Priča iz Venezuele

Venezuelu potresaju prosvjedi nakon očito lažiranih izbora, tijekom kojih su sigurnosne snage već ubile više od dvadeset ljudi. Dosadašnji predsjednik Nicolás Maduro za prosvjede je okrivio “međunarodni cionizam” i pokušava silom ugušiti prosvjede. Događaje pozorno prate brojne američke države koje je u proteklih deset godina zahvatio val venezuelanskih emigranata. Gotovo osam milijuna ljudi napustilo je Venezuelu u zadnjih 25 godina. Danas svaki peti Venezuelanac živi u inozemstvu – uglavnom u susjednoj Kolumbiji, Peruu, Ekvadoru i Čileu. No, sve više njih odlazi na sjever, najprije u Meksiko, a odatle u Sjedinjene Države.

Razlog je kriza u kojoj se socijalistička zemlja našla nakon sloma cijena nafte 2014. i sve opsežnije političke represije ljevičarskog režima. A ovo stanje još nije konačno. Otprilike još dva milijuna ljudi moglo bi napustiti zemlju ako zemlja ne promijeni kurs u bliskoj budućnosti.

Nakon smrti Huga Chaveza 2013., Nicolás Maduro preuzeo je dužnost. Godine 2018. izbori su mu prvi put namješteni kako bi ostao na dužnosti.

Sada, krajem srpnja, Madurov režim ponovno je grubo krivotvorio izborni rezultat. Maduro je navodno osvojio 51,2 posto glasova, pobijedivši na izborima prema vladinim dužnosnicima u prvom krugu. Neovisna istraživanja prije izbora pokazala su da Maduro može računati na manje od 30 posto glasova. Izlazna anketa također je pokazala pobjedu protukandidata sa 65 prema 31 posto glasova. Glavni protivnik bio je bivši diplomat i veleposlanik Venezuele u Argentini i Alžiru, Edmundo González Urrutia.

U službene rezultate ne vjeruju čak ni strani političari. Španjolska, predvođena premijerom Sánchezom, pozvala je Madurov režim da objavi detaljne rezultate, a čileanski predsjednik Gabriel Boric rekao je da je u rezultate “teško povjerovati”. Argentina, Čile, Kostarika, Peru, Panama, Ekvador, Gvatemala, Salvador, Dominikanska Republika i Urugvaj pozivaju na provjeru rezultata. Venezuela je odgovorila objavom da će povući svoje veleposlanike iz dotičnih zemalja.

Da su rezultati očito krivotvoreni svjedoči i podatak da udio glasova koji su trebali dobiti Maduro i González odgovara točno 51,20000 posto, odnosno 44,20000 posto glasova. Ostali kandidati dobili su 4,60000 posto glasova – opet na pet decimala. Statistički je gotovo nemoguće da birači pukim slučajem dobiju ovako okruglu brojku.

O nemogućnosti vjerovanja službenim rezultatima govore i izborni promatrači iz susjedne Kolumbije, ali i Carter Center, koji je jedina organizacija iz SAD-a koja je dobila dopuštenje za praćenje izbora. Prema njima, izbori “nisu zadovoljili međunarodne standarde izbornog integriteta i ne mogu se smatrati demokratskim”. Venezuelanski režim je u svibnju otkazao sudjelovanje izbornih promatrača iz EU, koji su prvotno također trebali sudjelovati.

Da je Maduro doista pobijedio, to bi bilo relativno lako dokazati. Izbori u Venezueli provode se pomoću elektroničkih glasačkih strojeva u koje birači upisuju svoj izbor. Stroj zatim ispisuje papirnatu kartu koju birači ubacuju u poštanski sandučić, a aparat ispisuje i sažetak svih danih glasova. To omogućuje ne samo brzu provjeru rezultata, već ako nedoumice potraju, broj ispisanih listića može se ponovno izračunati i provjeriti je li u skladu sa sažetkom koji je ispisao stroj.

Predstavnici latinoameričkih zemalja stoga su pozvali Madura da objavi detaljne rezultate u obliku ispisa pojedinih strojeva. Time bi se moglo provjeriti koliko su pojedini kandidati dobili glasova u pojedinim izbornim jedinicama i jesu li te brojke zbrojene broju glasova koje su pojedini kandidati trebali dobiti prema službenim rezultatima. Međutim, režim to odbija, govoreći da bi to bilo bez presedana.

Međutim, ni to nije točno. Godine 2013., kada je Maduro prvi put tijesno pobijedio (za 1,5 posto), venezuelanska vlada objavila je detaljne rezultate koji su dokazali njegovu pobjedu. To što se režim ovoga puta opire objavi detaljnih rezultata može se objasniti na jedan način: rezultati nisu u skladu s njegovom tvrdnjom da je Maduro pobijedio na ovim izborima. Čelnica oporbe María Corina Machado tvrdi da oporba ima pristup rezultatima više od 25.000 od 30.000 biračkih popisa. Podaci iz njih trebali bi pokazati jasnu pobjedu Edmunda Gonzáleza Urrutije.

Gonzalez je postao najistaknutiji oporbeni kandidat nakon što su prorežimski sudovi zabranili kandidaturu drugih oporbenih čelnika. Prema podacima, koji se temelje na 83,5 posto zapisnika, Maduro je osvojio samo 30 posto glasova, u usporedbi sa 67 posto koliko ima Gonzalez Urrurtia. To što je oporba uspjela doći do njih zahvaljuje pripremama pred izbore. Bojeći se da će Maduro pokušati lažirati rezultate u svoju korist, oporba je pripremila aplikaciju na kojoj su simpatizeri iz izbornog povjerenstva mogli preuzeti rezultate s pojedinačnih glasačkih strojeva.

Prema njima, González je osvojio 7,303 milijuna glasova, za Madura je glasalo 3,316 milijuna birača. Međutim, te brojke ne uključuju glasove sa 16,5 posto glasačkih strojeva koji još nisu digitalizirani. Machado je dostavila detaljne podatke stranim vladama kako bi mogle provjeriti istinitost njezinih tvrdnji i razumjeti razmjer režimskog lažiranja rezultata, ali one ne mogu ništa osim ne priznati Madura za predsjednika i izolirati dodatno venezuelansku vlast.

Zašto se ova država našla u tako očajnoj situaciji?

Razlog nije samo ekonomska kriza, koja je zemlju zahvatila prije desetak godina i iz koje ne može pobjeći. Zvuči apsurdno, ali država s ogromnim rezervama nafte je ujedno i jedna od najsiromašnijih u Latinskoj Americi.

Nafta je uvijek bila dvosjekli mač za Venezuelu. S jedne strane, u vrijeme visokih cijena nafte predstavljala je lak izvor prihoda za zemlju i njezine stanovnike. No, s druge strane, nafta je podizala vrijednost venezuelanskog bolivara i time kočila razvoj drugih industrija. Zbog petrodolara vlasti nisu imale previše interesa razvijati druge dijelove gospodarstva.

U razdobljima naftnog buma novac se bacao šakama. Međutim, ovaj procvat nije mogao trajati zauvijek, i kad god su cijene nafte pale, pao je i prihod Venezuele. Stoga je Venezuela morala redovito konsolidirati proračun i rezati izdašne socijalne izdatke. S Međunarodnim monetarnim fondom dogovorila je 1988. povećanje cijena autobusnih karata za 30 posto. Vozači autobusa su umjesto novih (30 posto viših) cijena od putnika tražili još više naknade koje su završavale u njihovim džepovima.

To je rezultiralo da su 27. veljače 1989. deseci tisuća ljudi izašli na ulice glavnog grada Caracasa prosvjedujući protiv poskupljenja karata. Prosvjedi nisu bili mirni. Prosvjednici su palili autobuse, zaustavljali promet i pljačkali kamione s hranom. No, reakcija policije i vojske, koje su situaciju trebale staviti pod kontrolu, bila je neproporcionalna. Do večeri je policija ustrijelila oko 65 prosvjednika i pljačkaša, a predsjednik Carlos Andrés Pérez naredio je 9.000 vojnika da uspostave red u glavnom gradu.

U danima koji su uslijedili, vojska je primijenila plan koji je razvila još 1960-ih u slučaju da se marksističke paravojne skupine infiltriraju u glavni grad. U stvarnosti je to značilo gušenje protesta silom. U gradskim bolnicama počela su se gomilati tijela probijena vojnim mecima. Preneraženi, predstavnici gradske mrtvačnice hitno su smjestili nepreuzeta tijela u masovne grobnice. Bilo je potrebno pet dana da se ono što je jedan uvodnik nazvao “nesigurnom normalnošću” vrati u Caracas. Do vremena kada su vlasti obnovile red 11. ožujka, dužnosnici su izvijestili o 276 smrti, dok su kasnija otkrića masovnih grobnica navela neke na procjenu između 750 i 1000 smrti.

Stoga nije iznenađujuće da je, posebno u očima nižih klasa, tadašnja venezuelanska vlast sama sebe diskreditirala. Kada je grupa marksista oko Huga Cháveza 1992. pokušala državni udar, Chávez je, unatoč neuspješnom puču koji je odnio nešto više od trideset žrtava u očima tih slabo obrazovanih i siromašnih ljudi postao heroj koji su se bori protiv elita i njihova sustava. Chávez je u zatvoru bio samo kratko, jer ga je sljedeći vjerojatno najbolji ikad predsjednik Rafael Caldera 1994. po dolasku na vlast naivno amnestirao ne shvaćajući kakav je.

Na sljedećim izborima 1998. pobijedio je upravo pučist Hugo Chávez. U početku ga je pratila sreća. Nedugo nakon što je preuzeo dužnost, cijene nafte su ponovo počele rasti, pa je Venezuela nakon teškog razdoblja konsolidacije 1990-ih, ušla u novo zlatno doba. Petrodolare je odlučio iskoristiti za novi model socijalizma – chavizam. Rasipao ih je na socijalne programe svojih birača i tako uspio pridobiti potporu mnogih, posebice siromašnih i neobrazovanih. No već tada je bilo očito da ovaj model neće biti dugoročno održiv. Iako su cijene nafte rasle svake godine, socijalistički se režim nije mogao održati ni s vrtoglavim prihodima, pa se zemlja dodatno zaduživala.

Chávez je kopirao socijalističke politike i u drugim sektorima. Nacionalizirao je brojna poduzeća i stavio ih pod kontrolu svoje stranke ili vojske. Imao je običaj otpuštati stručnjake iz nacionaliziranih poduzeća, ponekad čak i uživo na televiziji, zamjenjujući ih svojim lojalistima. Nažalost su se ti lojalni kadrovi pokazali iznimno nesposobnima, pa je učinak u svim sektorima počeo opadati. Pala je proizvodnja, pa su se počeli javljati nedostaci hrane, pa i toaletnog papira. Problemi su se dodatno pogoršali kada je Chávezov režim uveo gornje granice cijena koje su bile niže od troškova proizvodnje.

Početak konačnog kolapsa dogodio se 2013. Chávez, još uvijek popularan, neočekivano je objavio da boluje od raka i nedugo nakon toga umro. Na poziciji ga je naslijedio Nicolás Maduro.

Maduro je započeo svoj radni vijek kao vozač autobusa, čime ga protivnici mimo Venezuele pokušavaju omalovažiti. Svojim radom i djelovanjem od vozača postao je sindikalni vođa. Kao vjerni Chavezov suradnik još iz doba prije nego što je ovaj postao predsjednik, dobio je niz dužnosti. Bio je predsjednik Nacionalne skupštine od 2005. do 2006., ministar vanjskih poslova od 2006. do 2012., te njegov potpredsjednik od 2012. do 2013.

Iste godine kada je nakon smrti Chaveza preuzeo vlast došlo je do naglog pada cijene nafte. S preko stotinjak dolara na 40. Bila je to katastrofa za državni proračun Venezuele, koji se uglavnom oslanjao na naftu. Još za vrijeme Chavezove vlade udio nafte u venezuelanskom izvozu narastao je s već visokih 72 na 98 posto. Pad cijene je doveo zemlju na rub bankrota, ali diktatora to nije smetalo.

A pad cijena nije bio jedini problem.

Rezultat nikoga nije iznenadio. Naftni državni koncern PDVSA iscrpio je postepeno postojeća naftna polja, ali zbog državne politike koji se prema njemu odnosio kao muznoj kravi nije imao sredstava za razvoj novih nalazišta. Izvoz nafte počeo je naglo opadati. S 3,4 milijuna barela dnevno koliko je Venezuela proizvodila 1998., proizvodnja je pala na manje od 0,5 milijuna u 2020. Paralelno su propadale i neodržavane rafinerije, tako da je Venezuela čak morala početi uvoziti nekvalitetni benzin i naftu iz Irana. No zahvaljujući suradnji s Irancima uspjela je djelomično obnoviti svoja postrojenja i naftna polja i podići proizvodnju na 928 tisuća.

Propast rudarstva također ilustrira posljedice venezuelanskog socijalizma. Venezuela nema samo nalazišta nafte i zemnog plina, već i zlata, boksita, ugljena, fosfora, sumpora i drugih ruda. No skoro sve rudarske aktivnosti su propale jer je režim istjerao strane tvrtke, a istovremeno nije ulagao u skupu tehnologiju poput dijamantnih bušilica. Eksploatacija se nastavila, ali pod teškim uvjetima za radnike i okoliš, jer umjesto rudarenja modernim sredstvima, rudari su recimo ispirali zlato živom u najprimitivnijim uvjetima.

Petrodolari i chavizam su uništili i poljoprivredu u Venezueli. Poljoprivreda u Venezueli zapošljava 10% radne snage i zauzima četvrtinu kopnene površine Venezuele. Zemlja doduše izvozi rižu, ribu, tropsko voće, govedinu i svinjetinu, ali nije samodostatna u većini proizvoda, pa je postala jedan od najvećih uvoznika prehrambenih proizvoda u Latinskoj Americi.

Istodobno, gotovo osam milijuna ljudi napustilo je zemlju, ne samo oni koji su se zamjerali sustavu, već često njezini najbistriji i najvještiji stanovnici. No, samo jedan posto njih moglo je izaći na ove predsjedničke izbore i glasati.

Nažalost radikalna ljevica na Zapadu i dalje se drži bajke da venezuelansko gospodarstvo nije ubilo Chávezov sustav, nego američke sankcije. Sankcije su pogoršale krizu, ali je sigurno nisu izazvale. Kriza je počela mnogo prije nego što su sankcije pogodile venezuelansko gospodarstvo. Nakon burne reakcije na prosvjede 2014. godine, SAD je uveo prve sankcije protiv pojedinih političara i pripadnika oružanih snaga, no to nije imalo utjecaja na gospodarstvo.

Tek kada je Madurov režim namjestio izbore kako bi ostao na vlasti 2018., pa raspustio parlament i zamijenio ga “ustavotvornom skupštinom” koju čine lojalisti, SAD su pribjegle politici maksimalne prisile, nametanjem velikih ekonomskih sankcija u siječnju 2019. U to vrijeme, međutim, proizvodnja nafte odavno već je strmoglavo pala, a umjesto čelika, zlata ili kave, u zemlji se proizvodilo samo jedno – novčanice. Samo do 2018. inflacija je premašila milijun posto godišnje, a BDP je pao s četiri stotine i osamdest milijardi dolara iz 2014. godine milijardi dolara na manje od stotinu u 2023.

Tijekom mandata Joea Bidena, SAD je ukinuo neke od sankcija dijelom u nadi da će Maduro omogućiti slobodne i poštene izbore ove godine. Međutim, brzo su se te nade pokazale uzaludnim. Umjesto toga, Maduro je obnovio teritorijalni spor sa susjednom Gvajanom koja je posljednjih godina pronašla vlastita nalazišta nafte, i počeo otvoreno polagati pravo na dvije trećine njenog teritorija.

Glavno tužiteljstvo Venezuele pod vodstvom dugogodišnje pouzdanice vlasti, tužiteljice Luise Ortege Diaz, dugo vremena je zatvaralo oči pred ekscesima Chaveza i Madura. Tek kada je oklopno vozilo uletjelo u masu i udarilo nekoliko prosvjednika – što je dokumentirano i videom – otvorilo je istragu. No, nije se daleko odmaklo. Sudovi su obustavili postupak jer je tužiteljstvo “povrijedilo ljudska prava vozača oklopnog vozila”. Tužiteljica je ušla u sukob sa Maduarom i na kraju bila prisiljena pobjeći u inozemstvo u kolovozu 2017.

U izbjeglištvu je predstavila dokumente koja ga optužuju za više od 8.000 ubojstava koja su počinile snage sigurnosti i prorežimske bande od 1998. do 2017. Usporedbe radi, broj ljudi koje je Pinochetov režim ubio u Čileu, prema današnjim procjenama, kreće se oko 3.200. Osim toga optužila je predsjednika za korupciju što doduše nikoga nije iznenadilo.

Kakve su nade da će se Venezuela osloboditi Chávezove socijalističke tvorevine?

Prema riječima stručnjaka, odgovor ovisi o dva čimbenika: koliko dugo će biračko tijelo biti spremno stvarno se suprotstaviti izbornoj prijevari i izlaziti na ulice unatoč riziku da bude na meti snaga sigurnosti i plaćenih poslušnika režima te hoće li sigurnosne snage ostati lojalne režimu. Ljudski život u Venezueli ionako nema veliku vrijednost.

Zasad se barem čini da je spremnost za izlazak na ulice i prosvjed protiv pokradenih izbora velika, unatoč pokušajima režima da suzbije prosvjede i žrtvama. Vlasti su već uhitile više od dvije tisuće ljudi, a Maduro se hvali da će ih “uhvatiti još tisuću”. S druge strane, policajci ili vojnici u nekoliko gradova odbili su intervenirati protiv prosvjednika, a ponegdje su im se čak i pridružili. Samo će vrijeme pokazati može li se srušiti nakaradni režim u Venezueli.