Za ugrozu Vrela Une odgovoran je (i) premijer, a za spas (i) umjetnici – Viktorov poučak br. 425

Nijedna laž nije toliko drska da se neki anonimni recenzent ne bi mogao njome poslužiti: pa on nije odgovoran. – Arthur Schopenhaure

Nijedna se pahuljica u lavini nikada ne osjeća odgovornom. – Voltaire

Odgovorni smo za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo. – Voltaire

Kada sam pročitao, kako se skoro 10 godina spremala izgradnja hidrocentrale na Vrelu Une, napisao sam kako se radi o moralocidu. Načinom kako je Državni inspektorat zaustavio radove i pokrenuo upravni postupak, dobio sam dodatnu potvrdu o moralnom propadanju društva i činjenici da su svi dosadašnji vladajući, prilično točno proporcionalno dužini mandata, konačno do kraja uspjeli pretvorili prirodne vrijednosti Lijepe naše u njihovu kasicu prasicu.

Netko je 2015. godine izdao Građevinsku dozvolu. Tvrtka je po toj dozvoli počela radove. Narod se pobunio tek kada je ostao bez vode. Sve došlo u medije. Glas digao mali broj preostalih slobodnomislećih, onih koji nisu u uhljebljivačko-stranačkoj strukturi. Vrelo Une postalo međunarodni problem, jer su eto i susjedi saznali da im se u susjedstvu radi nešto što ugrožava i njihov okoliša. Sve je postalo i problem EU, jer smo, nad zaštićenim područjima unutar Nature 2000 ingerencije predali u Brisel. Oni odlučuju, naravno kada za to saznaju, što se u tim područjima smije, što ne smije. Dobro je da se stalo s radovima, jer nas od kritika i kazni iz EU ne bi mogao spasiti niti premijer, Ursulin intimus, kako ostavlja dojam.

Nadležnom ministarstvu graditeljstva, koje je u upravnom postupku nadređen lokalnoj upravi koja je izdala dozvolu, dozvola je bila u redu sve do pobune naroda. Vjerujem da je dozvola formalno pravno čak i u redu, iako je suprotna cijelom nizu okolišnih zelenih i moralnih politika. Građevinari su pod svoje, prije nekih 20 godina uzeli prostorno planiranje, najvažniji dokument za razvoj i osiguranje održive egzistencije stanovnika. Naravno da građevinare baš briga za Vrelo Une. Ta oni su građevinari i baš ne moraju znati što predstavljaju nacionalne i preko Natura 2000, planetarne prirodne vrijednosti. Kakvu vrijednost za takve „građevinare“  ima Vrelo Une ako se ne kopa i ne gradi? Logično je da je prostornim planom, na kojeg se poziva ministar građenja gospodin Bačić, područje Vrela Une upisano kao pogodno za građenje (znam da u planu nije baš ta definicija). Ministrica i ministri građenja od 2015. kojima je hidrocentrala na Vrelu Une bila prihvatljivo su bili: Anka Mrak Taritaš, Lovro Kuščević, Predrag Štromar i Branko Bačić. Briga za zaštitu Vrela Une nije bila od interesa, a morala je biti, od ministara, koji su od 2015.  pokrivali okoliš, a to su: Mihael Zmajlović, Slaven Dobrović, Tomislav Ćorić, Davor Filipović i Damir Habijan. Iz onoga kako su pristali da se podredi okoliš proizvodnim sektorima, naravno da oni nisu ni htjeli ni mogli, a niti su smatrali bitnim da (za)štitite nacionalne prirodne vrijednosti. Naravno da se takvim problemima ne bavi niti dio profesionalnih „zelenih“. Oni su trenutno na „mikroplastici“ u oceanima i izborom boja za kante i vrećice za otpad. Za to ih plaćaju. One prave „zelene javne scene“, koja bi bila pravi korektiv službenim zelenim politikama države, kod nas već dugo nema.

Do trenutne ministrice Marije Vučković, za sve naveden, je dozvola bila u redu. Bila bi vjerojatno i po njoj da nije bilo pritiska malobrojnih aktivista, koje su na pravi način poduprli umjetnici, pa se činilo kako da se za zaštitu Vrela Une digla cijela Hrvatska. Hvala Darku Rundeku, Radi Šerbeđiji, …… bez njih bi bilo i manje medijske pažnje, a ne bi bilo niti reakcije vladajućih. Nemamo mi „urođenu“ petlju da se kao u slučaju otpora protiv projekta Jadro, protiv Litija, digne pola Srbije. Da se digne pola Hrvatske. Onako usput, protiv Litija ne bih prosvjedovao. Dapače, voli bih da se pronađe i negdje kod nas. Da se kojim slučajem i nađe, kod nas ne bi bilo prosvjeda. Kada bi u posao bio uključen netko iz uhljebljivačkog lanca, Vlada bi projekt proglasila od strateškog državnog interesa i do dozvole bi se došlo još brže i lakše nego za Vrelo Une.

Radovi su zaustavljeni. Krivca, onako izravno, vjerojatno nema. Sve je urađeno po zakonu. Po zakonu sličnim onima po kojima se kod nas prodaje plin za 1 cent, INA kupuje plin za 43 nečega, pa prodaje za 10, po kojem cvjećar radi software za zdravstvo,…..

Gotovo sarkastično mi je zvučalo pojašnjenje ministra Bačića, koji je neko vrijeme bio i ministra okoliša (!), kako je mini hidroelektrana na Vrlu Une u prostornim planovima već deset godina i kako su svi imali mogućnost već tada dići glas protiv. Ministar Bačić dobro zna da se kod nas politika provodi diktaturom jednog glasa više. Nije mi poznat niti jedan slučaj da je većina saslušala ijedan stručni argument, koji je bi na bilo koji način mogao ugroziti neki uhljebljivački interes ugrađen u neki prostorni plan. A Vrelo Une je u prostornom planu sigurno ne zbog koristi za Lijepu našu….

Radovi će stati. Krenuti će sudski postupak. Gradilište će ostati, možda i godinama, u obliku kakvom je trenutno. Investitor će se, o mome s pravom, žaliti. Pa ne mora investitor znati da je takvim zahvatom ugrožen ekološki biser i da je prema Inspekciji trebalo napraviti postupak procjene utjecaja na okoliš i prirodu. Iako ni to ne bi trebalo napraviti, da oni na vlasti razumiju posao kojeg obavljaju. Ne treba pameti i naravno ako ima profesionalnoga morala da se zna, kako se ekološki biseri, kako nacionalna baština ne smiju ugrožavati interesom pojedinca. To je trebao znati nadležni organ, kojeg siguran sam, vodi član ili članica stranke na vlasti.

Investitor će tražiti nadoknadu troškova i izgubljene dobiti. Nema šanse da izgubi parnicu čak niti na našem sudu, i čak bez ijednog od elitnih odvjetnika. Ako baš želi uštedjeti, postupak je toliko jednostavan i jasan, da se može zastupati sam. Naknada za izgubljeno će biti pozamašna i možda jedna od boljih zarada investitora. Istina je da će sve potrajati. Od općinskog, prema županijskom, pa vrhovnom i ustavnom sudu, pa preko mnogobrojnih vještačenja, odgode kvoruma zbog bolesti, opet natrag po principu „kolo od sreće vrteći se ne pristaje“. Na kraju ćemo morati platiti javašluk vladajućih. Ako ne prije, onda nakon odluka nekog suda izvan Hrvatske.

Ministricu Vučković sam slušao na HTV. Svaka joj je bila na mjestu, osim onoga, kako je Vlada premijera Plenkovića, učinila i čini sve, pa još više, gotovo nepogrešivo …… Ona zna siguran sam da zna, da Vlada premijera Plenkovića, a i on osobno, snose u najmanju ruku posrednu krivnju jer smo njima povjerili da moralno i odgovorno upravljaju našim resursi. Premijer snosi i stranačku odgovornost, jer je dozvola, a i spominjani prostorni plan, u kome je Vrelo Une pretvoreno u hidroelektranu, (najvjerojatnije!) djelo lokalne samouprave kojom upravlja njegova stranka, od kada je Lijepe naše. Onako usput sadašnji investitor je dozvolu kupio od investira koji ju je ishodio. Postoji li kakva poveznica između tražitelja i davatelja dozvole?