Viktorov poučak napunio devet godina – Viktorov poučak br. 422

Gledajući oko sebe očajnu rugobu i mnogostruke i teške posljedice nerada i nehata, zarekao sam se da ću raditi mišlju i rukama, za sebe i za druge uvijek i svuda, ali raditi. Tako da trajno živim u plodnom pokretu i korisnim promjenama. Zarekao sam se da ću braniti sebe i svoje mjesto na kojem živim od nerada i nečistoće, zastoja i neimaštine. – Ivo Andrić

Iako sam svjestan da vam se borba protiv nazadnjaštva u ovoj zemlji ponekad čini uzaludnom, ne smijemo odustati. I sam sam ponekad umoran od borbe, ali kad vidim za koje vrijednosti se borimo – ništa mi nije teško. – Ivica Puljak

Viktorov poučka je nastao prije 9 godina kao nastavak knjige “Društvo umanjene vrijednosti”.

Prva četiri poučka objavljena su lipnja 2015. godine na portalu Zrnce mudrosti uz šalicu kave. Do 405. broja objavljivan je na portalu ZG-magazin. Oba portala su prestala s radom. Vjerujem ne zbog mene. Sada sve karte stavljam na ovaj portal.

Pišem besplatno. Kada potrebno vrijeme za jedan poučak pretvorim u vrijeme, ispada kao da sam u tih devet godina barem dvije, ili čak tri proveo na poslu. Volim pisati u kontinuitetu. Pisao sam i ranije. Godinu dana u Vjesniku Željezare Siska i gotovo dobrih devet godina „Ekološki leksikon“ u INA Vjesniku. Oba glasila su imala dvostruku nakladu od današnjih najprodavanijih dnevnih novina.

Pišem uglavnom o onome i onako, sebe radi. Izgleda i sve više za sebe. Što god napisao, kome god se obratio, na što god upozorio, nema reakcije. U zadnja dva poučka sam ponovno upozorio na (ne)činjenje u postupanju s otpadom u Zagrebu i Puli .  Upozorio odgovorne i nabacio par zicera oporbi i zelenima.

Znam da su dobili poučak. Nema reakcije. Odgovorni ne znaju kako bi trebalo, iako su znali kako treba kada su oporba. Oporbi odgovara samo kritizirati, jer što bi bilo da im sadašnji odgovorni ponude da oni riješe problem. Bili su oni ranije odgovorni, i znaju kakvu je neodgovornost (stanje) ostavilo vrijeme kada su oni bili (ne)odgovorni.

Društvo (kao da) je u letargiji, pa i ja pišem usporeno. Sve manje tjedno. Kao da sam se umorio. No nema stajanja. Nisam jedini koji shvaća da i kap vode može pomoći u požaru. Dobio sam novi poticaj, pročitavši kako gradonačelnik Splita gospodin Puljak, kao i ranije veliki Ivo Andrić, a i mnogi bivši i sadašnji, ne posustaju.

Imam osjećaj da postoje dva svijeta. Jedan, veliki dio, sastavljen od onih koji upravljaju s nama, i našim novcem, i vrlo mali dio koji upozorava da se ne ide pravim smjerom. Oni koji upravljaju nama i našim novcem, a sve glavne političke stranke imaju negdje (i) status upravljača, drže se skupa, na način da „vrana vrani oči ne kopa“. Nas koji se baš ne damo lako strpati u kockaste, a ja ne želim biti kockast, (više) nitko ne smatra ozbiljnim. Prvi puta sam o tome pisao u 15. Viktorovom pučku 07. rujna 2015. 

Mnogi vjeruju da postoji samo jedan način u svemu. I samo taj način je dobar. Samo njihova kultura, samo njihovi običaji, samo njihova vjera. To superiorno promovira njihova televizija, njihovi filmovi, njihove knjige. Vrijedi njihov i samo njihov sud. Žele da smo svi jednaki, svi istog oblika (čitaj: razine (ne)razumijevanja), kako bi nas što više stalo u kutiju i kako bi nas se lakše kontroliralo. A u kutiju stane najviše istog oblika. Svi formatirani po istom uzorku. Najlakše istih kocki. I onda ne postoje više ljudi, pojedinci koji predstavljaju  vrijednost upravo u svojim različitostima. Samo bezbroj istih, spakiranih u kutije. A i države moraju biti iste, samo malo veće kutije, s milijunima jednako oblikovanih jedinki. „Isti“ jednako reagiraju na komande. Jedna komanda za sve. I onda prolaze i domoljublje i rodoljublje, i nacionalni interesi, i „držite lopova“ i slavljenje piromana, koji je prvi otkrio požar i bogaćenje onih koji formatiraju i siromašenje formatiranih. 2 % onih koji kapitalom i političkom moći formatiraju raspolažu s preko 4/5 svog svjetskog bogatstva. 60% svjetske populacije formatiranih i onih koje se želi formatirati, raspolažu s manje od 6% svjetskog bogatstva. Podaci od prije 10 godina. Uvjeren sam da su formatirani danas u još nepovoljnijem položaju.

Zadivili su me stanovnici Francuske. U strahu od opasne desnice, političari su stavili taštinu na stranu i na izborima premda toliko međusobno različiti poduprli onoga među njima koji je imao najviše šansi za uspjeh protiv (opasne, moguće i fašistoidne) desnice. Kod nas je to nemoguća misija. Svatko onaj, za koga osim najuže porodice glasaju i neki susjedi, za sebe misli da je De Gaulle.

Inače, nemam ništa protiv konzervativaca na desnici, onakvih kakvi su u Njemačkoj ili Francuskoj. Naša desnica je daleko bliža onoj najgoroj desnici od normalne desnice. I zato me, uspoređujući se s Francuskom, posramila naša stvarnost. Kod nas zadnjih 10 godina može svatko sa svakim, samo da je biti gore. Premijer izmijenio 30 ministara, u parlamentu potakao i omogućio da i stranke i pojedinci daju podršku, samo neka je njega. Ne razumijem kakvog je kova, kada može sa strankom takvih svjetonazora, prema kojima je Francuska desnica skoro pa lijevo liberalna. Prije neki dan čujem hvalospjeve za dvoje nezavisnih koji su u Opatiji prešli u HDZ. Zamišljam da je Opatija u Francuskoj. To dvoje, dva ili dvije ne bi više smjeli na ulicu. Mora da ih u Opatiji slave kao heroje, kada ponosno, uzdignuta čela, prošeću lungomarem.

Onako usput. Da li ste primijetili da rata u Gazi, prema vijestima naših, ali i zapadnih medija skoro više nema. Skoro 40.000 ubijenih, od toga su preko polovica žene i djece, nebitno. Stotine kao na streljani ubijenih svakog dana, nam dođu kao vremenska prognoza. A Palestincima, i kada se ne ubijaju, kada žive daleko od Gaze, kada nisu pripadnici Hamasa, čine im težak život još težim. Skoro da se ne povjeruje koliko neki ljudi mogu biti zli i kako nisu ništa naučili iz vlastitih nesreća.

Rat u Ukrajini po starom. Tragedija koja vapi do neba se nastavlja. Do konačne pobjede. Svatko tko pomisli na diplomatsko rješavanje probleme, je rusofil i naravno izdajica zapadnih vrijednosti. Ali i Ukrajina polako prelazi u vremensku prognozu, iako malo podgrijaniju, pa se ipak povremeno javlja kako je u nekom ruskom napadu pogine petero, od toga dvoje djece i jedna žena.

Da se ne zaboravi, a u strahu od ponavljanja nekog velikog zla, u Bavarskoj u 9. razredu u gimnazijama, oni odavno imaju 13-to godišnje obrazovanje, postoji predmet o vremenu nacizma, uz obaveznu posjeti koncentracijskom logoru Dachau. 

Da se ne zaboravi, Slovenija je uvrstila u svoj registar nematerijalne kulturne baštine partizanske pjesme! “Hej, brigade“, “Šivala je deklica zvezdo“, “Počiva jezero v tihoti“…, sveukupno 118 pjesama koje su partizani pjevali u Drugom svjetskom ratu ušlo u spomenuti registar.

Od kuda mi sada ovo. Možda jer postoje i druge tako lijepe pjesme …..