8. veljače 2025.
Dodavanje šećera nije rješenje problema

Foto: Trading Places

Glad u svijetu za proizvodima kao što su kakao, kava ili naranča raste iz godine na godinu. No uslijed klimatskih promjena, bolesti i promjena u načinu života ljudi sve više se trebamo pitati hoćemo li i dalje imati te proizvode koji često ovise isključivo o ručnom radu tisuća malih potplaćenih farmera u zabačenim krajevima Afrike, Azije ili Amerike ili ne.

Stablo kakaovca potječe iz prašuma Amazone. Prije 60 godina vjerovalo se da je najbolji način za uzgoj stabala kakaovca posaditi ga na velikim poljima poput neke monokulture. Tako su tropske prašume sustavno krčene u Obali Bjelokosti, Gani, Keniji, Peru, ali i u drugim zemljama. Zbog toga je u Obali Bjelokosti 80 posto šuma nestalo u 60 godina. Mislilo se da se njegova proizvodnja može povećati intenziviranjem industrije ili kemikalijama. Farmeri koji su ga uzgajali i pri tome uglavnom malo zarađivali da bi održali svoju mizernu zaradu, nisu se ustručavali uništavati šume, pustošiti i mučiti vlastiti okoliš.

Nisu se ustručavali sve dok nisu otkrili da moraju dopustiti prirodi da sve vrati u prirodno stanje, inače ni oni ni stabla kakaovca neće preživjeti. Iskorijenjene šume pogoršale su sušu. Istovremeno klimatske promjene pogoršale su raspodjelu padalina. Rezultat toga je sve manji prinos kakaovca. Kako bi kompenzirati pad prinosa, ljudi ubrzano krče preostale šume.

No na sreću u zadnje vrijeme sve više shvaćaju koliko su pogriješili i kako je nemoguće brzo poništiti ono što je priroda gradila tisućama godina. Shvatili da je najučinkovitiji način očuvati izvorne šume i potaknuti ih da se same šire. Spojiti ih sa poljima kakaovca.

Bez hlada kojeg radi drugo visoko drveće stablo kakaovca se na jakom suncu samo zgrči, a zatim uvene. Sada žive samo 30 godina dok su nekada u prašumama rasla stotinama godina i rasla do visine od 12 metara.

U Peru jedan od razloga za smanjenje proizvodnje su vjeverice. U šumama u kojima su vjeverice živjele, vrućina je narušila okoliš. Stabla na kojima su uvijek nalazili hranu, prestala su davati plodove. I tako su vjeverice našle zamjenu na plantažama kakaovca. Kako su zaštićene i zabranjeno je ubijati ih, farmeri ništa ne mogu učiniti.

Na plantažama kakaovca razmnožavaju se i drugi štetnici, razne bube i plijesni. Ako se stabla kakaovca uzgajaju sama, osjetljiva su na lisne uši i crve koji sišu. Ptice i šišmiši mogu suzbiti te štetočine, ali trebaju mjesto za svoj siguran život, a to su šume. Osim toga lisne uši imaju jakog saveznika, mrave. Mravi čuvaju lisne uši i štite ih od grabežljivaca budući se hrane sokovima koje izlučuju lisne uši. A mravi se nalaze u velikom broju na onim poljima koja su jako udaljena od prirodnih šuma.

Foto APSNet: Bolest napada stablo kakaovca

Treća velika briga koja ujedno muči sve farmere cijelog svijeta bez obzira što uzgajali je odlazak njihove djece u gradove. Poljoprivrednici koji su u vrtuljku slobodnog tržišta, koji su prisiljeni prihvatiti niske cijene koje jedva pokrivaju troškove, a kamoli osiguravaju pristojan život teško mogu ulagati u svoju djecu, u njihovo obrazovanje, u njihove potrebe, a da ne govorimo u dodatnu zaštitu okoliša. Postoje iznimke, ali to su samo iznimke. Bez budućih generacija zemljoradnika, neće biti dovoljno ljudi da se brinu za sva ta polja, čak i da nađu fungi/pesti/herbicide, a klima se vrati u normalu.

Svijet gubi i kavu. Danas je najveći neprijatelj kave bolest hrđa od kave (Hemileia vastatrix). To je bolest koja je prije 150 godina preobrazila Šri Lanku u otok čaja. Dugo se vremena smatralo da je Atlantski ocean nepremostiva prepreka za bolest. Ali u svijetu koji se brzo mijenja to odavno nije slučaj.

Hrđi su potrebne odgovarajuće temperature za razvoj (između 16 °C i 28 °C). Plantaže velikih nadmorskih visina općenito su hladnije, tako da se bolest neće razvijati tako lako kao na plantažama smještenim u toplijim regijama. Prisutnost slobodne vode potrebna je za dovršetak infekcije. Gubitak vlage nakon početka klijanja inhibira cijeli proces infekcije. Danas nisu rijetka polja na visini od 2200 metara ovisno o sorti.

No nije samo bolest problem. Sve je manje oborina pa su sušna razdoblja duža. Osim toga prije su poljoprivrednici znali kada će padati kiša, a kada će biti suho. Danas je takav nered da se ne mogu snaći. To im stvara dodatne troškove jer ne znaju više pouzdano niti kada će biti termini berbe. Za berbe su poljoprivrednici su redovito angažirali radnike, ali sada je posao raspršen na manje žetve tijekom cijele godine, što komplicira situaciju s ljudskim resursima.

S druge strane pregrijani oceani donosi ogromne kiše koje izazivaju velike poplave i klizišta. Kako bi kava trebala preživjeti na sve strmijim padinama kad je zahvati klimatska kriza. Da bi se zaštitili od klizišta rade barijere od drveća i grmlja koja ujedno održavaju vlažnost i povoljnu klimu, a stabla kave rastu u sjeni drugog drveća. Također nastoje osigurati da u tlu uvijek bude dovoljno organskog materijala pa na poljima kave sade mahunarke koje dušikom obogaćuju tlo. Lišće visokog drveća s druge strane gnoji zemlju, a grmolike krošnje hlade.

Foto The Conversation: Plantaža kave po agroforest principu

Tamo gdje nema dovoljno vode, zemljoradnici pokušavaju kišnicu skupiti kako bi u sušnim razdobljima mogli natopiti suha polja. Sve to dodatno cijedi ljudske resurse. Osim toga, radna snaga je nakon pandemije poskupjela za 20 do 30 posto i sve više nedostaje ljudi na poljima. Oni s berbom kave moraju početi rano ujutro jer tada plod kave najviše privlači druge životinje koje ga žele pojesti.

Bolest i klima su definitivno utjecali na oscilacije cijena na tržištu kave posljednjih godina. Na vrijednost cijene kave na burzama temeljno utječe žetva najvećih proizvođača, posebice Brazila, Vijetnama i Kolumbije. Iz prošlosti znamo da su suše u Brazilu 2014., ali i neobično jaki mrazevi 2021. imali snažan utjecaj na cijenu kave.

Zbog svega toga uzgajivači se moraju se “pesti” sve više u planine. Ali planine nisu beskrajne. Jedno od rješenja je uzgoj manje zahtjevne sorte Catimor koja je otpornija je na bolesti, ali i manje kvalitete. Ako se u međuvremenu ne nađe lijek, svijet će zbog bolesti i klimatskih promjena do 2050. godine izgubiti polovicu zemlje pogodne za uzgoj Arabice.

Klimatska kriza, kriza biološke raznolikosti i kriza ljudskog upravljanja u zemlji lišavaju svijet njegovih karakterističnih okusa. Za bogatiji dio svijeta svakodnevno su zadovoljstvo, za siromašniji ključni izvor egzistencije.

Primjerice, današnja generacija u Europi praktički više ne poznaje okus banane. Prije 70 godina svijet je izgubio (također zbog bolesti koja se brzo širila) slatki i zadivljujući okus sorte banane Gros Michel, koju je zamijenila otpornija, ali bljutavija Cavendish. To je najprodavanije voće u Europi, ali današnji kupci jedva daje predodžbu o okusu prave banane.

Cijena smrznutog soka od naranče ove godine (2023.) dosegnula je rekordne razine i najviše cijene od početka trgovanja ovom robom 1966. Razlog rekordnim cijenama je pad berbe naranči u SAD-u, Brazilu i Meksiku, koji su najveći proizvođači naranči i soka od naranče u svijetu.

Pad prinosa kao i kod kave i kakaovca uzrokovan je lošim vremenskim uvjetima i bolešću. Kod naranče je to bolest poznata kao ozelenjavanje citrusa. Brazil koji ima najveći utjecaj na kretanje cijene robe i zauzima do 75% globalne trgovine sokom od naranče ne može računati na povratak na izvornu proizvodnju i nije sigurno ni da će proizvodnja ikada biti kao što je bila u prošlosti. Proizvođači agruma trenutno se boje ulagati u proširenje voćnjaka zbog bolesti koja ima za posljedicu da naranče ne sazriju i imaju gorak okus.

Foto: Krivulja kretanja cijena soka od naranče od 2010. godine do danas

No sve to još ne brine previše konzumente dokle god su po relativno pristojnim cijenama proizvodi na policama. Za više cijene kave, čokolade ili soka od naranče ne možemo okriviti rusko-ukrajinski sukob ili naše vlade. To je kao što vidimo globalan problem, a mi se kao civilizacija jedino možemo potruditi da prestanemo biti ravnodušni i nezainteresirani te shvatimo da bez ulaganja u znanost, zaštitu okoliša i seoske zajednice nećemo više uživati u ljepotama života. Dodavanje šećera nije rješenje problema.