8. veljače 2025.
Koji je bolji izborni sustav ?

Prije nekoliko dana održani su parlamentarni izbori u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu koji su odredili kojim će smjerom te velike i važne zemlje ići neko naredno vrijeme. Predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama su pred vratima, što će utjecati na događanja ne samo u Sjedinjenim Državama, već i u velikom dijelu svijeta.

Francuski izbori donijeli su pobjedu ljevici premda sama ne može sastaviti vladu, a u Ujedinjenom Kraljevstvu su nimalo iznenađujuće, pobijedili Laburisti. U slučaju Sjedinjenih Država, već danas znamo da će pobijediti onaj kandidat koji će biti neprihvatljiv velikom dijelu američkog društva, dakle bilo koji od dva glavna kandidata.

Ova tri izbora imaju jedno zajedničko – većinski izborni sustav. U Francuskoj se članovi Nacionalne skupštine biraju u jednomandatnim izbornim jedinicama, ali kroz dva kruga izbora kao kod nas za gradonačelnika. Donji dom Ujedinjenog Kraljevstva također se bira u jednomandatnim izbornim jedinicama, ali samo u jednom krugu izbora, dok predsjednički izbori u Sjedinjene Američke Države funkcioniraju po principu elektora, gdje uz dvije iznimke svih pedeset država jednoglasno glasuje za kandidata koji je dobio najviše glasova u toj državi.

Idealan izborni sustav vjerojatno ne postoji, pa ni hrvatski nije bez nedostataka. Ali kada pogledamo paradokse i probleme uzrokovane većinskim glasačkim sustavima u zemljama kao što su Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo ili Sjedinjene Države, hrvatski sustav se čini puno demokratskiji nego u tim kolijevkama moderne demokracije.

U Francuskoj je Nacionalni savez Marin Le Pen zajedno sa Unijom krajnje desnice dobio najveći broj glasova, točnije 10,6 milijuna u prvom krugu i 10,1 milijun u drugom krugu, što predstavlja 33,2 posto u prvom i 37 posto u drugom krugu. Unatoč tome, imaju tek su treći po broj osvojenih zastupnika, točnije 142 od 577. Nacionalni savez su prestigli Lijevi blok koji je u drugom krugu osvojio 7 milijuna glasova (25,8 posto) i 180 zastupnika, te Macronova Ensemble sa 6,7 ​​milijuna glasova (24,5 posto) i 159 zastupnika.Analize su pokazale da je za njih uglavnom glasalo biračko tijelo koje pripada socijalno ugroženima, radničkoj klasi i donjem srednjem sloju, uglavnom samo sa završenom srednjom školom, živi u mjestima manjim od 10.000 stanovnika, bez ušteđevina na bankovnom računu i nezadovoljna svojim životom.

Tamo gdje prevladava plava boja pobijedila je ili bila najjača koalicija Nacionalnog saveza i Unije krajnje desnice

Za Nacionalni savez je uglavnom glasalo biračko tijelo koje pripada socijalno ugroženima, radničkoj klasi i donjem srednjem sloju, samo sa završenom srednjom školom, živi u mjestima manjim od 10.000 stanovnika, bez ušteđevina na bankovnom računu i nezadovoljno svojim životom.

Kada pogledamo rezultate izbora u Velikoj Britaniji, paradoksi nisu ništa manji. Laburisti su osvojili ukupno 33,7 posto glasova, ali imaju 411 zastupnika od njih 650, što je 63,2 posto. S druge strane, Reform UK koja je nastala ne tako nedavne 2018. i koju predvodi Nigel Farage, i koja je osvojila manje od polovice laburističkih glasova, točnije 14,3 posto (537 posto više nego na izborima 2019.), osvojila je samo pet zastupnika. To je tek djelić u usporedbi sa sedamdeset i dva zastupnika liberalnih demokrata koje su osvojili samo 12,2 posto glasova (sa 177.000 manje glasova osvojili su 13 zastupnika više nego 2019.).

I upravo u tome je jedan od paradoksa ovih britanskih izbora da iako su Laburisti dobili izbore u smislu zastupničkih mjesta, zapravo su izgubili ukupni broj birača u odnosu na izbore 2019. godine. Sustav skrojen za dvije glavne nacionalne stranke dosegao je svoje granice. Zajedno su Laburisti i Konzervativci dobili 58 posto glasova, a osvojili 533 od 650 zastupnika ili 82 posto.

A što se događa u Americi? Kako je moguće da se, kad se natječu dva starija čovjeka, ne pojavi treći kandidat s realnim izgledima za pobjedu? To je određeno izbornim sustavom. Osim Bidena i Trumpa natječu se i drugi, ali u većinskom sustavu glasovanja po kojem pobjednik uzima sve niti jedan kandidat treće strane nema šanse za uspjeh. Konačno u Americi se već dogodio slučaj da predsjednik nije postao onaj koji je osvojio najviše glasova, ali i da je kandidat bila osoba koja je bila na izdržavanju zatvorske kazne, te je osvojila skoro milijun glasova.

Eugen Debs je kao predstavnik Socijalističke stranke iz zatvora kandidirao na izborima za američkog predsjednika 1920. godine

Kako sada stoji, kad bi se kandidirao netko tko bi se dopao recimo umjerenim republikancima, republikanski glasovi bi se podijelili i Biden bi pobijedio. Naprotiv, kada bi se za predsjednika kandidirao netko tko bi se svidio dijelu demokratskih birača koji više ne žele glasati za Bidena, to bi pomoglo Trumpu. Ukratko, svaki glas nema istu težinu u većinskom sustavu glasovanja. Neki birači su podzastupljeni – ili uopće nisu zastupljeni – dok su drugi pre zastupljeni. Vidimo to na primjeru Ujedinjenog Kraljevstva, gdje će vlast obnašat stranka koja predstavlja tek trećinu biračkog tijela.

Kao argument u korist ovog sustava pobornici većinskog sustava navode da je on bedem protiv ekstremizma jer klasične stranke osvajaju obično najviše glasova. Jednokružan sustav u Francuskoj bi omogućio Marin Le Pen sastavljala vladu. Ovako je te klasične stranke privremeno spasio dvokružni sistem, ali ako se one ne dogovore i ne formiraju stabilnu vladu, Nacionalni savez ima još veću šansu za godinu dana osvojiti vlast i ostati dugo na njoj poput Orbana u Mađarskoj.

Drugi argument pobornika većinskog sustava je bolja zastupljenost regija u nacionalnom parlamentu. Zamislite da je Hrvatska podijeljena na 140 regija, pa se Nikola Grmoja ili Stipe Mlinarić Ćipo moraju kandidirati tamo gdje stvarno žive, a samo jedan kandidat može predstavljati stranku u toj regiji. Tada bi u vodstvu stranke morali birati da li regiju Metković predstavlja Grmoja ili Petrov. To bi također naštetilo i bračnom paru Raspudić i Puljak. S druge strane bi kandidati iz manjih sredina imali veće šanse biti na listama jer stranke u proporcionalnom sustavu nemaju ravnomjerno raspoređene svoje kandidate. Na kraju pitanje da li bi bilo uopće toliko političkih stranaka u Hrvatskoj jer realno predstavnici neke manje stranke u većini slučajeva ne bi osvojili najveći broj glasova u nekoj regiji imali mi jednokružni ili dvokružni sustav.

Stoga možemo biti djelomično zadovoljni da imamo ovakav proporcionalni sustav koji doduše nije savršen, ali je definitivno pluralističniji od američkog ili britanskog gdje pobjednik osvaja sve. Mogli bi doduše uvesti da u Sabor se ulazi samo prema broju osvojenih glasova na listi kako nas ne bi predstavljali zastupnici sa samo nekoliko stotina glasova. Mogli bi zabraniti da se kandidiraju recimo župani ili osobe sa samo srednjom stručnom spremom. Mogli bi uvesti jednu ili dvije izborne jedinice i sniziti prag ulaska kandidatske liste na 1 posto. Da ne govorim o dopisnom ili elektronskom glasanju čime bi sigurno povećali izlaznost na izbore. Mogli bi, ali do tada moramo biti zadovoljni time što nam je HDZ skrojio.