Zbogom Frede

Životna priča Freda Matića je završila. Preživio je rat, srpske logore, izdržao je 555 dana teške provokacije s podignutim šatorom u Savskoj. Fred je umro a nije našao odgovor na pitanje:” Zašto neki ljudi ne mogu izaći iz rata?”

Ako pročitate komentare ispod neutralne objave o smrti Freda, na profilu S. Bartulice, zgrozit će vas veliki broj koji sude o tuđem životu, na način, da božji sud uzimaju u svoje ruke. Sve što Hrvate dijeli je u tim je porukama, a čudo jedno, koliko se ih naguralo da bace kamen, jer su oni bez grijeha. Prema tim porukama izgleda da je raj stvoren samo za Hrvate koji svoje domoljublje pokazuju tako da pribiraju po Hrvatskoj, veće i manje domoljube.

Stipe Mlinarić Ćipe, također je prošao ratni put, no on nikada nije izašao iz rata. Do jučer je ratovao protiv lijevice, a danas predvodi obračun na desnici.
Jučer je Ćipe, za čovjeka s kojim ga veže domoljubna ideologija, javno pred svim građanima Hrvatske izjavio: “Iza Maria Radića ostaje spaljena zemlja”, a pred tri mjeseca tog istog čovjeka, Ćipe i njegova stranka su predlagali za ministra u Vladi Hrvatske.
U 100 dana koliko DP sudjeluje u vlasti, Radić je od potencijalnog ministra, postao piroman Hrvatske. Ćipe se od kovača svetačke, herojske aure, prekvalificirao u prvog bacača kamena na grješnika, jer je on naravno, bez grijeha, žrtva klevetnika. Veli Ćipe da je registrirana civilna udruga nastala na donacijama njegovih prijatelja koji imaju novaca, pa je on mislio da onda može trošiti novac kako on smatra svrsishodnim.

Svi uzroci siromaštva u Hrvatskoj kriju se u toj rečenici. Domoljubni krug se zatvorio, u njemu su oni koji imaju novaca i oni koji svojim političkim djelovanjem štite porijeklo tog novca. Onaj tko jaše na konju, ne gleda zube poklonjenom konju, jaše dok konj ne klipsa, pa jahač promijeni konja.
Najveća hrvatska tragedija je to, što ti jahači iza sebe, ne ostavljaju rumenu kadulju, već ostavljaju spaljenu zemlju, napuštena dvorišta, dimnjake iz kojih nema dima, tvornice bez radnika, morem plove brodske olupine, opasne za mornare, ali putnike, nema žala za žrtvama, koje iz tog kaosa nastaju. Jahači likuju nad žrtvama svoje objesiti, pohlepe, šire i potpiruju, vječnu mržnju, među različitim dionicima zajedničkog života na istom prostoru.

Andrej Plenković svojim ulaskom u politiku, prije 3921 dan, već odškrinuta vrata, širom je otvorio, svim vrstama, profiterskih hulja, da uđu u Hrvatsku, da ju cijede, cjepkaju, prekapaju i da siju mržnju, tamo gdje se nađe plodno tlo.
Građani na koje se nije uhvatilo sjeme mržnje, a ostali su živjeti u Hrvatskoj, svakog dana od tih” kvazi” domoljublja dobivaju poruke tipa “Neka pati koga smeta!”.
S tom porukom živimo na našoj zemlji, koju su branili Zagorci, Međimurci, Dalmatinci, Slavonci, Istrijani, Ličani, Prigorci, Podravci, Baranjci, ali i manjinci kojima je Hrvatska jedina Domovina.

Nema nevinosti u poruci:” Neka pati koga smeta” dok jasno ne definiramo, da većini Hrvata smeta razmnožavanje profitera na hrvatskim tragedijama, bilo ratnim, bilo domoljubnim, profitera na potplaćenim radom. Da nam smeta haračenje mirovinskog fonda. Da nam smeta haračenje hrvatskog proračuna od strane onih koji obnašanju vlast. Da Hrvati u 21. stoljeću umiru od bolesti za koje je lijek izmišljen u 19. stoljeću. Da nam smeta što imamo 800.000 penzionera koji žive ispod crte siromaštva. Smeta nas da čovjek, poslije odrađenog staža, mora birati između kruha i lijeka.
Pravi domoljub ne pali radio na domoljube hitove, ne voli pjesme koje mu vrtaju ratne ožiljke, koje huškaju ljude da se međusobno mrze, zbog profita stvorenoga na lažnom domoljublju.

Tragedija koja se dogodila u susjednoj Bosni i Hercegovina, u školi u Sanskom Mostu, s poginulih troje ljudi, obilježena je s 3 dana žalosti, u cijeloj državi.
U našoj državi tragično su stradala tri mornara. Ostali su mrtvi ispod 10.000 kg željeza, dok su htjeli ukloniti kvar na brodu, kako bi sigurno prevezli nekoliko stotina putnika, kad su se njihovi opraštali s njima. 100 km dalje održavao se “domoljubni koncert”.
Za mornare u Hrvatskoj nije bilo niti dana žalosti. Dan žalosti bio je samo u Lošinju, u luci smrti, iako su ti ljudi tragičari cijele Hrvatske.

Umirovljenici, moramo učiniti sve da ima manje patnje. Imamo pravo i obvezu da ustanemo protiv profitera, jer Hrvatska je postala zemlja profitera, na tragedijama svojih građana.

Zbogom Frede, vječno sanjaj mir!