaj rat traje, sve će više arapskih građana postavljati očita pitanja o tome zašto arapske države, koje troše ogromne količine novca na oružje, ne daju ni jedan metak Palestincima. Takva pitanja su neugodna arapskim režimima, posebno onima koji su normalizirali diplomatske odnose s Izraelom. Većina njih u osnovi je umiješana u pokušaj suzbijanja palestinske potrage za slobodom i normalizacije izraelske-palestinskih odnosa.

Novi početak

Za mnoge je Izraelce napad od 7. listopada potvrdio da su dogovori s Palestincima besmisleni i da povlačenje izraelske vojske sa Zapadne obale ne dolazi u obzir jer bi to otvorilo vrata još većem napadu na Izrael. Ovakvo rezoniranje zvuči logično, ali prošla je godina pokazala da stvarnom miru nema alternative. Stoga prije ili kasnije Izrael, Palestinci i neke arapske države morati će pronaći mirno rješenje, kao što ga je Izrael već našao s Egiptom, Jordanom, Marokom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kao i svaki (budući) dogovor s Palestincima, dogovor s Egiptom nije bio bez rizika. Uostalom, tko bi mogao jamčiti da ga Egipćani neće prekršiti?

Put do dogovora bio je trnovit, ali se na kraju isplatio. Izraelu će se također isplatiti ako nakon uništenja Hamasa pronađe novi modus vivendi s Palestincima – onaj u kojem će i Palestinci imati svoju državu (ili dvije države) i u njoj moći dostojanstveno živjeti.

Dugo vremena za neuspjeh u postizanju dogovora uglavnom su bili krivi palestinski čelnici, koji nisu željeli odustali od svojih zahtjeva i nadali su se da će Izrael jednog dana jednostavno nestati. No istina je i da Netanyahua u posljednjem desetljeću uopće nije zanimao nikakav kompromis. Računao je da Izrael statusom quo više dobiva nego gubi i da vrijeme igra u njegovu korist. No očito nije bio u pravu.

Status quo za Izrael nije dugoročno održiv i prije ili kasnije morat će se pronaći izraelsko-palestinski kompromis. Takav sporazum se ne može sklopiti s Hamasom, ali može možda s nekom drugom razumnijom palestinskom političkom opcijom koja je voljna priznati Izrael u sadašnjim granicama i bez Jeruzalema. Takav sporazum bi osigurao svima dugoročni mir, jer ako povijest Izraela išta pokazuje, to je volja da se suoči sa svakim svojim neprijateljem. Moshe Dayan je počeo kao jastreb, ali je s vremenom shvatio da je mir s Egiptom važniji od pitanja tko kontrolira Sharm el-Sheikh.